Prepiska između Kriznog Eko Stožera Marišćina i riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela dobiva već epske razmjere. Naime, u svom nastojanju da ugroženi mještani Marčelja dobiju uvid u sve faze izgradnje Marišćine, Obersnel je davao tražene odgovore. No kako je znanje raslo, a smrad s ljetnom vrućinom postajao sve nesnosniji, dopisi Kriznog Eko Stožera predvođenog Josipom Katalinićem postajali su sve stručniji i neugodniji za gradonačelnika, što je nedavno kulminiralo. Naime, na posljednji dopis s 53 postavljenih pitanja, riječki gradonačelnik uspio je odgovoriti na svega njih – dvadesetak.

    Dakle, otac troje djece bez političke mašinerije iza sebe, prosječnih financijskih mogućnosti i skromnog znanja o gospodarenju otpadom uhvatio se u koštac s golemim i moćnim državnim aparatom koji, unatoč sve glasnijem negodovanju mještana, tvrdoglavo ne odustaje od Marišćine, loše osmišljenog i neodgovorno vođenog projekta zbrinjavanja komunalnog otpada iz Županije koji će, smatra Katalinić, nanijeti trajnu štetu cijelom pitoresknom kraju nadomak slovenske granice, a ujedno onečistiti dva izvora pitke vode izuzetno važna za grad Rijeku. Sve u svemu, nameće se dojam da se Josip Katalinić, upravo poput junakinje Erin Brockovich, bori za društveno odgovorno i ponašanje i promišljanje. 

   Vjera u institucije

– Problemi u doista idiličnom životu moje obitelji u Marčeljima počeli su 10. lipnja. Naime, tog dana prvi put smo osjetili neugodan smrad. Tada još nismo znali otkud on dolazi, niti što je razlog. Naivno sam pomislio da netko od susjeda ima ilegalan kokošinjac. Zapravo, bio sam siguran da su to nečije kokoši, pa sam poslao dopis komunalnom redaru. Međutim, njegov odgovor potvrdio je sumnje koje su se tada već počele širiti među mještanima – tramuntana u Marčelje donosi smrad s Marišćine, kazuje nam Josip Katalinić. 

    Nakon 17 godina života u skromnih, 50-ak četvornih metara na gornjoj etaži kuće u Drenovi, peteročlana obitelj Katalinić u srpnju 2010. preselila se u vlastitu, novoizgrađenu u Marčeljima.    

    Informacije o izgradnji Županijskog centra za gospodarenje otpadom kilometar i pol dalje, nije Josipa Katalinića obeshrabrila u odluci da svojoj obitelji osigura bolje uvjete za život, apsolutno je vjerovao obećanju institucija i njihovim studijama da se gradi suvremeni centar za gospodarenje otpadom. 

    – Kako je i narednih dvadesetak dana smrad dolazio jednakim intenzitetom, postalo mi je jasno da imamo ozbiljan problem. Josip Begonja, predsjednik mjesnog odbora Marčelji, sazvao je sastanak mještana na koje je pozvao i sve one koji su odgovorni za izgradnju Županijskog centra Marišćina: viškovskog načelnika Gorana Petrca, Čistoću i Ekoplus. U razgovoru s nadležnima pokušali smo pronaći rješenje za smrad koji nas je počeo gušiti. Povjerovali smo njihovom obećanju da će problem biti riješen za pet dana. Bilo je to koncem lipnja. Smrad, naravno, nije nestao, a osjećamo ga i dan danas. U svemu tome nas mještane, međutim, posebno je šokirala deklaracija proizvoda kojim su, kako bi zaustavili širenje smrada, bale smeća na Marišćini prskane. U Čistoći su nas čitavo vrijeme uvjeravali da su te kemikalije posve bezopasne, premda na deklaraciji proizvoda lijepo piše: držati daleko od djece, prilikom korištenja zaštititi se rukavicama i maskom. Bila je to prijevara nakon koje sam shvatio da je vrag odnio šalu i zapravo tog je dana počela samoorganizacija mještana Marčelja, govori Katalinić.    

   Nezadovoljno mnoštvo

    Putem internetskih društvenih mreža mještani su se lako i brzo organizirali, a prva konkretna akcija dogodila se već u srpnju; njih nekoliko stotina svoje nezadovoljstvo iskazalo je ispred deponija Marišćina. Premda je o protestu mještana Katalinić informirao javnost, nitko od nadležnih nije tog dana skupio dovoljno hrabrosti da izađe pred nezadovoljno mnoštvo. Mještani se nisu zaustavili, te su ustrojili Krizni eko stožer Marišćina, Udruga Eko Kvarner, ogranak Halubje, a za predsjednika je imenovan Josip Katalinić. 

    – Prihvativši ulogu predsjednika znao sam da se upuštam u borbu koja će u moj život unijeti puno dodatnih problema. Znao sam to i iz iskustva udruge Mažuran koja se za istu stvar bori već 15-ak godina. Zanimljivo, institucije su odmah našu akciju pokušale pretvoriti u borbu između onih koji žive oko Viševca i onih oko Marišćine, što nije točno. Mi ne želimo u Općini Viškovo niti jedan deponij, ni Viševac, ni Marišćinu, kazuje nam predsjednik Eko stožera. 

    Josip Katalinić za predsjednika je imenovan unatoč tome što je tada o gospodarenju komunalnim otpadom znao malo, gotovo ništa. Zajedno sa suradnicima iz Kriznog eko stožera Marišćina proučava zakonske akte, saborske odluke i pravilnike, te praksu zbrinjavanja otpada u svijetu. Tijekom protekla dva mjeseca, gotovo svakodnevno, viškovski vijećnici, političke stranke i odgovorne institucije, uključujući gradonačelnika Grada Rijeke, župana primorsko-goranskoga i resornog ministra, dobivaju dopise Kriznog eko stožera Marišćina, potpisane od predsjednika Josipa Katalinića u kojima traži objašnjenja – zašto moderan deponij ne funkcionira, zašto se Riječane ostavlja bez dva važna izvora pitke vode, i to u godini ekstremnih suša, i kako je moguće da za posvemašnji fijasko nitko nije odgovoran. Žalosti ga što su se malobrojni s njegove poduže e-mail liste udostojili odgovoriti, pa je pitanje, koje bi trebalo zanimati i sve one koji u Rijeci žive, ostalo bez pravog odgovora.       

Građane se podcjenjuje

    – Tragedija svih naših institucija je u tome što one sa svojim građanima ne žele konstruktivno raspravljati o nekom problemu, već odmah sve svode na razinu sukoba. Građane se podcjenjuje, bahato nam se oduzima pravo da postavljamo pitanja. Primjerice, na pitanje poslano Ekoplusu koliko će koštati dovoz smeća s otoka na Marišćinu, rečeno nam je da troškove propisuje studija 2005. godine, a da je cijena dovoza optimalna. Dakle, odgovor na vrlo konkretno pitanje nismo dobili, a pozivaju se na dokument koji je izrađen kad je litra benzina koštala oko sedam kuna. Institucije ne žele dijalog sa svojim građanima, a oni koji bi s njima trebali upravljati, samo se bore za vlast. Postavljeni su posve nakaradni kriterij. Primjerice, ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije Vladimir Mićović skočio je na noge kad je u novinama pročitao da je nezavisna agencija izmjerila alarmantno povećanje benzena oko Marišćine, ali na naše učestale pozive da se mještani osjećaju loše i da djeca zbog smrada povraćaju nudi svakojaka objašnjenja. Državni inspektori gledaju nas u oči i kažu: »pa ne smrdi ovdje tako strašno«. Očito, niti inspektori nemaju dovoljno hrabrosti zatvoriti smrdljivo smetlište. Ti isti inspektori se nisu udostojili niti jednom pozvati Nastavni zavod za javno zdravstvo da provede potrebna mjerenja, a to im je zakonska obaveza. Osim evidentnog kršenja zakona, radi se i o društveno krajnje neodgovornom ponašanju. Premda sve te institucije i odgovorne osobe u njima, mene osobno, ali i cijeli tim iz Kriznog eko stožera vide kao suprotstavljenu stranu i protivnika, nećemo odustati od borbe za svoja zakonom zajamčena prava. U odnosu na institucije, snažno smo motivirani, motiviran sam željom da svojoj djeci omogućim sigurnu budućnost, a ne da strepim jesu li se opasni plinovi s Marišćine nataložili u njihovom organizmu i hoće li se otrovati vodom iz špine, veli Josip Katalinić. 

    Premda se čini da Josip Katalinić i Krizni eko stožer vode borbu protiv vjetrenjača, jedna mala, ali znakovita pobjeda je postignuta – vijećnici općine Viškovo na izvanrednoj su se sjednici preko noći predomislili i zatražili da se iz Prostornog plana Primorsko-goranske županije i sustava gospodarenja otpadom lokacija Županijskog centralne za gospodarenje otpadom Marišćina izbriše. Također, zatražili su i zatvaranje svih odlagališta otpada na području općine Viškovo, što je, kako kaže Katalinić, mali ali prvi korak prema tome da su čuda ipak – moguća.