Od kad znam za sebe. To bi vam bio najkraći, ali i najtočniji odgovor na pitanje kad sam se počela baviti poezijom. Nije poezija zanat, koliko god da i za zanat treba mnogo kreativnosti i imaginacije, kojeg se »upiše« da bi se nakon određenog broja godina ili razreda postalo – pjesnikom.

Poezija bira vas, ona se pojavljuje bez vašeg znanja, bez datuma, bez najave. Uzme vas za ruku koja počinje slagati stihove. U pravilu izašle iz srca.

Razgovor s riječkom pjesnikinjom Loredanom Priselac vodili smo u više navrata i na nekoliko lokacija – u čavjanskom Dječjem vrtiću Čavlić, na Mostu hrvatskih branitelja i u šetnji Korzom.

Nema mistike

Na prvi pogled nepovezano, no priča dobiva smisao kada se zna da je upravo u tom vrtiću predstavljena njezina slikovnica »Lili i njezine životinje«, čiji su vizualni identitet osmislila djeca što su pohađala čavjanski vrtić.

Slikovnica je predstavljena 7. travnja, uoči 35. godišnjice osnutka Jedinice specijalne policije Ajkule. Naizgled neobična poveznica – veterani i dječja poezija – u ovoj priči dobiva posve prirodan tijek.

Štoviše, mnogi će reći kako je bilo posve očekivano da upravo veterani Ajkula, predvođeni predsjednikom Pericom Prpićem, svoj rođendan obilježe darom – slikovnicama.

Perica Prpić i Loredana Priselac

– Nema vam ni tu, u toj mojoj vezi pjesništva i uglednih ratnika, neke mistike. Moj suprug Čedo je bio Ajkula, bio je u ratu pripadnik te postrojbe s kojom je prešao najteža ratišta Hrvatske – od Dubrovnika do Osijeka.

Ostali su jako povezani do današnjih dana tako da su moje pjesme došle i do nekih od njih. Kako je pak Prpić osoba koja ima jednu zanimljivu crtu kreativnosti, otišao je s mojim pjesmama u dječji vrtić Čavlić, do ravnateljice Arlin Haramija Popović, kojoj su se kao i Prpiću, jako dopale.

Čitala ih je djeci koja su ih naprosto upila i poželjela izraziti i crtežom. Koliko god hvalili moje stihove, slikovnice ne bi bilo bez tih divnih dječjih ilustracija, pojašnjava nam Priselac.

Loredana Priselac sa suprugom Čedom

Stihovi, kao i Loredanina sugestivnost u njihovom čitanju, oduševili su i nas. Kao i velik broj djece okupljene u Čavliću.

S neskrivenim su zanimanjem slušali priče o dogodovštinama pojedinih životinja, a na pitanje želite li još jednu pjesmu, odgovarala su glasno – daaa. I bila jako pažljiva dok su stihovi izlazili pred njih.

Što je jedna od najboljih potvrdi kvalitete izgovorene poezije.

Dječja poezija

Ono što se pak također provlači kao pitanje – od strane nemalog dijela javnosti koje o veteranima i »specijalcima« ima jedno svoje, poprilično negativno, mišljenje – zbog čega ratnici u vrtićima?

Odmah su se pojavila i pitanja o manipulaciji djecom, pitanja o tome jesu li pjesme s ratnom tematikom, je li i tu politika »upetljala svoje prste«… Nažalost svih takvih ljudi, odgovori su uvijek i na sva pitanja – negativni. U ovoj priči nema politike ni ratne tematike.

Stihovi Loredane Priselac koja djeluje u okviru riječkog Hrvatskog književnog društva te je iznimno aktivna u brojnim jutrima i večerima poezije na najrazličitijim mjestima – od domova za starije osobe do vrtića ili pak riječkog ogranka Makedonskog kulturnog društva Ilinden – su naprosto jako, jako dobra dječja poezija.

Ona koja oduševljava i odrasle, ljude svih dobi i uzrasata. Baš kao što nije ilustrirana tenkovima i puškama nego zebrama, slonovima, pilićima, svim onim likovima koji se pojavljuju u Loredaninim pjesmama.

– Bila sam oduševljena idejom da Ajkule za svoj rođendan časte slikovnicom. Jedina moja zamjerka je na broj tiskanih primjeraka, svega ih je 300, jer se bojim da to nije dovoljno kako bi došla do svih predškolaca Primorsko-goranske županije.

K tome, mislim da je slikovnica, pa i zbog toga kako je i na čiji poticaj nastala, jako dobra i za širenje izvan naše županije. Naša je obveza, ljudi koji su prošli rat – bez obzira što sam ja bila doma, činjenica da ne znate hoće li vam se suprug vratiti živ iz rata itekako je ostavila nemalog traga i na meni i svima nama – širiti oko sebe ljepotu.

Poruku kako mir nema cijene, baš kao što bismo one koji su nam taj naš divni mir omogućili morali više cijeniti. Kad ratnik daruje slikovnicu – pa može li biti bolje poruke o miru, naglašava Priselac.

Njen suprug Čedo pod njenim je utjecajem također počeo pisati poeziju. Riječ je o haiku formama, a prema njegovim riječima, pisanje poezije bi se trebalo prakticirati, ili umjetnost općenito, i u psihosocijalnim procesima u koje su uključeni sudionici rata s posttraumatskim problemima kao i njihove obitelji.

Jedinstvena pojava

Vratimo li se Loredaninoj primjedbi, zanimljiva je. Naklada »Lili i njezinih životinja« je oblikovana na način da svaka pojedina grupa u vrtićima Županije dobije po jedan primjerak.

U Čavliću, gdje je bila prezentacija, ostalo ih je dvadesetak. Ostale su otputovala širom Županije. A kako je prezentaciju s oduševljenjem pratila i Ermina Duraj, pročelnica Upravnog odjela za poslove Župana i Županijske skupštine Primorsko-goranske županije, koja je i financirala čitavu priču, ne sumnjamo da će se pronaći načina i sredstava da dođe i do novog izdanja.

Na kraju krajeva, upravo ta čudesna slikovnica jednakih takvih stihova i crteža, te jedinstvene poruke može biti odličan dar koji će iz riječke Adamićeve ulice u svoje krajeve nositi drugi župani, državnici, sportski umjetnički ili gospodarski prijatelji i posjetitelji.

– Znate ovo vam nije obična slikovnica, ona vam je jedinstvena pojava koju su zajednički osmislili realizirali veterani domovinskog rata, djeca predškolske dobi, pjesnikinja Loredana Priselac i naša županija ta vam ona takva šalje jedinstvenu poruku – mira, bio bi jako dobar popratni dio govora u trenutku kad bi se slikovnica predavala u ruke gostiju.

A i roditelji, sigurni smo da bi ju i roditelji voljeli posuditi iz vrtića i sami je pročitati. Koliko god odrastali i starili, jedna lijepa činjenica uvijek postoji – dio nas nikad ne prestaje biti djetetom.

Ajkule

Kao objedinjena specijalna i interventna policija, Ajkule su i danas elitni dio policije PU Primorsko-goranske. Osnovani su 8. travnja 1991. godine, a 26. svibnja im izlazi monografija čiji je autor Dragan Ogurlić.

Na isti datum prije 22 godine osnovana je i njihova veteranska udruga koja je vrlo zanimljivi fenomen. Dakako da im je u temeljima rada sjećanje na sve ono što su u ratu prošli, ali jako je zanimljiva činjenica da imaju osnovanu i svoju mladež čiji je fokus rada – ekologija.

Prolaze i obuku za ronioce tako da je zahvaljujući njihovom radu, za što su dobili i brojna priznanja, očišćeno mnogo zagađenjem neuralgičnih točki Kvarnera. Jako se mnogo pažnje posvećuje i socijalnom radu, brizi o ratnim kolegama koje danas žive u teškim ekonomskim prilikama.

Kao i stalnoj, fizičkoj, ne samo digitalnoj, komunikacija s ostalim hrvatskim regijama – krajem prošle godine bili su u Dubrovniku. Na kraju, što također nije baš ni uobičajeno, o sebi imaju snimljen i jedan neobični dokumentarni film – Kad smo bili dvadesetorica nas.

Zanimljivo, članovi su i Muzeja budućnosti – Građansko muzejskog vijeća, projekta koji se provodi u okviru Europskog socijalnog fonda, a usmjeren je na razvoj dobrog upravljanja u kulturi jačanjem suradnje organizacija civilnog društva i javnog sektora.

Projekt provodi Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka s ciljem poticanja zaposlenika Muzeja, jedinica lokalne i regionalne samouprave te organizacija civilnog društva na suradnju, uzajamno jačanje kapaciteta, umrežavanje te razvijanje inovativnog modela sudioničkog upravljanja u kulturi.