
Foto Marko Gracin
U ovaj projekt su uključeni Savjetovalište za djecu, adolescente i obitelj koje djeluje pri Hrvatskom domu Petrinja, Petrinjska kuća zdravlja, Udruga Joga u svakodnevnom životu i Hostel Dharma koji je ponudio prijem 40 štićenika, psihološku pomoć i rehabilitaciju
povezane vijesti
Ako negdje u gradu ugledate skupinu od desetak ljudi kako širom otvorenih očiju upija grad na Rječini, ne brzajte sa zaključkom jer oni, iako žive u hostelu, nisu znatiželjni turisti već oni koje je razorni potres ostavio bez igdje ičega.
Trenutni dom našli su u Hostelu Dharma na Pećinama koji je među prvima ponudio sve raspoložive kapacitete na raspolaganje stradalnicima iz potresom pogođenog područja. Zapravo je to priča koju gradi više aktera.
– Ovo je projekt u koji su uključeni Savjetovalište za djecu, adolescente i obitelj koje djeluje pri Hrvatskom domu Petrinja, Petrinjska kuća zdravlja, Udruga Joga u svakodnevnom životu i Hostel Dharma.
Dharma je prva uskočila, dok još nitko nije ponudio smještaj za potrebite. Ponudili su nam da mogu primiti 40 naših štićenika koji trebaju smještaj, psihološku pomoć i rehabilitaciju. Zasad je nas deset Petrinjaca tu, ali doći će ih još. S korisnicima se radi, imaju brigu, skrb i prehranu.
Uskoro ćemo početi i s psiho-socijalnim radionicama. Psihološka savjetovanja bila su i ostat će naš specifikum jer ona su otvorena za djecu s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama, kaže Armin Hadžić, voditelj petrinjskog Savjetovališta.
Armin, po struci psiholog, posljednjih je dana i vozač jer u većini slučajeva je upravo on taj koji Petrinjce vozi u Rijeku. U cijelom tom nimalo lakom poslu i situaciji pomaže mu supruga Marina Kušan-Hadžić, ali i Madhu Marie-Lois i Mirmal Karl, njihovo dvoje djece.
Još i sami tinejdžeri, ali tinejdžeri prepuni empatije za sve i svih oko sebe. Marina je nastavnica razredne nastave, no trenutno radi kao voditeljica Nutri kluba i edukativnih aktivnosti za osobe s invaliditetom na projektu »Godine nisu važne« Udruge Naš život koja je i koordinator Petrinjske kuće zdravlja, projekta Grada Petrinje.
Rehabilitacija
– Sam projekt je europski intervencijski plan za nerazvijena poratna područja u koja spada i Petrinja. Njegovi su korisnici najugroženije populacije – osobe s invaliditetom i osobe starije životne dobi.
Ova iznenadna situacija – potres, sve nas je šokirala, ali smo odmah reagirali. Uz korisnike projekta »Godine nisu važne« u Dharmu pristižu i druge ugrožene osobe koje se mogu uključiti u naš program psihosocijalne podrške, edukativno-kreativnih aktivnosti, psihofizičkih vježbi i radionica zdrave prehrane.
Sve ovo Hostel Dharma u vidu jedne posttraumatske rehabilitacije nadopunjuje svojom ponudom zdravog vege menija, mirnim ozračjem i pozitivnom atmosferom, kazala je Marina.
Prve koje su došle u Dharmu su Đurđica Kolaković iz Nebojana i Ivana Silaj iz Male Gorice. Dakle, obje iz sela iz okolice Petrinje. Njima je na Pećinama baš dobro i kako kaže Ivana – sve mi se sviđa.
Sviđa im se i Rijeka, i more koje su prvi put vidjele, ali Đurđica bi ipak s vremena na vrijeme radije da je u svojim razrušenim Nebojanima. Pitamo je zašto, što ne valja, a ona kaže:
– Sve je dobro, ali meni su tamo moje životinje. Kako će bez mene?
Papirnati i stvarni prijatelj
No, kad Đurđica »padne«, tu je Ivana da je »podigne«, ali i Zdravko, njihov papirnati prijatelj kojeg su uz ostale korisnike načinile i kojeg im je Armin uspio spasiti iz razrušene Petrinjske kuće zdravlja.
– Petrinjska kuća zdravlja nalazi se u samom centru grada. Ima crvenu naljepnicu što znači da je predviđena za rušenje. Na vlastitu smo odgovornost ušli unutra i spasili svu dokumentaciju i većinu uređaja, kaže Armin.
Ona koja nije spasila ništa osim sebe, lijekova i mobitela i čiji će stan, baš kao i cijela zgrada u kojoj se nalazi također pod bagere je umirovljena novinarka Radija Petrinja Marela Morić.
– Hvala svima koji su nam pomogli. Znate, mi Hrvati smo vam takav narod da kad nas nitko ne dira svađamo se i to žestoko, no kad se nešto dogodi, nema složnijeg naroda od nas.
Nitko u Petrinju nakon potresa nije došao praznih ruku, a dolazili su ljudi od Prevlake do Dunava.
Upravo to zajedništvo nas je prvog dana potresa držalo jer najgori osjećaj u životu je bespomoćnost. Nemoć da bilo što promijeniš, predvidiš…, priča Marela.
Nigdje ni smijeha, ni osmijeha
Kaže i da se od potresa do dolaska u Dharmu nije osmjehnula, a kamo li nasmijala.
– Punih sedam dana bez osmijeha, da mi je to netko u životu rekao, odgovorila bih mu da je lud. A dočim sam tu došla i krenula po toplu kavu u kuhinju, sve se promijenilo. Ovako vam je bilo – idem ja po kavu i sama sa sobom gruntam kako mi je pukla zubna proteza i što ću, i kako ću kad je sad ne mogu promijeniti.
Čuo me je Andro Stošić, uz Veru duša Hostela Dharma i naš domaćin i kaže mi – nije vam to nikakav problem, evo sad ćemo to riješiti. Uzeo čovjek mobitel, nekom nešto govori, a onda se okrene k meni i kaže – riješeno.
Zanijemila sam i glasno izgovorila – eto, ove Rijeke, tu kreneš po kavu, a dobiješ i kavu i zube. Nakon toga cijeli je ovaj kvart odjekivao od smijeha. I od onda se, unatoč teškoj situaciji u kojoj se nalazim i ja, i svi oko mene – smijem, priča Marela, a Armin dodaje – ovdje se osjeti srce, pozitivna je vibra pa je odmah lakše.
Spava se bez straha i panike, a ružne misli sporije kolaju i manje boli nose nego prije.
U pidžami u Rijeku
Onda se javi Ivana i sramežljivo prozbori:
– Znate, i Đurđica i ja smo u pidžamama bile tri dana i spavale u autu, a onda su došli Armin i Marina i dovezli nas tu. Zapravo, mi smo u Rijeku došle u pidžami, ali sad imamo puno lijepe robe.
Eugen je u Dharmu došao s mamom Tatjanom Vrbanac Kezele. Prvašić je petrinjske OŠ Dragutina Tadijanovića.
– Meni je ovdje lijepo. Ima puno prostora za igru, a i svi paze na mene, rekao je u šutu simpatični »šešt i pol godišnjak«.
Njegovo mišljenje dijeli i samozatajna Valentina Brebić, baš kao i svi ostali, a Marela, novinarka jednom – novinarka zauvijek stavlja pečat ovoj priči Petrinjaca »s kraja Rijeke«.
– Molim vas napišite da jedva čekam dan kad ću svim ovim dragim ljudima vratiti barem djelić dobrote koju su nam podarili. Petrinja je grad lipa, zasađenih u doba Napoleona i preživjelih u potresu, grad je učitelja, grad mesara i lončara.
Mali je to grad velikog srca i uistinu se nadam da ćemo se jednog dana moći bar malo odužiti Rijeci i cijeloj Hrvatskoj.
Zasad se još uvijek trese naš zavičaj, a i mi skupa s njim, neovisno gdje se nalazili, no bit će bolje – uvijek bude, a mi Petrinjci to najbolje znamo jer smo već preživjeli i pijavicu, i ratna razaranja, pa ćemo i ovu nevolju.