Foto Damir Škomrlj
S obzirom da sam nezaposlena, odlučila sam besplatno podijeliti svoje znanje djeci slabijeg imovinskog stanja. Uvjet je samo jedan – da se nalaze u prvoj zoni »Autotrolejevih« linija jer jedino za nju posjedujem autobusnu kartu
Znam da u našem društvu sustav volontiranja baš i nije pretjerano razvijen, pa ni cijenjen, no uistinu bi bilo glupo da besposlena sjedim kod kuće umjesto da svoje znanje podijelim onima kojima je potrebno. Naprosto, takva sam, uvijek želim dati maksimum od sebe. Pa sam tako odlučila, s obzirom da sam nezaposlena profesorica engleskog jezika, besplatno podijeliti svoje znanje djeci slabijeg imovinskog stanja. Uvjet je samo jedan – da se nalaze u prvoj zoni »Autotrolejevih« linija jer jedino za nju posjedujem autobusnu kartu. Kad ste nezaposleni, velika je razlika između 112 i 250 kuna kolika je cijena mjesečnog »pokaza« za jednu, odnosno četiri zone.
Sjedili smo, pomalo zbunjeni, u »Dockeru«, popularnom riječkom pubu na Rujevici, smještenom neposredno uz »istočni« ulaz na stadion. I u kombinaciji divljenja, ali i svojevrsne posramljenosti, gledali u Dajanu Rakić. Djevojka rođena prije 28 godina, Kostrenka koja je na Rujevicu stigla zahvaljujući dečku Ivanu Marinu, profesoru informatike, našu je pažnju privukla zahvaljujući informaciji koju je putem Facebooka distribuirao Ivica Brusić Brujo, poznati krčki fotoreporter.
Dijeljenje znanja
U Hrvatskoj gdje caruju jal i ljubomora, gdje se sve želi naplatiti i gdje su ljudi najčešće nezadovoljni – dobra duša koju ispunjava besplatno djeljenje istinskog bogatstva: znanja?!
– Diplomirala sam prije tri godine na riječkom Filozofskom fakultetu. Engleski jezik je danas postao obavezno znanje tako da mi je odabir studija bio nekako logičan, razmišljala sam u smjeru da je nemoguće ne dobiti posao s njegovim poznavanjem i to u državi, pa na kraju krajeva i regiji u kojoj živim gdje je turizam dominantna djelatnost. Nakon faksa obavezni dio posla od godinu dana odradila sam u OŠ Pećine i u Tehničkoj školi, a nakon toga bilo je još nekih poslova, pa tako i u privatnoj školi »Ekspert«, pojašnjava nam Dajana svoju obrazovnu vertikalu.
Foto Damir ŠKOMRLJ
No, ma koliko ona u osnovi jako dobro razmišljala kako je nemoguće profesorici engleskog jezika ne dobiti posao u turističkoj zemlji, vrlo se brzo uvjerila kako je bila u – zabludi. Uvjerila se kako su zbornice škola vrlo čvrste utvrde, k tome i teško promjenjivih stanara, kako se ni u drugim djelatnostima, pa tako ni u turizmu, baš nitko ne trga za njezinim znanjem.
Koliko sam besplatno poduka podijelila? Tko to zna. Imam jednog brata i sestru koje podučavam skoro tri godine. Ma podijelila sam sate i sate. Recimo samo u zadnjih pola godine moje je besplatne poduke primilo najmanje dvadesetero djece. Neki više, neki manje sati. Silno sam sretna kad ispravno progovore, silno. A tek kad neki stignu s dvojke do petice! Ili kad i sami krenu pomagati razrednim kolegama. Volontirati… ma to je neopisivi osjećaj sreće.
– Gledajte, imam ja ponekad poslova koje i naplatim, radim primjerice i u kastavskom društvu Naša djeca, no posla »za stalno« baš i nema na vidiku. Znam, druga su i drugačija vremena, no mislila sam da će sve zajedno ipak ići nekako brže, optimističnije. Da budemo na čistu – nisam gladna kruha, živim već nekako pa sam u razgovoru s dečkom odlučila – dajmo Hrvatskoj još jednu šansu. Nemojmo odmah bježati preko granice, idemo vidjet što će se dogoditi u tih 365 dana, iznimno nam je živo, temperamentno pojašnjavala Dajana, horoskopski bik što možda objašnjava njezinu narav.
Neprivlačna zbornica
Pa je tako dečko Ivan s prijateljem osnovao manju informatičku tvrtku kojoj je jedan od prvih poslova bilo osmišljavanje aplikacije »Volonter«. Upravo su se vratili iz Njemačke, iz Stuttgarta gdje su je ponudili na međunarodnom tržištu, dok Dajana pokušava, pa i kroz volontiranje, pokrenuti neke birokratske mehanizme putem kojih bi se društvenu zajednicu pokušalo uvjeriti kako je itekako moguće osnovati svojevrsne udruge za promicanje i širenje engleskog jezika.
– Moram biti iskrena pa istaknuti kako baš i nisam neki pobornik rada u školi, kako me zbornica baš i ne privlači. Želja mi je rad u manjim zajednicama, rad i sa starijom populacijom, rad na direktnom učenju engleskog jezika, pa tako i primjerice sezonske radne snage. Paralelno s time, jer nadolazila sam se u kuće siromašne djece, željela bih da nam Grad Rijeka omogući neki prostor u kojem bismo organizirali volontiranje. Da djeca dolaze u naše prostore, ne mi njima, naglašava prof. Rakić.
Bilo bi i više nego lijepo kad bi se u Gradu Rijeci probudila ista svijest koja se probudila i kod Dajane, koja se uistinu nesebično – daje.
– Ono što je druga razina ideje, razmišljanje je o EPK. Dolazi nam dakle ta 2020. godina u kojoj će se svakako pojaviti potreba za nemalim brojem volontera. Kojima će upravo poznavanje engleskog jezika biti jedan od osnovnih »alata« putem kojih će goste sa svih strana svijeta uvoditi u čari Rijeke – europske prijestolnice kulture, naglašava Dajana.
Ne želimo otići
A i u tom je razmišljanju potpuno u pravu. No, tu bi već u sustav morao biti uključen i širi krug ljudi, ne dakle samo Ured gradonačelnika i Grad, nego i EPK. S obzirom da je njima itekako moguće »povlačiti EU sredstva«, ne bi li bilo uputno da se na taj način Dajani Rakić i njezinim nezaposlenim kolegama omogući utemeljenje edukativne udruge putem koje bi se engleskom jeziku podučavalo sve one koji će 2020., ili i svih godina kasnije uvoditi posjetitelje u znamenitosti i zanimljivosti Rijeke.
Energije imam »na bacanje«. I ma koliko po cijele dane dijelila poduke i »skakala« s busa na bus, ima trenutaka kad i sama zastanem. Skoro se i rastužim. Pa krenem iz početka. A ona moja energija… da, treniram boks! Klub je amatersko-rekreativni, ovdje s Rujevice, »Predator«. I da, moj je učenik bio i mladi boksač Marko Ilić, u Tehničkoj, koji je nedavno osvojio vrhunske pozicije na jako značajnom turniru u Turskoj.
– Da, voljela bih kad bi se i kroz EPK proces omogućilo zapošljavanje nas mladih koji želimo ostati u Rijeci, ostati u Hrvatskoj i znanjem pomoći razvoju domovine. Nije nam ni u kojem smislu želja odlazak iz Hrvatske, želimo naprosto isprobati baš sve što bi nam u našim strukama omogućilo stjecanje normalnih prihoda. Bez želje za bogatstvom i materijalnim bahaćenjem. Samo za jedan običan, normalan život. U suprotnom, nije li moje završno pitanje ispravno: ne poduzme li se hitno nešto po pitanju našeg zadržavanja, pa ima li uopće smisla organizirati EPK? Jer – koliko će nas mladih do tada ostati u Rijeci i na – svojim nogama?
Hrvatska živi svoju zadnju šansu. Ne ostanu li Dajana i Ivan u Hrvatskoj, uskoro ćemo osim dvoje mladih biti zakinuti i za potencijalno dvoje njihove djece. Ostat ćemo zakinuti i za dvoje vrlo stručnih ljudi u koje je ulagao hrvatski proračun, ostat ćemo i bez – perspektive. Jer tko bi ulagao u zemlju iz koje bježi – potentni kadar?
