Domovinski rat

Dragomir Javor o svojim danima u HOS-u: ‘Ma kakvo ustaško znakovlje! Imao sam samo maskirnu košulju iz donacije’

Edi Prodan

Foto Vedran Karuza / Robert Kalčić

Foto Vedran Karuza / Robert Kalčić

Toliko smo brzo ušli u krvave obračune, toliko se blizu naših tijela događala smrt naših suboraca od kojih smo većinu znali tek nekoliko dana, da je uistinu potpuno nesuvislo povezivati nas s bilo kojom ideologijom jer se tada nisu gledale oznake na rukavima, osim one koja je tako silno, mladenački zaneseno željela slobodu svoje domovine, sjeća se Javor



Film o raspadu Jugoslavije čije je snimanje započelo 4. svibnja 1980. godine, svoju je završnicu počeo dobivati 28. lipnja 1989. Svo mučenje u održavanju neodrživog, koje je istina imalo jako zanimljivu liberalnu, nevjerojatno dinamičnu umjetničku, rokesku ili navijačku kontrasliku, polako je dolazilo na naplatu.



Dobar pokušaj iz 1974. godine, dijelom i kao neka prešutna, vrlo uvijena i sakrivena isprika za 1971., bio je propušten tako da je postalo jasno kako se samo čeka da biologija učini svoje. Ali, umjesto da se kao civilizirane države poput Portugala ili Španjolske, također vrlo kompleksnog složenca u kojoj funkcioniraju i četiri vrlo samostalne autonomije, raskrsti s jednim tipom društvenog uređenja, napravi iskorak, raspiše višestranačke izbore te uđe u EU, baš kao što su to učinile iberijske države, Jugoslavija pada u ekonomsko beznađe. A ono se uvijek, uz prethodno međusobno optuživanje, završava – ratom.




Ono što bi dakle odgovorne i zrele zajednice učinile nakon 4. svibnja, zatvorivši s jednom odgovornom analitičkom pričom razdoblje od 35 godina specifičnog razvoja, a bilo bi to okretanje sustavu s kojim su čak i u doba socijalizma otvoreno koketirale, čine dramatičnu, kardinalnu grešku: kunu se u onog koga nema. Niti ga tko može zamijeniti. Sve do krajnje iskrenog, otvorenog, neuvijenog gazimestanskog govora tog toplog kasnolipanjskog popodneva na Kosovu. Trebalo je nakon toga samo pričekati da se zadovolji formu, da se dobije »povod«, i da – da se detaljno pregleda more oružja koje se taložilo u bezbrojnim »magacinima«.


Foto Vedran Karuza


Pa se, sredinom rujna s beogradskim cvijećem pred tenkovima, laganini, krenulo u ravnu i mirnu Slavoniju. Dovršiti posao. Vukovar. Staloženi grad lijepih parkova, pristojne zaposlenosti i standarda. Zadovoljno uljuljkan uz Dunav koji onako moćan neumorno teče prema Crnom moru.


Ljeto 1991.


To je ljeto 1991. godine po gazimestanskom kalendaru naprosto bilo rezervirano za obavljanje formalnosti. Prvo lagano šamaranje Slovenije, pa – Hrvatska. Ni u njezinom se pospremanju nije kanilo, unatoč vrlo razvedenom teritoriju, potrošiti previše vremena. Uostalom, kako ju god tko doživljavao, JNA je prema svim statistikama u to doba bila član Top10 najsadržajnijih armija Europe. Samostalna Hrvatska? Policija, Zbor narodne garde i – HOS.


– Našao sam se u Nuštru, u jednoj riječko-zagrebačkoj kombinaciji, prvih dana listopada. Nakon prijave i potpisivanja pristupnice imali smo izbor – Vukovar ili Dubrovnik. Odabir svih nas je, bez razmišljanja, bio – Vukovar. Taj je grad bio razaran od kraja kolovoza i prijetilo mu je uništenje. Posebno kad su prema njemu krenuli bezbrojni tenkovi što je trebalo značiti i nesmetani nastavak okupacije Hrvatske. Cilj nam je bila obrana Vukovara, u našem slučaju doslovno bez ičega. Bez naoružanja, bez opreme, bez uniforme. Putem je došlo do uspostavljanja i nekog, nazovimo ga tako – ustroja. Kad smo stigli u Nuštar, svega dakle nekoliko kilometara nakon Vinkovaca, postalo je jasno da dalje – ne ide. Tuklo je sa svih strana, neprijatelj je nadirao s bezbrojnim tenkovima. Ja sam od svega imao samo – maskirnu košulju. Hlača je dok sam došao na red nestalo, a od naoružanja uspio sam se ipak dočepati jedne »duge cijevi« ali tek putem prema Vinkovcima. Ušli smo u prostor u čijem je podrumu bilo organizirano sklonište. Prividni mir. Sve dok nije krenulo! U svom rušilačkom pohodu, bijesni što su imali nepredviđene i prevelike gubitke, odlučili su spaliti i satrti sve što im se našlo na putu. Kažem – strah je bio jako prisutan, tko kaže da se u takvoj situaciji ne boji, laže, ali, iskreno, nije se imalo što nego – suprotstaviti se.


Ideološki ping-pong


Sjećanje je to Dragomira Javora, Grobničana, Riječanina, jedne od najzanimljivijih i najhrabrijih figura Domovinskog rata. I ne samo da je riječ o čovjeku koji je ostvario uzornu vojničku karijeru, riječ je o osobi po čijem bi se »liku i djelu« mogla zapravo napisati ratna, vojna povijest nastanka samostalne Hrvatske. I to vrlo pedantna, točna, baš onakva kakva nam tako silno nedostaje. Barem onom dijelu stanovništva Hrvatske kojem je stalo. Da se konačno prestane u svakoj krizi vaditi iste svađalačke alate.


Snimio Robert Kalčić


Po receptu prstohvat 1941., nekoliko žličica 1945., na kraju začiniti s 1991. Partizansko-ustaški ping-pong. Kojeg susjedi, načičkani oko Hrvatske kao na nekim zemljopisnim tribinama, u čudu promatraju. Neki i krajnje zlurado, sretni što se ne baš dragi susjed međusobno optužuje i slabi svoju ekonomsku moć.


– Tukli smo se u mjestu za koji je malo tko od nas prije toga čuo. Svi mi nogometni »ultrasi« znali smo dobro za Vinkovce, u kojima smo doživljavali zadnje milicijsko »čekiranje« prigodom odlaska na gostovanja Rijeke u Beogradu, ali Nuštar, Bogdanovci, Marinci… nisu nam bili poznati. Kažem, kad smo se našli u paklu Nuštra, a nije pretjerivanje da se prve dane listopada, do 5. dana tog mjeseca kad se dogodila jedna od najčudesnijih bitki Domovinskog rata, tako nazove, imali smo želju suprotstaviti se i – preživjeti. Na žalost, što zbog neiskustva, jer s nama su bili i mladići koji nisu imali prije toga baš nikakvu obuku, pa ni onu u JNA kakvu sam recimo ja prošao 1990. godine, zbog »nacionalizma« odstranjen u karaulu na crnogorsko-albanskoj granici, što zbog nenaoružanosti, poginulo je jako puno naših ljudi. Kasnija su istraživanja govorila o popriličnom broju pripadnika samo iz naših redova, iz HOS-a, i to u tih nekoliko dana Nuštra, sjeća se Javor.


I kako to u životu srećom ipak nerijetko biva, onaj koji se časno brani, uspijeva pobijediti onog, koliko god puta bio bolje naoružan i brojniji, čije su namjere krajnje podle, onog koji u želji otimanja – napada. Kozmička pravda je u ovom slučaju bila tim čudnija jer upravo je agresor, opjevana JNA gubila na način kako je i sama nekad, u vrijeme partizanskog ratovanja, nastajala. A kad bahatost i zaslijepljenost unutar koktela mržnje i moći pomute razum, događa se – Nuštar. Trenutak u kojem malobrojni mladići, od kojih su neki bili u trapericama, natjeraju moćnu armadu s prebrojnim, cvijećem obasutim tenkovima – na uzmak.


Najteža godina


Nakon vatrenog krštenja u Nuštru, pripadnici HOS-a pa tako i Dragomir Javor, odlaze u vojni kamp koji je bio nedaleko Sv. Ivan Zeline, kotrlja se polako vrijeme prema kraju 1991.godine, vjerojatno najteže godine u povijesti Hrvatske.


Snimio Robert Kalčić


Istina, zahvaljujući upravo brojnim pripadnicima HOS-a uspjelo se u šokiranju JNA, u njezinoj destabilizaciji i gubitku samopouzdanja. Uspjelo se i u »kupovanju vremena« neophodnog za nastanak Hrvatske vojske. Moderno ustrojene, ekipirane domobranskim postrojbama, znatno bolje naoružane i spremne zaustaviti nadiranje neprijatelja.


– Ustaško znakovlje i ponašanje? Pa rekao sam da mi je na samom početku jedina oprema bila maskirna košulja. Stigla iz neke donacije. Kakvo ustaško znakovlje, ma tko ga je vidio! S druge strane, toliko smo brzo ušli u krvave obračune, toliko se blizu naših tijela događala smrt naših suboraca od kojih smo većinu znali tek nekoliko dana, da je uistinu potpuno nesuvislo povezivati nas s bilo kojom ideologijom jer se tada nisu gledale oznake na rukavima osim one koja je tako silno, mladenački zaneseno željela slobodu svoje domovine, sjeća se Javor.


Idealan primjer


No, zbog čega upravo njega izdižemo na pijedestal idealnog primjera, osobe čiji su život i rad tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća bili takvi da bi nam mogao poslužiti kao model prema kojem bi se mogla pisati povijest i konačno zaustaviti sve naše svađe? Iznijet ćemo van dijelove njegovog ratnog puta, nakon čega ćemo se vrlo brzo složiti oko mnogo toga. Pa i uloge »ustaškog HOS-a« na početku rata.
Dragomir Javor je naime nakon svog dragovoljačkog krvavog vatrenog krštenja završni čin u tom dijelu nastajanja organizirane, državne hrvatske vojske imao u spomenutom HOS-ovom kampu. No to je vrijeme kad se s najviših instanci hrvatske države kreće u – raspuštanje HOS-a. Bila je to naime stranačka vojska, ulasku u HOS prethodilo je učlanjenje u HSP, što je nakon nastanka HV-a bilo nedopustivo. Pa i nelogično, kontraproduktivno.


Snimio Robert Kalčić


– Bilo je otpora, bilo je i straha. Svakakve su priče kružile, većina od nas HOS-ovaca je bila uvjerena da nam – leti glava. Davali su nam do znanje kako je naša obaveza ustrojavanje unutar postrojbi Hrvatske vojske, pri čemu nitko neće biti zakinut ni za što. Nismo vjerovali, moram priznati. Ipak, iako je bilo i drugačijih, radikalnih razmišljanja koja su prizvala sukob, pregovori su privedeni kraju, dobar se dio nas nakon tog cjelonoćnog uvjeravanja, ujutro našao u – Kumrovcu, nastavlja Javor.


Odbijao braniteljske povlastice

Javor je mnogima poznat i kao jedan od osnivača Armade, njezin dugogodišnji prvi čovjek, višegodišnji član IO HNK Rijeka, vlasnik firme koja gotovo 15 godina vodi fan shop voljenog kluba. Ono što nije poznato je to da je uvijek odbijao bilo kakve braniteljske povlastice i takve kredite.


– Nudilo se mnogo toga, ma i milijuni eura. Ono – osnujte udrugu, povežite se i »povucite« novce. Ma ni slučajno! Ja živim onako kako mi je dano, onako kako mi omogućuju naš trud i naš rad. Nikad iznad toga, nikad do nečeg što nam realno ne pripada. Pa nisam ja krenuo u Nuštar da bih to nakon rata naplatio! Mene je tamo vodilo srce i silna srdžba prema onima koji su činili zlo, želja da se svojom snagom suprotstavim svima onima koji su po mojoj zemlji i mojim ljudima sijali smrt. Kakav bih ja bio čovjek da tako nešto – naplatim!

Ali ne kako bi se divili ostavštini čovjeka s kojim je, kako je i nastala, tako se i raspala Jugoslavija, nego da bi se susreli s najelitnijim dijelom HV-a.


– Naš tadašnji zapovijednik, inače bivši legionar kao i zapovijednici u navedenoj postrojbi, vraća nas tamo gdje nam je i mjesto, u postrojbu HV-a. Kažem, sumnjičavi, prestrašeni za svoju sudbinu i skoro sigurni kako ćemo negdje – naglo nestati. Naši zapovjednici svojim autoritetom, neposrednošću i sklonošću da razgovorom dođe do željenog cilja u nekoliko sati su sve obavili i od stranačkog HOS-a postali smo Hrvatska vojska kojoj su između ostalog pripojene i sve postrojbe ZNG-a. U našem slučaju nas nekolicina iz Rijeke je izrazila želju za nastavkom borbe na ličkom ratištu, a u elitnoj postrojbi kojoj smo pridruženi ostaju trojica naših suboraca, nastavlja Javor naš razgovor koji se u konačnici protegnuo na četiri sata. Uz činjenicu da nam je kroz godine poznanstva bilo poznato podosta elemenata od koje je sačinjena njegova vojna karijera.



Zatraženo, dobiveno. Cilj je bio Gospić u kojem se tijekom prosinca počinje uspostavljati efikasna obrambena mreža. Naši nuštarski HOS-ovci sad su dio 128. brigade kao posebna borbena grupa, kasnije i dio vojne policije. Imaju posebne, tajne zadatke, specifičnu koordinaciju, djeluju – uspješno.


– U Gospiću se uistinu stvorila jedna jako dobra koordinacija čitavog niza sastavnica od kojih je krenula rasti prava, moderna Hrvatska vojska. Zapravo čitava lepeza svih onih koji su potrebni da bi se rat uspješno vodio, od generala Mirka Norca, pa sve do vaše kolegice, televizijske novinarke Maje Sever. Gospić i cjelokupno njegovo ratište, od Bilaja do mjesta u okolici Perušića bili su primjer jako dobre vojne organizacije, sjeća se Javor. No, njegova se energija ne zadovoljava situacijom tako da se na vlastiti zahtjev u drugoj plovici 1992. godine pridružuje 71. bojni vojne policije Rijeka. Postaje profesionalni vojnik. Za samo godinu dana od HOS-a, 13. rujna 1991. godine, u kojem se ratovalo uglavnom srcem, do člana ugledne i strogo profesionalne policijske postrojbe čiji je član postao 18. rujna 1992.! Totalna posvećenost obuci, fizičkoj i psihičkoj spremi, učenju.


Antiteroristička jedinica


Sve do 1. veljača 1993. godine kad se unutar te postrojbe osniva – antiteroristička jedinica. Tko je među prvima u njoj – Javor! Redaju se akcija na svim terenima, od Maslenice nadalje, ATVP pod vodstvom zapovjednika Dragomira Javora odlazi tamo gdje je najteže od tzv. sektora »jug« sve do većine bojišta u našoj domovini. U ljeto 1995. godine u Oluji riječka postrojba ATVP je bila pripremljena, brza i djelotvorna ukratko onakva kakvu je Javor oduvijek stvarao i želio, a sva borbena djelovanja su završila bez žrtava.


Snimio Robert Kalčić


– Najveća je pobjeda svakog zapovjednika ostvariti cilj bez gubitaka. To je onda potpuna, zaokružena priča. Doći do cilja na kojem neće biti velik broj ljudi koji su te slijedili, vjerujući tvojoj odgovornosti i znanju, nije uspjeh. Upravo stoga moj je najvažniji cilj bio stvoriti profesionalce koji si međusobno vjeruju i pomažu. Stvoriti ljude koji su dobri vojnici, sjeća se Javor.


Ni nakon rata ne prestaje s učenjem, na riječkom Filozofskom fakultetu završava posebni tečaj stranih jezika, stalno se časnički obrazuje, nakon završetka borbenih djelovanja dobiva i više odlikovanja RH. Kolika je bila njegova ljudska i vojnička veličina govori i niz pohvala i nagrada od nadređenih a za napomenuti je da je postrojba Riječkog ATVP vrlo često je bila ona koja je dijelom osiguravala i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u najsloženijim i najopasnijim situacijama. Od onih ratnih pa do mirnodobskih sve do svečanosti otvaranja radova na tunelu Sv. Rok 1999. godine prvoj stepenici u stvaranju moderne autoceste A1, danas poznate kao »Dalmatina«.


– Na žalost, krajem devedesetih sam se povrijedio prigodom jednog padobranskog doskoka tako da je nakon više obavljenih operativnih zahvata bez obzira na moju želju slijedilo umirovljenje. Voditi antiterorističku jedinicu ako nisi između ostalog i fizički najspremniji na svijetu, nije moguće. Dragovoljac, HOS-ovac, antiteroristički časnik, padobranac, čuvar predsjednika svoje slobodne države!


Pravi, srčani vojnik koji kao jednu od najljepših potvrda svoje časnosti – skromno ističući kako mu u njoj zaprvao i nije mjesto jer ima mnogo zaslužnijih od njega – pronalazi u knjizi mlade Osječanke Roberte Kljenak koja je lani u listopadu predstavila svoju knjigu »Oteti od zaborava – 91 heroj Domovinskog rata«. To zanimljivo svjedočanstvo nastalo je tako da je slijedeći povijesni trag autorica razgovarala s više stotina istaknutih hrvatskih branitelja, logoraša, silovanih žena,… Da bi na kraju istaknula njih – 91. I Dragomira Javora među njima. A Roberta je birala i odlučivala samo – čistim srcem.


Ispadi – izuzeci


I što sad? Nakon što smo u kratkim crtama, jer napisati bi se realno o njemu mogao roman, ispričali priču Dragomira Javora? Hoćemo li se, a pitanje je posebno upućeno državnom vrhu, i dalje ponašati na način da svaku moguću priliku koristimo za paušalna vrijeđanja, za stalno vraćanje u 1991.godinu, štoviše i u još znatno ranije formativne godine hrvatske državnosti, kako bismo iznosili svoje, isključive, pa i uvredljive »istine«. Ili ćemo sjesti za veliki okrugli stol i povijest prepustiti znanstvenicima, povjesničarima, na kraju i konačno – povijesti? Ne učinimo li to sada i odmah, počet ćemo gubiti nit istine koja je uvijek samo jedna i jedinstvena, omogućiti da ju i dalje modelira kako tko stigne i kako kome za dnevnopolitičke potrebe bude trebalo. Ponovit ćemo grešku iz 1945. kad je povijest napisao pobjednik. I kako se čini trajno onemogućio znanost da svojim autoritetom zaključi tu priču. Javorova je priča naprosto ona koja zorno pokazuje da HOS 1991. godine nije bio »ustaška postrojba« nego čista dragovoljačka energija, a da su ispadi i s tom oznakom bili – izuzeci.


Život ima mnogo boja i nijansi. Istina samo jednu. Krajni je čas da ju ispišemo i jednom zauvijek zaklopimo priču. O istini iz 1991. godine.