U katedrali sv. Vida već je 9. lipnja započela neposredna priprema za proslavu blagdana sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke i Riječke nadbiskupije te 100. godine uspostave Riječke nadbiskupije, čija će središnja euharistijska proslava biti 14. lipnja u Trsatskom svetištu.

Prvi program bio je upoznavanje sa sakralnom i umjetničkom baštinom sv. Vida, riječke crkve koja je prije 100 godina postala prvostolnica biskupije sa sjedištem u Rijeci.

Michelazzijeva remek-djela

Stručno izlaganje o baštini riječke katedrale, dakako u obrazloženom povijesnom kontekstu, održali su njezini ponajbolji poznavatelji – povjesničari umjetnosti prof. dr. Damir Tulić i dr. Mario Pintarić, profesori s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Znanstvenim istraživanjem riječke prvostolnice oni se bave već niz godina te o njoj pripremaju monografiju, koja će koncem ove godine biti objavljena. Njihovo je izlaganje o katedrali bilo izvanredno zanimljivo i edukativno.

– Crkvu sv. Vida, koja je 1925. godine postala katedrala, isusovci grade na mjestu ranije male srednjovjekovne crkve sv. Vida, zaštitnika grada. Naime, u Rijeku 1627. godine dolaze isusovci, novi veliki red, koji je zaslužan za prvu ozbiljnu modernizaciju grada.

Zahvaljujući njima Rijeka je u prvoj polovici 17. stoljeća dobila najbolji školski sustav koji je tada postojao u Europi – uz crkvu sv. Vida isusovci grade kolegij, svoje školske ustanove, gdje se tijekom naredna dva stoljeća, a još i kasnije, oblikuju generacije Riječana.

Crkva sv. Vida tada isusovačka, a od 1925. katedralna crkva, jedan je od najvažnijih spomenika u Hrvatskoj. Riječani zaista mogu biti ponosni na građevinu takvog oblika i jasnih stilskih odrednica.

Katedrala ima svoju složenu povijest, građena je u dvije faze, prvo u 17. stoljeću i to od lokalnog kamena s Brajde, s rta Martinšćice i iz Kastva, te u 18. stoljeću kada je nadograđena dobila ovaj današnji prepoznatljivi oblik.

U riječkoj katedrali nalaze se neka od najkvalitetnijih i najljepših djela hrvatskog baroknog kiparstva i altaristike u mramoru. Nikad nije dovoljno ponavljati da je upravo grad Rijeka u 18. stoljeću – primivši Antonija Michelazzija, putnika koji se u Rijeci zaustavio i onda cijeli život u njoj ostao – postala centar baroknog kiparstva ne samo Kvarnera; naravno zahvaljujući umjetniku altaristu i arhitektu Antoniju Michelazziju, koji je najznačajniji kipar u mramoru 18. stoljeća na području današnje Hrvatske.

U katedrali sv. Vida neka su od njegovih najvrsnijih djela, poput oltara sv. Josipa i oltara sv. Franje Ksaverskog, koji su njegova remek-djela, rekao je Tulić još na pressici na kojoj je najavljeno upoznavanje katedrale u njoj samoj.

Impresivna unutrašnjost

Dakle, u samoj katedrali – rečeno riječima stručnjaka, “monumentalnoj građevini oktogonalnog tlocrta pokrivenoj plitkom kupolom s lanternom na vrhu” te impresivne unutrašnjosti – profesori Tulić i Pintarić su govoreći o katedrali naznačili i s njom povezanu slojevitu povijest grada i vjeru starih Riječana, i u tom kontekstu izdvojili čašćenje riječkog Čudotvorenog raspela, koje su isusovci, iz srednjovjekovne crkvice sv. Vida, sačuvali u svojoj novoj crkvi te je ono čašćeno do danas.

– Godine 1925. biskup je birajući između tadašnje riječke Zborne crkve Assunte i isusovačke crkve sv. Vida odlučio da katedrala bude sv. Vid. Tom smo odlukom postali bogatiji jer rijetko našeg sv. Vida možemo komparirati s nekom drugom građevinom u Hrvatskoj pa i šire, upravo zbog specifične forme centralne građevine, upravo zbog goleme povijesti koja se u toj crkvi nakupila, po tome što je tijekom dva stoljeća dobivala svoju opremu, neprekidno se obnavljala i dopunjavala, uputio je Tulić.

Posjetitelje katedrale je dr. Pintarić upoznao s dolaskom isusovaca u Rijeku 1627. godine, naglasivši da ih je gradska vlast pozvala zbog obrazovanja, da su bili nosioci novih ideja te modernizirali grad po svim pitanjima.

– Prvo u Rijeku 1627. dolaze dva isusovca i jedan profesor. Grad im je dao jednu kuću za stanovanje, koje više nema, i staru crkvu sv. Roka, koje isto više nema, te još jednu malu kuću u blizini crkvice sv. Vida, gdje je započela gimnazijska nastava.

Time počinje povijest isusovaca u Rijeci. Njihova je ideja bila sagraditi svoju crkvu te su odmah počeli prikupljati novce za gradnju crkve, ali i kolegija, a u tome su im se priključili i brojni Riječani.

Prvo se mislilo isusovačku crkvu graditi na Trgu sv. Barbare, ali to nije bilo moguće te im grad predlaže da je grade na mjestu srednjovjekovne crkve sv. Vida, gdje bilo i Čudotvorno raspelo. Tako su uz podršku grada počeli izgradnju nove crkve, objasnio je Pintarić.

Čudotvorno raspelo

Na upoznavanju baštine katedrale doznali smo da je, koliko je poznato, 1630-ih godina prvi put zapisana pobožna predaja o Čudotvornom riječkom raspelu, skulpturi kultne i umjetničke vrijednosti, koja je datirana u prvu polovicu 14. stoljeća.

– Riječani su Čudotvorno raspelo častili, a znamo da su i tadašnje gradske vlasti smatrale da Čudotvorno raspelo ujedinjuje povijest starije Rijeke s poviješću grada iz polovice 17. stoljeća. Zato je isusovcima bilo uvjetovano da moraju zadržati Čudotvorno raspelo u svojoj novoj crkvi sv. Vida, što su oni znali koristi na ispravan način, objasnio je Tulić.

Podrobno je na skupu izloženo o složenoj izgradnji isusovačke crkve sv. Vida, koja je započela 1638. godine prema projektu isusovačkog arhitekta Giacoma Briana iz Modene.

Izdvojene su i neke zanimljivosti, poput one da je nova crkva sv. Vida, dakle sadašnja, podignuta na golemoj stijeni, te su zato tri godine, rekao je Tulić, rađeni njezini temelji na toj, doslovno i metaforički, čvrstoj stijeni.

– Isusovački kompleks u Rijeci bio je riječki barokni kampus. Ondje je bio studij teologije, kasnije i filozofije, rekli su među ostalim predavači, a publiku su izlaganjem vodili sve do početka 20. stoljeća, štoviše do konca Drugog vatikanskog sabora.