Anamarijini uradci – 12 umjetničkih poster-fotografija na platnu dimenzija 80 x 115 centimetara – nastali su sipanjem čokolade u prahu na suhu, glatku površinu bez uporabe ljepila
Što se treba dogoditi da zakleti mrzitelj čokolade i sveg slatkog dospije na, ni više, ni manje nego najprestižniji svjetski sajam čokolade, i da zbog onog što ne voli, ali baš ne voli, po svekolikim vremenskim nepogodama prijeđe tri države odvozivši gotovo 900 kilometara? Ništa više od činjenice da ti kolegica ima tu čast da jedina iz ovog dijela svijeta bude među osamdesetak sretnika što sudjeluju u ciriškom sajmu čokolade službenog naziva »Le Salon du Chocolat«. Pa se ti druži s umjetnicima!
Praškasta umjetnost
Štand broj 78
U Zürich, na prestižni »slatki sajam«, s nas dvije stiglo je i ono puno bitnije, ono radi čega su za tri dana trajanja sajma mnogi ispred štanda broj 78 na kojem je pisalo »Anamarija Reljac, artist«, zastajkivali, pitali, razgledavali i čudom se čudili kako, sve u nevjerici vrteći glavom. Ono spomenuto »puno bitnije« su Anamarijini uradci – 12 umjetničkih poster-fotografija na platnu dimenzija 80 x 115 centimetara među kojima i tri fotografije na kojima su prikazani motivi u određenoj fazi nastanka kako bi se pojasnio postupak.
Pariški Čokoladni festival pod imenom »Le Salon du Chocolat« održava se 19. godinu za redom. Obilazi svijet uzduž i poprijeko, a stalne su mu destinacije Bordeaux, Cannes, Lille, Lyon, Marseille, New York, Bologne, Seoul, Shanghai, Tokyo, Zurich…
A Anamarijini motivi? Ženski torzo, muški torzo, cvijet! Svi nastali sipanjem čokolade u prahu na suhu, glatku površinu bez uporabe ljepila. Tim je riječima slikarica i dugogodišnja grafička dizajnerica u Novom listu Anamarija strpljivo počela svoje objašnjavanje brojnim znatiželjnicima. Toliko puta je u ta tri službena dana trajanja sajma, i ona dva neslužbena An Mary ponovila jedno te isto da bi nastavak procesa rada mogla i najnetalentiranija papiga ponoviti bez beda. Nastavak glasi:
– Materijal se sipa prstima ili drugim pomagalima. Rezultat je slika koja mora biti fotografirana da bi se sačuvala, nakon čega se 3D original baca.
Eto i Biebera
Dakako da nisam, jer tko bi normalan završio na sajmu čokolade, a da čokoladu ne može smisliti? Pa još k tome i na koncertu Justina Biebera jer u konačnici bolje i Bieber nego kilogrami, i kilogrami te »hrane za Bogove«, i tako tri dana od 9 do 19. No, Bieber ne spada u ovu priču, iako se ciriške curice ne bi složile. Sudeći po cjelonoćnom kampiranju pred dvoranom i cjelodnevnom naguravanju pred vratima iste, jer treba osvojiti prvi red partera, on je za njih najdragocjenija i najpoželjnija čokoladna slastica.
I što među onim tisućama i tisućama posjetitelja ciriškog »Salon du Chocolat« radi biće koje ni malo ne bi žalilo da Maje nisu otkrile kakaovac, pa ga prodali Astecima, da ti Španjolci nisu bili radoznali pa osvajali nepoznate krajeve i iz njih »uvozili« sve što im se sviđalo, da ti Englezi nisu tekuću čokoladu pretvorili u krutu, i da ti Švicarci cijeli postupak nisu usavršili do pakla i nazad izmislivši pri tom i onu mliječnu? Sigurno ne ono što su radili svi ostali – degustira. Ni zrnca, vjerujte! Lažem, ipak jedna mendula posuta kakaom. Zato su Švicarci pojeli toliko te besplatne čokolada, da nije bilo druge nego pomisliti kako će ciriške ljekarne narednih tjedan bilježiti znatan porast prodaje pospješivača probave. Meni je preostalo višednevno lutanje ogromnom halom broj 5 Messea Zürich, i zabadanje nosa u sve, u što ga se moglo zabosti. Ovo je bio drugi zaredom sajam čokolade organiziran u ovom švicarskom gradu, a na njemu je sudjelovalo preko 90 čokolatijera, slastičara, kuhara i čokoladnih stručnjaka iz Švicarske i Francuske. Bože koliko čokolade i čokoladnih magova na 4 tisuće metara kvadratnih prostora! Hoćeš – nećeš pozli ti od toliko slatkoće!
A nije da su posjetitelji samo u usta i u vrećice trpali čokoladu i proizvode od čokolade već su imali priliku uživati i u brojnim popratnim sadržajima što ovoj manifestaciji priskrbljuju titulu kraljice među takvima u svijetu.
Slatka pista
Recimo, sudjelovati u brojnim demonstracijama čokoladnih recepata, izložbama, radionicama za djecu, onima za odrasle, a nadasve u senzacionalnom Chocolate Fashion Showu, tjekom kojeg je svakog dana točno u 17 sati modnom pistom prolazilo desetak manekenki i manekena odjevenih u haljine i odijela načinjene od čokolade. Uf, koji bi urnebes nastao kad bi show počeo! I gdje baš da An Mary dobije poziciju niti dva metra od modne piste, pa se ti bori s razularenom gomilom. Bože, koliko put sam pomislila kako će mi ono zgodno muško tijelo s Anamarijine slike pasti na glavu, a nimalo zgodan debeli Švicarac u krilo. E, da, svakom prema zaslugama!
Nasreću, preživjeli su i Anamarija, i njezini uradci, i show, i brdo radoznalih ljudi, i brdo znatiželjnih novinara koji snimaju, škljocaju, zapitkuju… Preživjela je Anamarija i intervju za najprestižnije »čokoladne novine«, one koje kolaju cijelim svijetom i izdaju se nakon svakog Sajma čokolade, a nose naziv »Choco«, tek kasnije saznavši da je biti u »Chocu« iznimna čast i ono o čemu većina izlagača može samo sanjati. Ja sam preživjela i Zürich, i čokoladu, i astronomske cijene, i švicarska ograničenja brzine vožnje, i štošta još. Čokoladna je avantura završila sretno. Za umjetnicu je to bilo izuzetno uspješno predstavljanje, a za njezinu pratiteljicu veliko iskušenje – pobjeći, i ostaviti Anamariju nek’ se nosi i u pravom, i u prenesenom smislu riječi ili ostati pa namoliti da joj dopuste bar jednu šetnju pistom u čokoladnoj haljinici. Ono, kad već čokoladu ne jedem, bar da ju pistom nosim, ako već ne mogu kući jer dakako Hrvat novca za darove nema. Pobijedilo je ostati, i isplatilo se. Vjerujte, iskustvo i pol.