Unatoč vrtoglavim ulaganjima u objekte Rijeka nije u mogućnosti organizirati natjecanja u najmasovnijim dvoranskim sportovima, poput košarke ili rukometa. A novci su potrošeni i izgrađeno tek treba otplaćivati

Podaci s rezervom

Stanje je slijedeće: Pri kraju je gradnja dvorane Kastav koja košta 36 milijuna kuna i ima maksimalno 750 mjesta.

Oko dvorane u Kostreni bilo je dosta sukoba zbog cijene gradnje, ali je na kraju utvrđeno kako je dvorana sa 1.260 mjesta koštala 41 milijun kuna. Slično je i s dvoranom u Mavrincima sa 720 mjesta i uloženih 40,5 milijuna kuna.

Bakar je svoju dvoranu sa 350 sjedećih mjesta i nekoliko metara prekratkim terenom za službena sportska natjecanja platio 14,5 milijuna kuna. Dvorana u Viškovu ima najstariji datum gradnje, otvorena je 2003. godine i plaćena je 9,5 milijuna kuna.

Sve zajedno ovih pet dvorana koštalo je 141,5 milijuna kuna. Gradnja dvorane Zamet koštala je 165 milijuna kuna, razlika je oko 23,5 milijuna kuna više, pa se za te novce mogla izgraditi još jedna, šesta po redu, manja lokalna dvorana. Zajedno sa troškovima lizinga investicija u Zamet iznosit će ogromnih 370 milijuna kuna, što je već ozbiljan novac u ovakvim projektima.

Zadarski Višnjik dobar je primjer za to, iako je riječ o prilično netransparentnom projektu, pa podatak o cijeni od 200 milijuna kuna za dvoranu sa kapacitetom 9.200 gledatelja treba uzeti s malom dozom rezerve, iako je sasvim sigurno da cijena ne može biti dramatično veća.

Višnjiku treba pridodati i još dva bazena u sklopu sportskog kompleksa službeno vrijedna oko 65 milijuna kuna iz čega je jasno da ova zadarska investicija iznosi maksimalno 300 milijuna kuna. Po sličnom principu izgrađena je i dvorana Gradski vrt u Osijeku, koja je prvo izazvala veliku aferu zbog planirane astronomske cijene od 843 milijuna kuna po modelu javnog privatnog partnerstva zbog čega se raspala koalicijska gradska vlast. Dvorana od 3.538 mjesta sa još jednom malom dvoranom od 1.448 mjesta na kraju je koštala ukupno 240 milijuna kuna od čega je 200 milijuna kuna išlo iz državnog proračuna, ostatak je platio Grad Osijek.

Osim što je ta dvorana, jednako kao i zadarska, veća i značajno jeftinija od Zameta, važna je razlika i u tome što Osječani nisu previše osjetili tu investiciju, dok će Riječani sami otplaćivati Zamet još 25 godina, godišnje 14,4 milijuna kuna, odnosno mjesečno 1,2 milijuna kuna.

Može i jeftinije

Da se može bolje i jeftinije dobar su primjer Slovenci i projekt stadiona i dvorane na Stožicama izgrađenih za nevjerojatnih 14 mjeseci.

Nogometni stadion sa 16.000 natkrivenih mjesta koštao je 56,6 milijuna eura, a dvorana za 12.500 ljudi još 66,3 milijuna eura. U kompleksu od 100.000 četvornih metara nalazi se i još jedno nogometno igralište, manji atletski stadion, dvorana, teniski tereni, itd.

Projekt ipak nije prošao bez problema, zbog odustajanja jednog od partnera. Investiciju tek treba izgurati do kraja, a tu je predviđen i podzemni trgovački centar, oko 4.000 parkirnih mjesta i mnogi drugi dodatni sadržaji. Ipak, impresivno je što su za razumnu cijenu Slovenci uspjeli izgraditi objekte, koji bi trebali zadovoljavati uvjete vrhunskog međunarodnog sporta još 30 do 50 godina.

Na ruku im je išlo nekoliko činjenica, a to je da imaju banke u svom vlasništvu, pa mogu i utjecati na njihove poslovne odluke, pored čega su određena sredstva dobili od EU-a, što bi teško uspjeli da nisu punopravna članica.

Uz porazni odnos između investiranog i dobijenog u projektu Zamet i projektu Stožice trebalo bi dodati i činjenicu da Rijeka kao grad sveden na samo 44 četvorna kilometra u prostoru gotovo i nema zemljište potrebne veličine s dobrim prometnim vezama na kojemu bi se mogao realizirati projekt takvog tipa.

Tako problem Zameta ostaje što se izgradila dvorana na premalenom i neadekvatnom zemljištu, što je povećalo i ukupnu cijenu, a da pritom nije ni mogao biti izgrađen vrhunski sportski objekt, već dvoranica koja po svemu, osim po cijeni, zaostaje za onime što imaju drugi gradovi, čak i oni manji od Rijeke, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili drugim zemljama.