Povodom smrti Alda Paquole razgovarali smo s onima koji su s Aldom radili ili pratili i poznavali njegov rad.

Jedan od njih je i Davor Mandić nekadašnji novinar Novog lista i književnik, autor predgovora zbirke kolumni “Licemjer”, koji se prisjetio važnosti i veličini Paquole.

– Jednom sam zapisao: “Aldo Paquola. Nomen est omen, ili ime je znak.” Odgovor na pitanje čega je to njegovo ime znak kompleksan je kao što je bio i njegov život filmskog kritičara, enciklopedista urbanosti ili urbanog filozofa, kroničara svakodnevice, hedonista, duhovitog gunđala.

Osim što je pisao o filmovima, pa smo svi u njegovo najjače doba vježbali svoje ukuse slažući se ili svađajući se s njegovim, pisao je i o gradu koji nestaje, ili baš suprotno: nastaje, ovisno o stupnju optimizma.

Foto Arhiva NL

A pisao je u to svoje najjače doba Aldo Paquola na opjevanoj pisaćoj mašini, baratajući u svojim visokoobaviještenim tekstovima “tek” analognim znanjem, skupljenim u knjigama, ili pak opažanjem i refleksijom znatiželjnog, verbalno iznimno vještog promatrača i sudionika.

Ono čega je još ime Alda Paquole znak može se okarakterizirati i neumrlošću duha, čemu smo mogli svjedočiti u vremenu nakon toga njegova “zlatnog” doba, kada ga je javnost mogla sretati tek sporadično u pokojem autorskom zapisu, no i dalje punom ideja i planova.

Dobra stvar kod imena koja su znakovi jest što ona suštinski ne umiru, dok god ima onih koji ih znadu čitati. E sad, tu bismo mogli ući i u pesimističniji fon i ton, pa konstatirati da je nakon odlaska Dragana Rubeše, a sada i Alda Paquole grad na Rječini izgubio svoje filmske kritičare, koji su se idealno komplementarno nadopunjavali, jedan, Rubeša, prateći festivalski i art film, a drugi, Paquola, mainstream produkciju.

Naravno, mogli bismo biti i još pesimističniji, pa reći da se Paquolinom smrću Rijeka još jednom nepovratno smanjila, no ostavit ćemo to za neki drugi tekst.

U ovom nam još samo valja reći: vidimo se na otvaranju Ulice Alda Paquole. Ili, nešto manje zahtjevno i komplicirano: na otvaranju novog paviljona na riječkoj placi, koji bi baš, eto, mogao biti nazvan po čovjeku za kojeg sam zgodom predgovaranja knjizi njegovih kolumni u kojima je često četvorio ili hvalio riječke restorane, bistroe i birceve, rekao, i preživio, da je želudac trbuha grada, zaključio je Mandić.