IN MEMORIAM

Preminuo je Nenad Krneta - Krki, legenda Portića, Prasca i Kantridersa

Edi Prodan

Teško da postoji ijedan bend koji je funkcionirao na nevjerojatno interaktivnoj bazi kao što su to Kantridersi. Bio je to uvijek jedan veliki Krkijev cloud u kojem su zagrljeni pjevali i plesali muzičari i publika



Uvijek se veselim predizbornim kampanjama. Ovaj naš Portić je s razlogom – jer je jedna od rijetkih preživjelih istinski riječkih oaza u svakom smislu: na oko, uho i ostale organe – privlačna reklama za sve koji bi htjeli biti gradonačelnicama ili gradonačelnicima.


Pa bi se redom dolaili naslikavati ovamo i onako, sa u smiješak široko razvučenim usnama, govoriti kako im je to “najdraže mjesto u Rijeci”. A ja, ja koji sam ovdje u ovom našem Portiću inventar, se onda pitam: kako to da tebe koji toliko voliš Rijeku, kako to da tebe koji stalno dolaziš ovamo jer ti je to jedno od najdražih mjesta u njoj, u Portiću nikad prije nisam vidio. Ne kažem da su svi, ali većina naših političara, ma i ne samo njih, nemaju baš nikakvih problema gledati te u oči i lagati. Žele sve iskoristiti samo sebi u korist, a da zapravo nikoliko ili sasvim malo drže do onog što Rijeka uistinu jeste, do ljudi koji se trude zadržati ju gradom koji ima dušu. I svoja posebna mjesta.





Otišao je Krki. Nenad Krneta, sasvim posebna individua. I sasvim osebujan lik. A zajedno sa svojim Kantridersima, gradu koji polako, ustrajno umire tako potrebna pojava. Otišao je iznenada, u nevjerici svih koji su ikad uživali u njegovom društvu. Jer svojom je dobrom energijom i posvećenosti onom što je u životu najvažnije – a to je svakako život – plijenio posebnu pažnju.


Njegovo neposredno trajanje u okruženju u kojem se svi, bez obzira na razlike, osjećaju savršeno dobrodošli bio je istinski dar. Doći u Portić, sjesti ispred Krkijeve barake čiju je “terasu” krasila i prava multifunkcionalna barka, bila bi čista posveta životu. U njegovom najplemenitijem smislu. I dok ste se tek pravo adaptirali na jednoj od apsolutno različitih sjedalica, naglo, baš onako kako to čine ljetne oluje, ispred vas bi se počeo, odjednom ali vrlo silovito, događati život.



Odnekud bi došlo nešto fino za pojest, Slano. Pa neko lijepo ohlađeno vino. Ma može i žestica! I dok ste se čudili od kud sve to izvire, na nekom priručnom stolu ili, češće, stolcu eto ga i slatko. Pa bi Krki bi uzeo gitaru, većina ostalih neko priručno sredstvo koje bi dobra atmosfera pretvarala u glazbeni instrument i krenulo bi. I trajalo bi. I za onog stravičnog kovidalnog lockdowna, zaviriti u Portić, baciti pogled ispred Krkijeve barake značilo bi da – za život ima nade.


Glazbeni  nastupi Kantridersa, koji bi dogodine trebali obilježiti četvrt stoljeća postojanja, bili su također nešto sasvim drugačije. Uvijek ste, ma kakav bio vaš stupanj nadarenosti ili onog što nazivamo “sluhom”, imali osjećaj da vam Krki poručuje – ma možeš, možeš i ti pjevati, možeš i svirati. Ili ako baš ne možeš, pleši i zabavljaj se. Niska pjesama. Dominantno zvuka šireg mediteranskog okruženja, dakako s naglaskom na riječki, ili općenito MiK izričaj. Nikad se nije znalo koliko će pojedini set pjesama trajati. U pravilu onoliko dok Krki ne bi rekao – a sad jedna mala pauza. Koja bi ponekad bila toliko “mala” da je većina prisutnih u nekom od njihovih auditorija, a najbolji su bili oni u Portiću ili na Morskom prascu, bila uvjerena kao se Kantridersi neće vratiti.


Potpuno predvidivo nepredvidiv. Nitko i nikad nije očekivao da će sve biti po nekom unaprijed dogovorenom “voznom redu”. Dobro, dogovorio bi Krki s Kantridersima u svim njihovim verzijama postave koje su znale imati muzičara koliki i nogometna ekipa igrača, neki početni set, ali gdje će sve to završiti ovisilo je isključivo o raspoloženju publike. Teško da postoji ijedan bend koji je funkcionirao na nevjerojatno interaktivnoj bazi kao što su to Kantridersi. Bio je to uvijek jedan veliki Krkijev cloud u kojem su zagrljeni pjevali i plesali muzičari i publika.


Bilo je tako i na zadnjem “dočeku u podne”. Krki i Kantridersi, Prasac okupan suncem u zagrljaju najljepšeg stadiona na svijetu. I ona tako poznata, tako nesputana, ma naprosto dobra, poticajna energija.


 


A sad – zavladala je duga pauza. Svejedno, mi ćemo ga čekati da se vrati. Da nastavi čuvati ono Rijeke koliko ju je ostalo. U onom toliko voljenom duhu u kojem bi se miješala desetljeća, mijene državnih granica i političkih uređenja, promjene stanovništva slične onima u hokeju kad se odjednom izmjeni čitava ekipa, onaj tako privlačni riječki amalgam koji je upravo Krki svakog dana čuvao u Portiću.


– Vidiš, tu im je najljepše, tu se dolaze nadahnjivati ljepotom, ako pobjede čitava će Rijeka biti jedan veliki Portić. A ja ih nikad vidio nisam. Baš čudno.


Pozdrav Krki. Ti s Portića nikad nećeš. Jer čitav je život zapravo samo – jedna mala pauza.