Douglas Cavanaugh pravi je pravcati Amerikanac koji već 24 godine živi u Hrvatskoj. I to ne samo u Hrvatskoj, već ekskluzivno u Rijeci. Douglas je kiropraktičar, cijelo to vrijeme, pa ga sigurno mnogi Riječani već poznaju i prepoznaju.

Nekima je ravnao kičme, a neki su ga mogli čuti kako nabada hrvatskim jezikom s jakim američkim naglaskom.

No neki su za njega tek nedavno čuli, a i još će o njemu slušati zbog jedne sasvim druge i drugačije stvari. Douglas Cavanaugh je, naime, napisao, i objavio knjigu o posljednjem balkanskom ratu.

Knjiga je, doduše, objavljena još 2012. godine, ali na engleskom jeziku i kod engleskog izdavača, pa je informacija o njoj donekle sačuvana od hrvatskog čitatelja. No taj rijetki stvor sada ima priliku pročitati što Amerikanac koji živi u Rijeci ima reći u ratnom trileru odnedavno prevedenom i na hrvatski jezik, i to u izdanju VF Librisa, a pod naslovom »Kroz vatre paklene«.

Priča prati umirovljenog američkog špijuna Lucasa, porijeklom iz Hrvatske, koji se uključuje u ratna zbivanja na Balkanu i povod je za razgovor s ovim nesvakidašnjim čovjekom, koji osim rečene iza sebe ima još jednu, novu knjigu, koja uskoro stiže u engleskoj verziji, a onda potom, tko zna, možda i u hrvatskoj.

Douglas nas dočekuje u svom uredu u Viškovu, ili ordinaciji ako tako možemo zvati mjesto na kojem se prakticira kiropraktika, i odmah priznaje da će pokušati svoj život učiti zanimljivijim nego što jest.

– Želim da vaš čitatelj pomisli: »O, pa ovaj ima super život!«

Miran život

Dakle želite uvjeriti ljude da vam je život zanimljiv tako da bi oni povratno uvjerili vas?

– Da, baš tako. Ali to je iluzija. Jer živim vrlo miran život. Mnogi pisci tako žive, vjerojatno. Družim se, naravno, imam obitelj, ali ako ne radim s pacijentima, sjedim za kompjutorom i pišem i to nije toliko zanimljivo ljudima koji gledaju izvana, ali to je vaš posao, da moj život učinite zanimljivim (smijeh).

Idemo probati. Pisac, kiropraktičar, Amerikanac – što ste najviše?

– Moja je strast pisanje. Nekoć je moja strast bila kiropraktika, ali tijekom vremena ta se početna strast izgubila, iako, naravno, želim učiniti što je moguće bolji posao svojim pacijentima. No nema više one strasti, onog izgaranja. Ja sam, dakle, kiropraktičar, što mi je profesija, to plaća račune, hrani moju obitelj, ali pisac sam u duši. A Amerikanac sam na trećem mjestu, zato što sam toliko već dugo izvan Amerike, da sam izgubio kontakt. Naravno, tamo imam porodicu, i neke prijatelje, ali oni su raspršeni posvuda, pa nisam više toliko vezan uz činjenicu da sam Amerikanac. Moj život je ovdje.

Vratit ćemo se na to, no krenimo od knjige, povoda ovom razgovoru. Ona je sada vani na hrvatskom u izdanju male izdavačke kuće iz Samobora, pa mi Hrvati upoznajemo vas kao pisca sada, ali koliko dugo ste vi zapravo pisac?

– Počeo sam pisati ovu knjigu 2003. i trebalo mi je dosta, osam godina da je završim. Ali nisam odustao, jer sam takav po prirodi, ne odustajem lako kada nešto započnem. Kada je taj proces bio gotov, kad sam objavio knjigu 2012., službeno sam se počeo smatrati piscem. U serijama kontakata na internetu došao sam do tog para u Samoboru, koji su mi predložili da prevedu moju knjigu na hrvatski jezik. Od početka sam bio razmišljao o tome, ali uvijek mi je bilo ili preskupo, ili previše muke i vremena da se to napravi, pa kad su mi predložili prevođenje, naravno, prihvatio sam.

Kad je to bilo, s obzirom na to da je knjiga bila vani još 2012. godine?

– Mislim da je bila 2018.

Znači trebalo je šest godina da netko naiđe na vaš tekst i da ga želi objaviti na hrvatskom?

– Ne samo to, jer mislim da se oni tada i nisu bavili izdavaštvom, već su o tome razmišljali. A i meni je trebalo neko vrijeme da ih pronađem na internetu.

Teško vrijeme

Imate li informaciju o tome kako publika reagira na knjigu?

– Nemam puno informacija, jer ovo je teško vrijeme u svijetu zbog koronavirusa, sve se usporilo i ne samo ova knjiga, nego i mnoge druge imale su grozna zadnja tri mjeseca. Nije da je za njom jagma, ali mnogi za nju i ne znaju.

Kako je prošla na engleskom?

– Dobro. Nekih godina bolje nego drugih. Moja ciljana publika bili su Amerikanci.

Da, to se može izvući iz teksta, u kojem nekada objašnjavate nešto što je ovdje jasno, ali strancima nije.

– Da, kupovali su je turisti iz Amerike i Kanade koji bi dolazili ovamo, ali kupovali su je i u Japanu, Meksiku, Španjolskoj, ma po cijeloj Europi.

Kako ste odlučili da prva knijga koju ćete pisati bude baš o ratu, pa onda još u bivšoj Jugoslaviji?

– Prije nego što sam došao u Hrvatsku radio sam kao kiropraktičar u jednom malom zemljoradničkom selu u Iowi, mirnom mjestu od oko 5.000 ljudi. To mi je dalo mnogo slobodnog vremena nakon posla, a bio sam samac.

Imao sam, dakle, mnogo vremena za čitanje knjiga pa sam pomislio da ću to svakako jednom pokušati, ali nije bilo ničeg zanimljvog o čemu bih pisao u tom selu u Iowi. O čemu bih mogao pisati vezano uz to mjesto, a da bi bilo zanimljivo ikome?

Pa sam odustao od toga, a onda se dogodila prilika da dođem u Hrvatsku. Rat je bio gotov, tehnički; ja sam došao u ožujku 1996. i to u Rijeku, gdje rata nije bilo, ali puno se o njemu pričalo, mnogi moji pacijenti su bili izbjeglice ili vojnici u ratu, pa me to zainteresiralo.

Sprijateljio sam se s jednim čovjekom, koji sada ima 84 godine, a koji je bio u ratu. Pili smo pive, a on mi je pričao priče. To ljeto došli su moji roditelji u posjet pa smo otišli u Dubrovnik. Jednu večer sjedili smo otac i ja na terasi, dijelili limenku pive, a tamo blizu bio je čovjek s onim velikim tadašnjim mobitelom.

Nisam prisluškivao, ali čuo sam da govori njemački, talijanski, nešto što je moglo biti i ruski, i bio je obučen u crnu kožu. Možda je mogao biti i putnički agent, ali bio mi je jako interesantan. Uostalom, bilo je tu još puno natoovaca, esforovaca… Pet godina kasnije to sam sjećanje ucijepio u roman.

Nakon što sam završio knjigu, pomislio sam da nikada više neću napisati drugu, trebalo mi je previše vremena, puno sam energije potrošio, novaca, što se nije vratilo u onom punom smislu, ali kad je jednom to u tebi, ne pušta. Dvije godine su prošle i jedna se idejica upalila u mojoj glavi i to je bio početak nove knjige. A to nešto, ta idejica, eto, vezana je za malo mjesto u Iowi.

Dakle zatvorili ste krug?

– Da, to je to.

Sto posto fikcija

Jedan aspekt knjige nalazim zanimljvim. Nisam siguran da će se to sviđati baš svima u Hrvatskoj, ali i opet se radi o svojevrsnom krugu. Onako kako se, naime, Jugoslavija raspala, kada su se Slovenija, pa Hrvatska, odcijepile, tako vi u romanu koristite motiv želje da se Istra odcijepi od Hrvatske, pa jedna narativna linija postaje politički atentat na čovjeka koji tu ideju pokušava provesti u djelo. Time, zapravo, poručujete da su svi svugdje isti i da je sve isto. Mislite li da je oportuno tako pisati u Hrvatskoj?

– Nisam o tome puno razmišljao. Kada ljudi vide naslovnicu, misle to je knjiga o ratu, i jest, ali to nije dokumentarna priča, to je sto posto fikcija; ja ne zauzimam strane, samo pišem priču i pokušavam zadržati čitateljev interes. Nije bilo politike ili neke slične ideje iza mojeg pripovijedanja.

Pisac često zna puno više nego što kaže, o priči, o likovima pogotovo; on mora znati više da bi pisanje bilo uvjerljvio. Gdje je vaš glavni junak Lucas sada? Je li se povukao u zasluženu plaćeničku mirovinu ili je preuzeo novi tajni zadatak?

– Neki čitatelji su me već pitali hoće li se Lucas vratiti u nekom nastavku. Ostavio sam to otvorenim na kraju, gdje je moguće da se nešto dogodi na Aljasci…

Da, vezano uz manipulacije vremenom…

– Da, ili bi se mogao vratiti… ne želim odati priču, ali možda negativac nije umro, pa bi se mogao dogoditi i nastavak u tom smjeru. Uglavnom, Lucas je još tamo, sve je stariji, ali možda u njegovu životu još uvijek ima mjesta za još jednu avanturu.

Idealan tajming

Živite u Hrvatskoj već 24 godine. Kako ste uopće došli ovamo?

– Moj ugovor u Iowi je istjecao, a u isto vrijeme moj školski kolega došao je u talijanski Rimini 1993. Tada je otvoren i prvi kiropraktički centar u Rijeci. On je onda došao tu kao prvi od četiriju kiropraktičara. To se raspalo, oni su se raspršili, a ja sam kroz kontakte s dr. Russelom i dr. Gunarićem dogovorio dolazak. Tajming je bio idealan, pa sam odlučio doći. Nisam tada znao o Hrvatskoj ništa više nego obični Amerikanac.

Jeste li bili uplašeni rata ili barem posljedica rata?

– Imao sam prijatelja koji je ovdje već živio pa nisam išao naslijepo. A kad sam došao, saznao sam da je normalno, iako su mogi, moji roditelji, recimo, bili silno uplašeni i stalno me pitali je li sve u redu. Ali onda su došli, pa su mogli vidjeti kako je zapravo.

Dobro, vidjeli ste da ovdje nije ratno stanje, ali opet, ostali ste, i to sada već više od dva desetljeća. Kako pak to?

– Pa došao sam probati na šest mjeseci, što je vodilo u godinu dana, pa u dvije, onda sam se oženio, tu su mi žena i kći, i moj život je ovdje. Ne znači da ću ovdje ostati zauvijek, ali nemam trenutačnu namjeru odlaziti. Gledam ljude kako idu u Irsku, Njemačku, i koji me pitaju kako sam to ja, eto, došao i ostao.

Ali očito je moguće, jer imate lijep ured i čini se da ste uspjeli, koliko se to može ovdje?

– Da, puno je drugačije za one koji se odluče otići. Razumijem to.

Posve nova karijera

Recite mi nešto o kiropraktici. Kad se prvi put pojavila u Hrvatskoj, bilo je jako puno skeptika. Kako je danas?

– Kontroverze između kiropraktike i medicine traju od početka kiropraktike. I mislim da će uvijek biti tako. Ljudi mogu biti skeptični iz puno razloga: straha, razmišljanja drugih itd., ali dok niste imali nekih velikih problema i kiropraktika vam je pomogla, ja vas ne mogu uvjeriti da je to legitimno.
Medicina uvijek na nas gleda kao na alternativu, a tako je i u SAD-u, i ne znam je li to rat za teritorij, ali smatram da bismo trebali surađivati. Svakako bolje nego što surađujemo. Fizioterapeuti bolje surađuju s kiropraktičarima, jer se mi bavimo kostima, zglobovima, kičmom…

Razvija li se kiropraktika? »Lomite« li i dalje?

– Ima više metoda kiropraktičkog liječenja, i nisu svi kiropraktičari isti, pa je to prva stvar koju pitam pacijenta, kakva imaju iskustva, jer će ih možda to što ja radim iznenaditi. Manipulacije zglobova i kičme postoje od Egipćana, to nije nešto što su kiropraktičari izmislili, jedino je sada razlika u tome što su iza toga znanost, filozofija i obrazovni sustav koji te nauči kako da budeš kiropraktičar, a koji je evoluirao u zadnjih 130 godina. Pa imate fakultetske kiropraktičke programe kao ekvivalente medicinskim fakultetima. To je počelo u SAD-u, ali sada ih ima već posvuda.

U Hrvatskoj?

– Još uvijek ne. Nema ništa što bi bilo šire prepoznato.

Imate li vi možda kakvih interesa oko pokretanja takvog programa na riječkom sveučilištu, koje se sada čini otvorenijim za ideje pokretanja raznih programa?

– Neki su me o tome pitali, ali to bi bila gotovo posve nova karijera.

Ali na početku ste rekli da ste ipak pomalo već zasićeni ovom praksom, pa bi možda baš to mogao biti odgovor?

– To je dobra primjedba, i ako bih bio u kontaktu sa sveučilištem i ako bismo mogli doći do ideje koja bi mogla funkcionirati, sigurno bih bio otvoren za diskusiju o tome.

Vi ne samo da ste u Hrvatskoj već 24 godine, nego ste i cijelo to vrijeme u Rijeci. Nikada niste »oprobali« neki drugi grad?

– Moja supruga je Riječanka i vrlo je bliska s porodicom. Otpočetka sam prihvatio; ako se ovdje oženim, ostat ću. Uostalom… OK, ja nisam bogat čovjek, ali imamo dovoljno da živimo pristojno, Rijeka se čini sigurnim i dobrim mjestom za život, i u usporedbi s nekim dijelovima Amerike, radije bih živio ovdje. Naravno da nije raj, nigdje nije, ali je prilično dobro.

Budući da ne srećemo često Amerikance koji toliko dugo žive u Rijeci, možete li nam reći nešto o nama, Riječanima i Hrvatima? Kako nas doživljavate?

– Pa vidim razliku između Riječana i Zagrepčana, recimo, ili Dalmatinaca. Vidim toliko, ali samo zato što ovdje dugo živim. Što se tiče nekih stereotipa, često se čuje kako su Hrvati otvoreni, u usporedbi s Nijemcima, koji da su zatvoreni.

To je možda tako ako si Hrvat, ali ako si stranac, malo je drugačije. Recimo ja obično moram krenuti prvi, nekad moram biti i uporan ne bih li dobio neku razinu povjerenja, otvaranja. I tek nakon nekog vremena možete očekivati da će vas prihvatiti. Naravno, sve ovisi o situaciji i ne mora uvijek biti tako.

Stvari se kompliciraju ovdje, u uredu, gdje dolaze pacijenti koje nešto boli, koji su uplašeni, možda i skeptični i ja još ne govorim najbolji hrvatski, a oni možda ne znaju engleski pa moramo razbijati led polako.

Ali nakon pet minuta i malo razgovora, oni spuštaju gard i otvaraju se. Moram u tom smislu biti vrlo delikatan, jer ako ostaviš loš prvi dojam, teško ćeš ga u Hrvatskoj promijeniti.

Koje su lošije točke Rijeke?

– Ma Rijeka je jako napredovala. Ljudi to možda ne vide, ali u infrastrukturi je puno promjena u zadnjih petnaestak godina. Ljudi brzo zaborave kako je bilo. Pa onda Rijeka kao Europska prijestolnica kulture, ali i udarac korone. To je nekako potamnilo sjaj Rijeke, na žalost, i to je tužno.

Bez želje da se žalim, ne želim to činiti, ali, recimo, klima. Zime kao da traju zauvijek, pogotovo ovdje u Viškovu, a ljeta prekratko. Ako volite ljeto, onda to može biti problem.

Ono što volim je pozicija. Blizina Slovenije, Italije, tu si sat i pol do dva vožnje od mnogih zanimljivih mjesta.

Po pitanju lošijih točaka mogu samo generalizirati, ali ponekad je taj temperament teško shvatiti. Ne znaš zašto je neki vozač napravio baš to, ili ima nešto što se dogodi, a ti pomisliš da se i nije moralo dogoditi.

Kulturološki šok

Privedimo intervju kraju ipak pozitivnim točkama koje možete reći o Rijeci.

– Pa ta pozicija Rijeke je super, kao što sam rekao. Žena i ja nikada nismo imali problema smisliti što bismo mogli ići vidjeti ili raditi. Dobro je i što grad nudi puno. Često smo u kazalištu, ali evo, sada mi pada napamet i jedna loša karakteristika.

Rekao sam da je dobra blizina, i jest, ali ne kada se moraš ustati u 5 ujutro da bi došao u Zagreb na aerodrom za vezu prema međunarodnom letu.

Ali vratimo se dobrim stvarima: dobra hrana, zrak izvan grada je odlične kvalitete, ali i u gradu je bolje; autobusi voze na plin umjesto na dizel. Onda infrastrukturu, Molo longo, tower centri i sl.

Prvih deset godina, a pogotovo prvih pet godina, ovdje sam kao stranac bio prvenstveno u kulturološkom šoku, no sada Rijeka postaje suvremeni grad.

U vašem romanu »Kroz vatre paklene« ima Rijeke, ali doista vrlo malo. Ima li je više u novom romanu ili će je biti u nekom od vaših budućih djela?

– Ima nešto Hrvatske u novom romanu; jedan lik je Amerikanac iz hrvatske zajednice u Louisiani.

No pravo pitanje je, dakle, kad ćemo čitati o Rijeci iz fokusa Amerikanca koji ovdje živi posljednje 24 godine?

– Pa moj sljedeći projekt je knjiga kratkih priča koje se okupljaju oko Drugog svjetskog rata, i siguran sam da će se nekoliko tih priča događati u Rijeci, bazirano na razgovorima koje sam vodio s nekim starijim ljudima koji su bili djeca u Drugom svjetskom ratu.