Rezultati nedavno zaključenog arhitektonsko-urbanističkog natječaja za područje riječke Delte i Porto Baroša trebali bi biti cjelovito predstavljeni na izložbi i okruglom stolu koji se pripremaju za kraj siječnja 2014., ali u arhitektonskim krugovima već se mogu čuti komentari koji otkrivaju razočaranje ponuđenim rješenjima.

  Čak i pročelnik Odjela za urbanizam Srđan Škunca koji je bio član žirija na natječaju priznaje da su očekivanja bila viša od onoga što su ponudili natjecatelji, dok arhitekti primjećuju kako je sam program natječaja nametnuo ograničenja zbog kojih se u konačnom rezultatu nije moglo ni dobiti više od osrednjosti. U najkraćem, smatraju kritičari, dobili smo rezultate primjerene raspisu, koji više pogoduju developerskom interesu nego što će od njih uistinu profitirati grad, pa ako i ovaj natječaj dočeka sudbinu mnogih riječkih neostvarenih planova – zapravo će biti sreća za Rijeku.

  Na portalu Pogledaj.to kao reakcija na upravo završen natječaj ovih je dana objavljen tekst arhitekta Saše Randića koji sugerira upravo takav zaključak, a na njegova zapažanja nadovezuju se i komentar arhitekta Branka Silađina koji dobivene rezultate smatra (ne)vjerojatno i (ne)očekivano banalnima, a pobjednička rješenja nevjerojatno developerski uvjerljivima.

Bez stroge podjele

Branko Silađin nije sudjelovao na natječaju za Deltu, a Randić je ponudio rješenje koje odbacuje strogu podjelu između Sjevera i Juga, pa umjesto koncentracije gradnje na isključivo lučkom području i parka u sjevernoj gradskoj zoni cijeli prostor tretira jedinstveno, provlačeći gradnju duž cijele Delte, u četiri uzdužne trake, između kojih se do mora slijeva zelenilo. Premda ne jedino, to je jedno od malobrojnih riješenja koje polemizira s raspisom i ne prihvaća ga zdravo za gotovo, a razlog je uvjerenje da je cijeli natječaj postavljen naopako i nelogično, pa imamo situaciju nalik Seinfeldovom Bizarro Worldu: sve izgleda slično normalnom, samo je obrnuto.

  Po njegovu mišljenu, osnovni cilj natječaja trebao je biti spajanje Rijeke i Sušaka, a da bi se taj spoj kvalitetno ostvario, trebalo bi napraviti upravo suprotno od onoga što sugerira program natječaja, što znači graditi na sjevernoj Delti, jer praznina tog prostora, koliko god zelena bila, nepovratno prekida veze Sušaka s ostatkom grada.

  Takvo rješenje, ističe, bilo bi logično i stoga što je riječ o području na kojem se može uobičajeno graditi i prodavati nekretnine, dok se lučko područje južne Delte na kojem je koncentrirana sva gradnja može jedino dati u koncesiju.

Fekalna Delta

To znači da se stanovi, kao i uredi, mogu samo dugoročno iznajmiti, što je u Hrvatskoj potpuno nepoznat model i ne zna se kako će tržište reagirati. Zna se, međutim, da je ugodnije živjeti podalje od buke kontejnerskog terminala, a i od glavnog pročišćivaća kanalizacije, pa je sjeverna Delta logičniji izbor za gradnju i zbog toga. 

  S obzirom na anketni karakter natječaja, arhitekti su imali mogućnost slobodnijeg promišljanja i interpretacije prostora, a Randić je tu mogućnost konzumirao i tako što je dio prostora južne Delte žrtvovao za proširenje marine u Porto Barošu, iz uvjerenja da terena za izgradnju novih zgrada ionako ima previše, a nejasno je i kome su potrebne.

  Kao uspomena na nekadašnje Gradsko kupalište Sušaka, na krajnjem jugu Delte smještena je plaža, a kolektor kanalom odvojen u zaseban otok, skriven pod umjetni brijeg i pošumljen. S obzirom na veličinu i značaj postrojenja koje je pušteno u pogon ne tako davne 1994. godine, a sad bi s krajnjeg juga Delte trebalo biti izmješteno malo sjevernije, počastio ga je i novim toponimom – Fekalna Delta.

  Ovaj naziv na neki način poentira i sve što se zbivalo s Deltom posljednih desetljeća, u kojima je bilo raznih razmatranja mogućih transformacija tog dijela grada, ali nikad i previše volje da se nešto ozbiljno uistinu i dogodi. Po mišljenju Randića volja sada postoji, ali je u prvom redu motivirana potrebom vraćanja kredita Svjetskoj banci što ga je Lučka uprava podigla da bi izgradila nove obale, a sada ga misli vratiti davanjem južne Delte u koncesiju. Zbog toga je sve koncentrirano na krivo mjesto i predimenzionirano.

  U vezi s tim iznosi i zanimljiv podatak kako je 2011. godine ne samo u Rijeci, već cijeloj Primorsko-goranskoj županiji izgrađeno sveukupno 194.000 četvornih metara zgrada ili pola od onog što je planirano na Delti. Naime, planirano je oko 500.000 četvornih metara bruto izgrađenog prostora, od čega oko 300.000 nadzemnog.

Akcija za obranu

Među rijetkim radovima koji se bitno razlikuju od ostalih, stoji rahlo, transparentno rješenje arhitekta Nenada Fabijanića koji Deltu oblikuje kao parkovnu zonu, minimalne izgrađenosti, s tek nekoliko istaknutih objekata. Takav koncept posve odudara od svih drugih natječajnih rješenja, a na tragu je razmišljanja gradskih planera od prije desetak godina kada se najavljivalo napuštanje ideje o gradnji Delte iz prijašnjih desetljeća, da bi se oblikovala kao pretežno slobodan prostor sa zelenim površinama i javnim sadržajima poput akvarija, šetališta, restorana, marine u Porto Barošu. Svi ti sadržaji ušli su kao obavezni i u raspis ovoga natječaja, ali sada kao dio guste izgradnje južnoga sektora, jer je s Gateway projektom ideja velikog parka srezana na polovicu.

  – Istina – kaže arhitekt – vodio sam dijalog, ali s arhitektom Turinom, a ne ocjenjivačkim sudom ovog apsurdnog, između ostalog anketnog natječaja koji podrazumijeva slobodu promišljanja, ali u ovom slučaju unaprijed zadaje sve, a onda i vrednuje prema toj zadanosti.

  Fabijanić je do te mjere revoltiran ishodom natječaja da smatra kako bi po uzoru na građanske inicijative »Srđ je naš« i »Volim Pulu« imalo smisla pokrenuti i akciju za obranu Delte od prijetećeg uništenja.

  – Delta je najdragocjeniji prostor grada, mjesto primarno javnog interesa, a ovo što joj se nudi ravno je urbicidu. To Rijeka mora zaustaviti! Masivna blokovska izgradnja na riječnoj naplavini kakvu predlažu autori nagrađenih rješenja, osim što je veoma zahtjevna zbog potrebe izrazito dubokog temeljenja, u potpunosti poništava karakter tog mjesta i identitet cijeloga grada koji bitno određuje upravo kanjon i vodotok Riječine. To je isto kao kada bi Zagrebu izgradnjom svih vrsta oduzeli glavni prostorni identitet – Lenucijevu potkovu.

Veliki park Kvarnera

Rijeka, ušće, Rječina, more, delta, zelenilo, naplavine… u tom je nazivlju ključ rješenja. Treba slušati poruke mjesta, a ne developera! – poručuje Fabijanić i dodaje:

  – Do kraja poštujući njezine povijesne i prirodne osobitosti, Deltu sam zamislio kao veliki park Kvarnera. Ona mora biti veliki javni prostor grada, pripadati svima, svojim biranim, atraktivnim sadržajima u zelenilu orijentiranim prema Kvarneru i širokom pejsažu. To mora biti rahlo, lagano i ne trpi nikakvu blokovsku izgradnju i grozdove nebodera. Na tom mjestu arhitektura se gradi Suncem. Na žalost, na pomolu je devastacija neumještenog urbanizma, za koju se nadam da nije temeljena na dugoročnim planovima!

Zeleni prsten

Vrlo specifičan projekt trokutne strukture ponudila je i Radionica arhitekture Gorana Rake, koja uz rubove Delte smješta veliki javni park, a unutar zelenog trokuta koji naglašava prirodnu konfiguraciju riječne delte, nove gradske strukture koje se nastavljaju i preko granične linije ceste D 404, negdje do Mosta hrvatskih branitelja.

  Prema riječima arhitekta Gorana Rake, ovaj zeleni prsten koji uokviruje cijelo područje Delte glavna je tema njihova rada, dok se izgledom Delta Cityja unutar njega nisu posebno pomno bavili, računajući da će tu u budućnosti ionako biti posla za desetke arhitektonskih ureda.

  – Natječaj smo prepoznali kao nevjerojatnu šansu za Rijeku koja se pruža u nekoliko desetaka godina i priliku da se jednom za svagda isprave pogreške u pristupu tome prostoru. Nažalost, ta je prilika propuštena zbog pomanjkanja ambicioznosti Grada da sebe napravi boljim. Mislim da je naš pokušaj da ostvarimo taj iskorak bio vrlo umjeren. Htjeli smo ga postići minimalnim odstupanjima od zadanog programa, a glavna ideja je bila stvoriti zeleni prsten koji je doslovno zamišljen kao Lenucijeva Zelena potkova. Ona ujedno naglašava prirodni oblik riječnoga ušća, kako bi se vidjelo da je Delta – delta, da ne nestane. Naravno da bi takvo rješenje, kao i svako drugo odstupanje, iziskivalo promjenu GUP-a, ali to je beznačajan napor prema kvaliteti koja se mogla dobiti da je natječaj drukčije postavljen. Izgradnja kuća bliže vrhu Delte također bi bilo bolje rješenje, ali i to je unaprijed zacrtano drukčije. U uredu se znamo šaliti, pa zamišljamo situaciju kako bi izgledalo da je netko Lenuciju, ili onome tko je u New Yorku došao na ideju da napravi Central Park, rekao da je to zbilja čudesno, ali zbog izmjena GUP-a nemoguće! Takva neambicioznost i program u kojem je praktički sve zadano, sve su radove, uključujući i naš, učinili impotentnijim nego da je pristup bio slobodniji.

Negacija natječaja

Na poseban način kritički odnos do natječaja pokazala je i grupa arhitekata u kojoj su se udružili Ana Boljar, Nikola Fabijanić, Juraj Glasinović i Iva Marčetić. Njihov rad zapravo je negacija natječaja i poruka da je na Delti bolje ne raditi ništa dok se ne smisli nešto pametnije od ovog što se namjerava.

  – Smatrali smo da pored ogromne količine izgrađenih prostora koji zjape prazni i neiskorišteni, nema potrebe stvarati na Delti nova građevinska područja. Zato smo na južnu Deltu stavili kontejnerski terminal, ali ne s mišlju da ga tu zaista smjestimo, već kao znak da taj prostor do daljnjeg ostaje neizmijenjen, jer ga čuvamo za vrijeme kad će se pojaviti neka bolja ideja što s njime napraviti. Mislimo da bi Lučka uprava na nekim drugim lokacijama trebala ostvariti svoje građevinske ambicije, jer je prostor predragocjen da bi se diskreditirao stambeno-poslovnom izgradnjom visoke gustoće kakva je Delti neprimjerena. Nismo napravili ni marinu, jer mislimo da je suvišna. Jedan tako ekskluzivan sadržaj opet bi prostor Porto Baroša učinio nedostupnim, a istodobno u okolici ima marina s dovoljno praznih vezova. Stoga smo to zamislili kao prirodan nastavak Mrtvog kanala i lučicu s vezovima za barke, dostupnu svim građanima. Uz zapadnu obalu Delte napravili smo rivu, a uz nju cijelom dužinom nanizali sportske i kulturne sadržaje, u načelu na otvorenom, pojašnjava Glasinović.

  Zanimljivo je da su autori stigli do samog finala, zajedno s još sedam kandidata koji su ušli u završni krug ocjenjivanja. Predloženi su za posebno priznanje, ali im je na kraju izmaknulo. No, mnogi procjenjuju kako upravo njihov scenarij ima najveće izglede da se ostvari, odnosno da se s Deltom ionako neće dogoditi ništa.