HRABRO SRCE NA TERENU

Razgovarali smo sa hrabrim spasiteljima nakon povratka iz Turske: ‘Ne postoje vjera, nacija ili boja kože,dajemo sve od sebe’

Marinko Glavan

Irena Živulović, Luka Bukvić, Mladen Stjepan Vitković, Siniša Badovinac, Dragan Nišler Robert Ribarić i Marijan Krnjac, Foto: Mateo Levak

Irena Živulović, Luka Bukvić, Mladen Stjepan Vitković, Siniša Badovinac, Dragan Nišler Robert Ribarić i Marijan Krnjac, Foto: Mateo Levak

Hrvatski tim za urbano traganje i spašavanje vratio se iz turske pokrajine Hatay



Hrvatski tim za urbano traganje i spašavanje od 41 pripadnika Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite i sedam potražnih pasa, prije nekoliko je dana stigao kućama, nakon sudjelovanja u višednevnim potragama za unesrećenima u razornom potresu koji je pogodio Tursku i Siriju. Hrvatska je ekipa bila raspoređena u tursku pokrajinu Hatay, jednu od najteže pogođenih potresom koji je razorio gotovo tri četvrtine zgrada i odnio tisuće ljudskih života.


Po povratku iz Turske, razgovarali smo sa Sinišom Badovincem, zapovjednikom operacija na terenu u Turskoj, inače zapovjednikom Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite u Rijeci, koji kaže kako je cijela operacija bila izuzetno zahtjevna, fizički i emocionalno, od početka do kraja, ali su je svi pripadnici ekipe odradili maksimalno profesionalno.


Siniša Badovinac u razgovoru s našim novinarom Marinkom Glavanom, Foto: Mateo Levak


Brza reakcija


– Sam put do Turske bio je vrlo naporan jer smo krenuli na dan potresa iz Jaske, gdje smo se okupili oko šest sati navečer. Te noći stigli smo do Niša, gdje smo prespavali doslovno svega tri sata i nastavili dalje.




Tek u turskom mjestu Bolo, nekih 140 kilometara prije Ankare, zaustavili smo se po drugi put, opet odspavali tri sata i u srijedu ujutro nastavili te stigli u regiju Hatay, gdje smo se odmah javili međunarodnim snagama kojima je rukovodila nizozemska ekipa. Preuzeli smo zadaće i odmah krenuli u akciju.


Dio tima kojim sam ja zapovijedao upućen je na izvršavanje zadaća na terenu, a drugi dio je otišao na stadion lokalnog nogometnog kluba, gdje su podigli bazu operacija, kako bismo mogli samodostatno djelovati do kraja naše misije, kaže Badovinac.


Podizanje baze iznimno je važno za uspješno djelovanje na terenu, objašnjava, pri čemu dio ekipe koji se brine o logistici i funkcioniranju cijelog sustava, omogućuje potražnim timovima da uspješno izvode akcije na terenu, kao i da imaju gdje doći odmoriti, pojesti i predahnuti do idućeg izlaska na teren.


Hrvatski modul, ljudstvo i sva potrebna oprema koju su prevozili s pet kamiona, okupljeni su u iznimno kratkom roku i istog dana kad se potres dogodio već su krenuli put Turske. Za tako brzu reakciju u velikoj su mjeri, ističe naš sugovornik, zaslužne brojne vježbe, kao i iskustva skupljena na terenu u potresima u Hrvatskoj i Albaniji.


– Imamo iskustva iz potresa u Draču, a sedam mjeseci smo proveli i na Banovini, od dana potresa, do srpnja. Tamo smo prvo radili na traganju i spašavanju, a do kraja i na raznim ostalim zadacima, poput osposobljavanja infrastrukture, smještanja ljudi u kontejnerska naselja i tako dalje.


Ta su nam iskustva vrlo značajna, kao i stalno uvježbavanje, u skladu s međunarodnim standardima i smjernicama UN-a za traganje i spašavanje.


Njima je određeno sve, od prelaska međudržavnih granica, do dolaska na teren i postupanja, koordinacija i tako redom. Sve države članice UN-a su potpisnice tog standarda i sve ekipe su se dužne pridržavati načina rada koji je njime propisan, što u konačnici omogućuje učinkovitiji rad na terenu, ističe Badovinac.


Svaka ekipa koja odlazi u akcije traganja i spašavanja nakon prirodnih i drugih katastrofa, dodaje, kao prvo mora biti opremljena do najsitnijeg detalja i u potpunosti neovisna o bilo kakvoj opskrbi na terenu, jer se u pravilu na opskrbu u potresom ili poplavama pogođenim područjima, ne može računati.


– Sa sobom smo ponijeli doslovno sve što nam je moglo zatrebati. Hranu, vodu, higijenske potrepštine, gorivo, opremu i alat i dijelove za popravke u slučaju kvara nekih od dijelova opreme, zapravo sve što nam je moglo zatrebati u tih desetak dana, kaže.


Irena Živulović kontrolira opremu u bazi na Grobniku, Foto: Mateo Levak


Velika razaranja


U Turskom Hatayu hrvatski je tim zatekao prizor razaranja ogromnih razmjera, s velikim brojem potpuno srušenih ili teško oštećenih zgrada, u čijem urušavanju je veliki broj stanovnika izgubio živote.


– Bili smo u Petrinji, bili smo u Draču, vidjeli smo prizore katastrofa, ali ovo nas je zaista zateklo i iznenadilo. Očekivali smo velik broj srušenih objekata, pratili smo u medijima, putem, što se događa i kako to izgleda, ali teško je shvatiti razmjere katastrofe dok to ne vidiš iz prve ruke.


Riječ je o gradu veličine Splita, u kojemu je oko sedamdeset posto zgrada sravnjeno sa zemljom. Uporabljivo je bilo možda oko pet posto svih objekata, a preostalih dvadesetak posto je bilo oštećeno. Neki od tih oštećenih objekata možda će se moći obnoviti, ali i dio onih koji stoji je teško oštećen. S tim da govorim o stanju prije ova dva najnovija potresa poslije kojih je stanje još gore, kaže Badovinac.


Rad u okruženju ruševina i nestabilnih dijelova urušenih konstrukcija, uz stalna podrhtavanja tla i nakon najjačeg udara potresa, uvijek je potencijalno opasan, a potragu je dodatno otežavala i činjenica da u gradu nije bilo struje, pa je potraga uglavnom organizirana za danjeg svjetla.


– S dolaskom noći smo uglavnom završavali zadaće i vraćali se u bazu, a u zoru opet kretali na teren. Bilo je vrlo zahtjevno i po pitanju komunikacije, zbog jezične barijere.


Oko vas je puno ljudi, puno njih nešto vam govori, a tu nam je od velike pomoći bio stalni link s prevoditeljima, s kojima smo bili praktično non-stop na vezi.


Nakon prvog dana značajno se poboljšala mogućnost mobilne komunikacije, što nam je bilo vrlo važno, upravo zbog komunikacije s prevoditeljima i zapovjednim mjestom.


Ljudi su nam prilazili i govorili nam gdje bi eventualno moglo biti zatrpanih pod ruševinama, na temelju čega smo slali ljude na prvi izvid. Oni bi procijenili što nam je potrebno od opreme, treba li doći sa psima i slično, odnosno na koji način će se reagirati, što ovisi od situacije do situacije, kaže Badovinac.


Dragan Nišler također je sudjelovao u akcijama u Turskoj, Foto: Mateo Levak


Sigurnosni uvjeti


Dok su ekipe potražnih snaga bile u potpunosti opremljene, lokalno stanovništvo ovisilo je, ističe, o dopremi pomoći u hrani, vodi, odjeći i drugim potrepštinama što je prema Badovinčevim riječima vrlo dobro funkcioniralo, s obzirom na izuzetno teške okolnosti i broj ljudi koji su ostali bez domova, i to na način da se pomoć ostavljala na ulicama, u pravilnim razmacima, a stanovnici su sami uzimali ono što im je u određenom trenutku bilo potrebno.


– Postavljeno je i puno šatora, a dio stanovnika je podigao improvizirane nastambe, koristeći sav mogući materijal koji su mogli naći. U cijelom tom kaosu, moram reći da je lokalno stanovništvo bilo vrlo susretljivo prema nama.


Unatoč svojoj nevolji i tome što su i sami ostali bez ičeg, donijeli bi nam nekoliko boca vode ili nam skuhali čaj, nudili komad voća ili druge hrane.


Čim bi vidjeli da smo iz Hrvatske, odnosno kako Turci kažu, Hrvatistana, odmah bi razgovor skrenuo na nogomet, Luku Modrića i druge igrače, što je u stvari u takvim okolnostima bilo i jako simpatično i dirljivo. Što se sigurnosnih aspekata tiče, oni su bili na zadovoljavajućoj razini, s obzirom na situaciju.


Niti jednom nisam donio odluku o povlačenju tima s terena, iako je povremeno bilo manjih problema, a u bazi je sigurnost bila apsolutna, ističe Badovinac.


Neke su zemlje ipak povlačile potražne timove s terena u baze, poput Austrije i Njemačke, i to upravo iz sigurnosnih razloga. Zanima nas u kom trenutku se na terenu donosi takva, teška odluka, o prekidu traganja za preživjelima i povratak u bazu.


– Čuli smo da je bilo takvih situacija, ali za svaku od njih procjenu mora donijeti zapovjednik. Ako se ljudi osjećaju ugroženo, zapovjednik će ih obično povući u bazu.


Moram istaknuti da je dobar dio našeg zapovjednog i operativnog kadra proizašao iz Domovinskog rata, dosta nas smo nekadašnji časnici i dočasnici Hrvatske vojske pa je i naša percepcija sigurnosnih uvjeta možda malo drugačija nego kod kolega iz nekih zemalja koji nemaju takva iskustva, kaže Badovinac.


U samim pretragama na terenu, ističe, sudjelovao je najveći dio hrvatskog tima, dok je između deset i petnaest ljudi, kako u kojem trenutku, bilo zaduženo za poslove u bazi operacija.


– Najbolje sredstvo za pretragu su potražni psi, koji izlaze na teren zajedno s vodičima i timovima za tehničku potporu koji su opremljeni sredstvima za dodatnu provjeru, poput kamera, vibrafona i drugog. Pored grupa na terenu u samoj potrazi, u svakom trenutku je bila spremna i grupa za reakciju, u slučaju bilo kakve dojave o potrebi za izvlačenjem. U bazi operacija se paralelno priprema oprema, hrana i slično, kaže Badovinac.


Reagira se u slučaju da psi reagiraju na miris ljudi pod ruševinama, bez obzira na to je li riječ o živim ili mrtvim osobama. Takav nalaz, objašnjava Badovinac, dodatno potvrđuje drugi pas, a ako oba reagiraju na istom mjestu, tada je sigurno da se pod ruševinama nalazi osoba ili više njih, odnosno tijela poginulih.


– Nakon toga kreće pokušaj izvlačenja. Ukoliko nije bilo potrebe za uklanjanjem velikih betonskih konstrukcija, odnosno ako smo izvlačenje mogli obaviti sami, s alatima i opremom kojima raspolažemo, to smo i učinili.


U slučajevima kada je bilo potrebno angažirati građevinsku mehanizaciju, strojevima se skidao sloj po sloj, tijekom čega su se obavljale i dodatne provjere sa psima da bi se došlo do cilja. Nažalost, osim jednog živog psa kojeg smo pronašli, svi ostali naši pronalasci rezultirali su izvlačenjem tijela poginulih, kaže Badovinac.


Foto: RAVNATELJSTVO CIVILNE ZAšTITE MUP RH


Emocionalni trag


Pitali smo ga u kojoj mjeri je to ostavilo emocionalnog traga na same spasitelje, s obzirom na veliki broj poginulih u čijem izvlačenju iz ruševina su sudjelovali.


– Nagledali smo se ružnih slika i patnji rodbine poginulih. U prvoj pretrazi po dolasku u Tursku našli smo tijelo muške osobe, kasnije se pokazalo pedesetogodišnjaka, ispod kojeg je bilo i tijelo četverogodišnje djevojčice.


Oba tijela smo izvukli bočno probivši jedan zid, no u velikom broju takvih situacija, a tako je bilo i u ovoj, rodbina poginulih stoji desetak metara dalje i iščekuje hoće li njihovi najmiliji biti izvučeni živi ili mrtvi.


Kad smo izvukli muškarca i predali tijelo rodbini, svi su bili u suzama, ali kad smo izvukli curicu, bili su posve shrvani, a i nama su svima krenule suze. To je bio, iskreno, jedan od najtežih trenutaka do kraja našeg boravka u Turskoj.


Zbog jezične barijere, nismo shvatili je li bila riječ o ocu i kćeri ili djedu i unuci, ali osjećaje preživjelih članova obitelji na žalost, nije bilo teško razumjeti. Tu količinu tuge teško je riječima opisati, kaže Badovinac.


Zbog svega što su u Turskoj vidjeli i doživjeli, članovi timova iz Rijeke i okolice su u postupku psihološke pomoći koji je organiziralo županijsko društvo Crvenog križa. Podijeljeni su u dvije grupe, a svi će proći razgovore s psiholozima kako bi sve proživljeno prošlo s čim blažim posljedicama.


Na terenu, dodaje Badovinac, nije bilo vremena za to, jer je stalno trebalo kretati u nove pretrage i nova izvlačenja unesrećenih.


– Kad vam se prvi dan dogodi ovako nešto, drugi ste dan već spremni na slične situacije. Svaki dan je nosio puno novih zadataka tako da, što je i dobro, čovjek nema previše vremena razmišljati o svemu što je vidio prethodnog dana.


Bilo je ipak i lijepih trenutaka, jer kolege iz nekih od ostalih timova imali su sreće da pronađu i žive osobe, što je najveća moguća satisfakcija u ovom poslu. Hoćete li pronaći koga živog, to vam je kao lutrija, nikad ne znate hoćete li baš vi pronaći nekog.


Svi radimo na sličan način i svi radimo maksimalno profesionalno. Na terenu ne postoje vjera, nacija, boja kože, svi radimo kao jedno i dajemo sve od sebe.


Moram istaknuti i važnost potražnih timova sa psima u situacijama kad treba potvrditi da pod ruševinama nema zatrpanih, kako bi ekipe mogle raditi dalje i eventualno brže pronaći unesrećene na drugim lokacijama. Da nema pasa, trebalo bi sve te ruševine fizički uklanjati kako bi se utvrdilo da nema zatrpanih, što može trajati danima.


Ovako, kada pas, odnosno dva psa, potvrde da na lokaciji nema nikog, tada možemo sprejom označiti tu lokaciju, međunarodnom oznakom koja kaže da je naš tim određenog datuma potvrdio da je lokacija »čista«.


Ako psi pronađu mrtve osobe ispod urušenih »ploča« zgrade koje ne možemo pomaknuti da bismo do njih došli, jednako tako propisanim znakovima označavali smo pozicije na kojima se tijela nalaze, kako bi ekipe koje će kasnije uklanjati ruševine znale točno gdje se ta tijela nalaze te ih mogli izvući i predati rodbini kako bi mogla biti dostojanstveno pokopana.


Psi nama i drugim ekipama tako omogućavaju da se posvetimo prioritetnom zadatku, a to je potraga za eventualno preživjelim osobama pod ruševinama, ističe zapovjednik hrvatskih potražnih timova.


Foto: RAVNATELJSTVO CIVILNE ZAšTITE MUP RH


Barem utjeha


Iako nisu našli nikog preživjelog, hrvatski potražni timovi svojim su pronalascima tijela poginulih njihovoj rodbini barem omogućili da pokopaju svoje najmilije, što im je pružilo kakvu-takvu utjehu.


– Gdje god se pretraživalo i gdje god su se izvlačila tijela, baš na svakoj lokaciji, rodbina unesrećenih je bila prisutna. Ti ljudi su plakali, tugovali za svojim članovima obitelji, ali su barem našli njihova tijela i pokopali ih, dok će mnogi još tko zna koliko morati čekati dok i ako njihovi poginuli članovi obitelji ikad budu pronađeni.


Prije nekoliko dana sam gledao na TV-u čovjeka koji je čekao da izvuku njegovu poginulu obitelj, da bi se sad, u ova dva naknadna potresa, dvije šesterokatnice urušile na ruševinu u kojoj su ostali zatrpani. Sad su šanse da ih izvuku gotovo nepostojeće, kaže Badovinac.


Pitamo ga jesu li on i njegovi kolege očekivali da će se tijekom karijere suočiti s ovako katastrofalnim posljedicama potresa kakve su u Turskoj i može li se čovjek na to uopće pripremiti.


– Za takve se stvari osposobljavamo. Koliko god bilo teško to gledati, naša je uloga da maksimalno profesionalno pokušamo pomoći ljudima upravo u ovakvim situacijama. Posao je takav da na to morate biti spremni. Nadamo se uvijek da neće biti potrebe za intervencijama, ali se za njih stalno pripremamo i očekujemo da možemo biti pozvani u bilo kojem trenutku.


Hrvatski tim vratio se kućama nakon šest dana operativnih akcija na terenu, u trenutku kad je procijenjeno da potrebe za njihovim prisustvom više nema, jer je operacija u Hatayu ušla u petu fazu, gdje se traga za tijelima poginulih u ruševinama, uz pomoć teške mehanizacije.


– Put natrag bio je također naporan, bili smo već i umorni, ali sve je proteklo u redu. Svi smo se vratili živi i zdravi i spremni smo na reakciju u bilo kojem trenutku, rekao je Badovinac, s kojim smo razgovor završili poželjevši njemu i svim ostalim pripadnicima civilne zaštite što manje stvarnih intervencija.