Prof. dr. sc. Saša Ostojić, redovni je profesor i Prodekan na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te znanstveni savjetnik koji se tijekom vlastitog stručnog i znanstvenog usavršavanja školovao u više domaćih i inozemnih ustanova. Voditelj je znanstveno-istraživačkog projekta »Genetički čimbenici u etiologiji učestalih spontanih pobačaja«, od 2008. godine glavni je i odgovorni urednik znanstveno-stručnog časopisa »Medicina Fluminensis«, glasila Hrvatskog liječničkog zbora, podružnica Rijeka i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

 Dobitnik je Državne nagrade za znanost 2010. godine, za popularizaciju i promidžbu znanosti kao i Godišnje nagrade Grada Rijeke za 2010. godinu za izniman doprinos spoznaji, promociji, popularizaciji i unapređenju biomedicinskih znanosti, ali nedavno je dobio i najveće priznanje –  Državnu nagradu »Ivan Filipović« za 2014. godinu, za iznimne dosege u pedagoškom radu u visokoškolskim ustanovama.

Kao da sve što radi u svom profesionalnom djelovanju nije dovoljno, dr. Saša Ostojić priređuje i javna predavanja kojima povezuje znanost, obrazovno-odgojni proces i emocionalnu inteligenciju – vizualno-auditivne doživljaje kojima postavlja nova pravila znanstveno-popularne avangarde. Pritom ostaje vječni zaljubljenik u glazbu i jedan od najvećih kolekcionara nosača zvuka u našoj sredini…

Misli pozitivno

Sve to povod je za razgovor s ovim svestranim liječnikom koji ne pristaje na svrstavanje u standardne ladice, a o čemu svjedoči i tekst podrške prijedlogu dr. sc. Predraga Pale, za najveću državnu pedagošku nagradu, iz kojeg izdvajamo: »Saši Ostojiću je odavno jasno da se uloga učitelja više ne ispunjava prijenosom informacija već u interpretaciji činjenica na način koji učenika nužno dovodi u situaciju u kojoj sam mora aktivno otkrivati i preispitivati vlastite stavove te tražiti novu arhitekturu odnosa svojih trenutnih stavova i usvojenih znanja. Od svojih studenata Saša Ostojić ne očekuje da prezentiraju zapamćeno već da riješe problem i to rješenje obrane iz stručne, društvene i filozofske perspektive.«

Što je bio okidač da se umjesto medicinske prakse opredijelite za rad na fakultetu, pitanje je kojim započinjemo razgovor.

– Kao svakom dobrom studentu, san mi je bio biti kliničar. Išao sam tim putem ali sam se uz studij paralelno bavio umjetnošću te stalno istraživao svijet komunikacije emocijom. Budući da sam uvijek imao vremena za sve što me zanimalo, pred sam kraj studija medicine radio sam neko vrijeme na TV Ri, prvoj riječkoj televiziji. Vodio medicinski ali i glazbeni program s osobnim ciljem da prenesem pozitivne ideje i misli. Vjerovao sam, a i dalje vjerujem, da ljudi u sebi nose pozitivne impulse, ali ih potiskuju da bi bili prihvaćeni i prilagođeni. Taj aspekt života me uvijek zanimao i gotovo sve moje aktivnosti su i danas usmjerene prema osvješćivanju onog pozitivnog, neiskvarenog i djetinjeg u nama.

Kako ste tako »raznorodno aktivni« došli na mjesto asistenta na Medicinskom fakultetu?

– Vidjevši me na televiziji, moj budući mentor prof. Miljenko Kapović, sjetio me se kao dobrog i kreativnog studenta, pa je predložio tadašnjem dekanu, prof. Anti Simoniću, da me uključe u organiziranje kulturnog programa uz Dan Medicinskog fakulteta. Bila je 1992. godina i ja sam u atriju Fakulteta, koji je još imao dominantan središnji  prostor »aria e luce«, na dva kata okupio cijelu riječku kulturnu scenu – nastupili su svi poznati bandovi, plesači i performeri, a u jednom se trenutku odnekud spontano pojavio i branitelj sa zastavom i donio vijest da je Hrvatska međunarodno priznata! Bio je to strašno emotivan trenutak koji je tu večer urezao u pamćenje svih koji su joj svjedočili…

Kad se otvorila mogućnost, prof. Kapović me pozvao da volontiram kao asistent na Zavodu za biologiju i medicinsku genetiku. Budući da vjerujem u predodređenost pozitivnih usklađivanja frekvencija među ljudima, smatram da mi je taj put bio predestiniran, jer danas sam apsolutno siguran da više pridonosim medicini načinom na koji podučavam studente, prenosim ne samo znanje nego i emocije te životno iskustvo, nego da to radim jedan-na-jedan s pacijentima.

Preventivna medicina

S obzirom na Vaše predispozicije, vi biste, sigurna sam, i kliničku praksu obavljali na svoj osebujan način.

– Ustroj naših ambulanti i bolnica ne daje previše mogućnosti za interakcije emocija i pokretanja unutarnjeg bića. Svjestan sam da ljudi nisu tehničke mašine povezanih stanica koje tvore organe i organske sustave, nego su to samo »stanovi u kojima žive stanari«. Počesto zaboravljamo da energija života, koja nema veze s religijom nego s našim unutarnjim psihičkim tijelom koje održava taj »stan«, definitivno određuje kako će zvučati notni zapisi naših gena. Epigenetika kao vanjska spona između gena i okoliša, dirigent je našeg orkestra od 20-tak tisuća gena i određuje u kojem će pravcu ići ravnoteža koja čini naše zdravlje. Čovjek ima savršen sustav kontrole popravka, a onda u trenutku taj sustav ode u neravnotežu i mi se nakon kumulativnog oštećenja obraćamo medicini, koja pak liječi simptome, a ne ono što je dovelo do sloma sustava.  Zato smatram da naglasak danas treba staviti na preventivnu medicinu. Naučiti ljude zdravom životu. Ali i tu ima podvale: stalno se govori o zdravoj hrani i nepušenju, a ja se usuđujem reći da je kvaliteta emotivnog života – oslobođenja svog identiteta i kreativnosti,  prilika da smiješ reći tko si, o čemu razmišljaš, odluka da ne želiš pripadati sustavu koji te ukalupljuje – pravi put k zdravom životu. I o tomu pričam na svojim predavanjima.

Kakve su reakcije studenata?

– U prvom trenutku su iznenađeni, rekao bih pozitivno šokirani mojim stalnim čuđenjem nad složenošću i savršenstvom svega što jesmo, ali  vrlo brzo shvate da to nije pitanje mog neutemeljenog bijega od fizički dokazivih fenomena, već jedini put k istini koja vodi u slobodu i kreativnost. Kad ih pitam imaju li hobi, njihovo se lice ozari – osjeti se taj prelaz iz realnog života u utopistički, gdje im je lijepo. Ako u konačnici uspijem da im se lica ozare na spomen riječi »biologija«, »genetika« ili »medicina«, ispunio sam svoju misiju. Moja  je uloga da objasnim studentima zašto bi trebali ući u moj svijet i strastveno ga zavoljeti, kako ga volim ja. Samo u tom slučaju oni će učiti i nakon što polože moj ispit, učit će cijelog života, jer su se zaljubili u sve ono što sam im ja, poput svjetionika, malo osvijetlio. To je najveća dobit od učitelja, koji danas više nisu izvor informacija.

Raditi na sebi

Kako to mislite?

– Na udžbenike gledam kao na zaključane katedrale poluistina. Primjerice, prije petnaestak godina tvrdili smo da postoji sto tisuća gena, 2003. smo otkrili da ih je 35 tisuća, a danas tvrdimo da ih je dvadeset tisuća. Što je onda istina i koji je broj konačan? Svakih pet godina biomedicina uveća sto posto svoja znanja i definitivno ono što danas predajemo studentima – nije istina. To je možda najbliži pogled, izbrušen u jednu sliku, pri čemu sve ono što ne znamo objasniti tumačimo kao slučajnost. Na svojim predavanjima ne zaobilazim kurentnu istinu koja piše u udžbenicima, ali želim osvijestiti kod studenta da je potraga za istinom ključna potraga našeg života i da nije sramota drznuti se tražiti i svoju istinu tj. onu koja ti se čini racionalnijom od onog što pročitaš i naučiš napamet da bi dobio bolonjske bodove. Dobar liječnik je onaj koji razmišlja, koji ima emociju i koji stalno uči. A stalno učiti možeš samo ako svoju struku voliš strastveno kao hobi, na spomen kojega ti se ozari lice…

Poznata su i vaša razmišljanja  o odgovornosti učitelja u realnom životu?

– Ako u ovom trenutku učitelji ne uspiju odgojiti generaciju mladih, slobodnomislećih, kritičnih, kreativnih ljudi, koji će u svojim tridesetima, bez velike traume okrenuti novu paradigmu života, znanosti, ekonomskih odnosa i uređenja društva, a tu mislim na potpuno nove, do sada ne viđene obrasce, onda za nas nema izlaza. Ostaje nam stalno krpanje »najboljih dijelova« pojedinih sustava koji zajedno ne funkcioniraju. Za kreaciju o kakvoj govorim treba sloboda, slobodni ljudi koji se ničeg ne boje. A naše institucije, od osnovnih, preko srednjih  škola i fakulteta, prepune su strahova i nametnutih okvira; naše se društvo boji neuspjeha, mi smo emotivno nerealizirani ljudi, licemjerni smo i čak ni najbližim osobama, koje nas vole, ne dajemo pravu sliku o sebi. Držim da svaki nastavnik mora biti svjestan koliko lošeg može napraviti nerazumijevanjem misije svog posla. Ako nismo  spremni raditi na sebi, ako u ovom poslu ne volimo studente nego od njih očekujemo da sami svladaju sve Scile i Haribde, onda snosimo i veliku odgovornost za posljedice koje ćemo, posebno u medicini, vrlo brzo osjetiti na vlastitoj koži. Svaki čovjek kojeg smo oštetili djelić je svemira u kojem se oštećenje akumulira. Pitanje koje svi trebamo sebi postaviti glasi – koliko smo spremni biti bolji kad nas nitko ne vidi? Kad ničim ne možemo naplatiti neku svoju proširenu vrijednost.