Sve me neka milina oblila kada sam prije nekoliko dana u nedjeljnom broju Novog lista vidio fotografije motornog broda »Galeb« na doku u »Lencu«, kada sam vidio da nema više one ruzine i kada sam pročitao da je hardverski dio posla priveden kraju. I da nema više bojazni da će »Galeb« biti potopljen ili će se potopiti sam od sebe zbog desetljeća nebrige o ovom brodu koji je godinama kao kulturno dobro Republike Hrvatske bio privezan u Porto Barošu i moglo ga se vidjeti samo kroz žicu. »Galeb« je bio zatvoren u krletku i naočigled je propadao. I bilo mi je žao. Iako su oni najglasniji vikali da ga treba potopiti, da simbolizira komunističku diktaturu i komunističkog diktatora, da je to jedna velika sramota koje se što prije treba riješiti. Nije mi bilo jasno kako je onda moguće, ako je tako, da ga kao kulturno dobro proglasi HDZ-ov ministar kulture Božo Biškupić.

Još mi je manje bilo jasno, ako je tako i ako je on simbol zla, kako je Europa dala novac za njegovu obnovu. A poludio sam od nekuženja kada sam pročitao da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman ocijenio da je Josip Broz Tito bio najveći Hrvat u povijesti, kako je svjedočio Zlatko Vitez. I dok su oni koji jako glasno viču proklinjali gradsku vlast, proklinjali gradske vijećnike koji su digli ruke za kredit za obnovu Palače šećerane i »Galeb«, a da bi se malo utješio, odlučio sam pročitati jednu bajku, bajku o ružnom pačetu, bajku koju je svatko vjerojatno čuo i prije nego što je krenuo u školu jer su mu je čitali roditelji ili none i nonići. Dakle, Hans Christian Andersen piše da se jednog proljetnog dana na imanju dobrog seljaka, u gnijezdu mame Patke, izleglo neobično pače i da se razlikovalo od ostalih pačića jer je bilo veliko i ružno. Njegovi sestre i braća pačići su mu se odmah počeli rugati, a zanemarivala ga je i mama. Ružno pače nije imalo ni jednog prijatelja. Okružen mržnjom i neprihvaćanjem, ružni pačić otišao je s imanja, kako naglašava Andersen, što dalje od zlobe i poniženja. »Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.

Stigla je jesen. Lišće je opadalo s granja i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati«, piše u bajci, a dok su meni čitali te rečenice, umirao sam od straha. Nakratko se jadno pače skrasilo kod bakice, ali spletom nesretnih okolnosti, odnosno podmetanja od ljubomornog mačka, bakica je najurila van iz kuće ružno pače. O Bože, taman kada je trebao uslijediti sretan kraj i vjera u dobrotu ljudskog roda, sve je opet krenulo naopako, što je izazvalo zebnju u meni kao dječaku koji je, kao i sva djeca, navijao za ružno pače. Srećom, nije Andersen bio nemilosrdni ubojica dječje nade i vjere u dobro, pa je u priči ubrzo stiglo proljeće. Ali ružno pače i dalje je bilo tužno jer ga nitko nije volio. Lutao je i lutao nevoljen od sviju i došao do jezera. Tamo je ugledao prekrasne patke koje su imale kao snijeg bijelo perje i duge vratove. A bili su to labudovi, ali pače to nije znalo jer ih nikada nije vidjelo. Odlučio je ući i zaplivati prema tim prekrasnim pticama, računajući da nema što izgubiti i da će ga ionako vjerojatno otjerati. Razmišljao je ružni pačić da će se u tom slučaju samopotopiti jer mu je ionako bilo dosta mučnog života ispunjenog mržnjom i odbačenošću. Ali čim je zaplivao jezerom, vidio je odraz prekrasnog bijelog labuda na površini vode. Prepao se jer nije vidio nikoga blizu sebe i onda je shvatio da je on taj prekrasan odraz na površini vode. Da, Andersen je priuštio svoj djeci svijeta prekrasan sretan kraj. Neka djeca shvatila su pouku, a mnoga i nisu. I nikada neće. No, jedva čekam proljeće 2021. godine, kada će ružno pače doploviti do Molo longa i vidjeti svoj odraz na površini mora. I shvatiti da je postalo prelijepi labud, pardon »Galeb«.