Danas je svjetski dan glazbe. Prije nekoliko dana izašao je pak, kako ga je definirao njegov urednik Bojan Muščet “najiščekivaniji vinil svih vremena”. Riječ je dakako o LP ploči Vjeran pas, kolekciji svih snimaka Termita, koja se nakon 40 godina pojavila u formatu sukladnom nazivu ploče. Dvostruki album nadograđena je varijanta istoimenog CD-a. Prvi vinil na 33 rpm sadrži studijske, a drugi na 45 rpm live snimke.

A onda se javio Kiko. Iz Hospicija Marije Krucifikse Kozulić. Ne zna li možda netko, Berislav Dumenčić Bero ili Kiko, za prijatelje jedno i drugo, bubnjar je Termita, uz Paraf najznačajnijeg benda onog što se i danas naziva – riječki zvuk. Poželio je svoju ploču. Koju je i on sanjao 40 godina. Osovina Zagreb – Rijeka, Bojan šalje, Josie u Dallasu prima i onda kurir Edi ide put Belvedera.

Primio je Bero taj svoj paket s dozom nevjerice; vinilna materijalizacija naših pjesama? Ploča je naime ranih osamdesetih bila teško ostvariv san. Kompilacije kako-tako, samostalni LP… jako teško ako nisi jamčio štancanje u stotinama tisuća.

– Zanimljivo, stvarno ploča. Daj da nazdravimo, red je. Stigao je u sobu broj pet “Marije Krucifikse Kozulić” i led. Bolji je kad je “on the rocks”

Probali smo i o smislu. I o rastancima. I o njegovoj glavi koja izbacuje fantastično zanimljive podatke, od nogometa do punka. I o tijelu koje je sve slabije.

– Ma pusti, ipak smo mi generacija odgojena na Alan Fordu. Tamo je sve rečeno. O smislu. I besmislu.

Ploča. Stigla u osvit Dana glazbe. Razveselila glazbenika koji je udarao ritam temeljima riječke revolucije. Između pjesama i otiska na vinilu, prošao je i jedan život. Bero, sretan ti Dan glazbe. Tvoje neuhvatljive umjetnosti koja se osjeća uvijek i samo srcem.