Jedina je zamjerka što ste to učinili iz druge, što je vaš pust bio “iznuđen”. Sve vam drugo Čavjanske maškare stoji.

Jer da, novinari i političari su ti koji vode mrtvu trku za titulu najgoreg dijela našeg društva. Uvijek jedni osvoje nešto više prostora na tom putu, ovisno u kojoj je postizbornoj ili predizbornoj fazi nalazimo, ali gorih nikad nema. Dakako i tu bez generaliziranja, ali većina je takva. Jer i jednima i drugima na žalost omiljeni su rekviziti reket i celofan u kojeg ga zamataju. Jedino se u te dvije “struke” ne mora imati baš nikakve kvalifikacije. Da bi se postalo političarima ili novinarima, da bi se osnivalo stranke ili medije. Bilo se čime netko želio profesionalno baviti, mora priložiti adekvatne diplome, stručna uvjerenja, iskustvenu listu. Želite li biti političar ili novinar… ma ne ne treba vam ništa, tko je uostalom taj koji bi se drznuo od te dvije “struke” uopće i zatražiti bilo kakav papir kad je jasno da su novinari i političari Bogom dane osobe. A što Bog da, čovjek ne provjerava.

Jesam, davno sam diplomirao, profesor sam hrvatskog jezika, točnije hrvatskog ili srpskog kako ga se u socijalizmu definiralo, kao što sam i diplomirani organizator kulturnih djelatnosti. A da bih dobio posao, davno, prije “milijun” godina, osim te diplome morao sam imati i položen vozački ispit B kategorije. Imao sam u formativnoj fazi rada mentora, jako strogog, sitnim sam koracima osvajao prostor. Trebao sam u ratu, posebno 1991. i 1992. na ratnim novinarskim zadacima nekoliko puta i poginuti ali me metak ipak zaobišao. Kasnije, stupnjevano bio sam urednik na svim razinama, pa i glavni urednik, ali ni dan danas nakon desetljeća profesionalnog rada ne bih se usudio misliti da – sve znam. Jer svakog dana mnogo toga iznova učim. Bez toga nema mog reporterskog, uličnog posla.

Dvolično zamatanje u celofan medijskih sloboda i onih situacija kad je tekst čisti reket kao i jednako licemjerje kad se odbijalo sve, pa tako i svojedobno predložene obrazovne minimume za stjecanje novinarskih licenci, dovelo je novinarstvo u ulicu koja nije baš totalno slijepa, ali je svakako jako slabovidna.

Nije lako pogledati svoj odraz u zrcalu, u ovom slučaju postavljenom u središtu Čavje. Ali ako se ima imao samokritičnosti, itekako je to dobro napraviti. Otići na Grobnik. Nisu dakako novinari krivi za sve, ali da smo kumovi ovog stanja u društvu, ponajviše zbog krajnje nekritičkog transferiranja političarskih nebuloza u širinu društva, svakako jesmo. Novinarstvo bi moralo biti odgovornost. Dakako da ju ni sam u nekim tekstovima nisam imao, popravljale su to isprike i sudovi, ali da je danas zbog medijske privatizacije slobode došlo do anarhije, na žalost jeste.

Napravili ste to iz druge, ali dobro ste napravili. Sami smo se potrudili da na kraju maškare, Čavjanaske, moraju izdati crveno upozorenje za zonu u kojoj se našla naša profesija.