Knjiga »Zvali su me Ribaru« autora Antona Tamaruta ml. predstavljena je u Kulturnom centru Gozdenica. U knjizi se donose podaci, bilješke i zapisi koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta, rođenog Novaljca. Nakladnici su Glas koncila i Ogranak Matice hrvatske Novalja.

Na istom mjestu postavljena je i izložba o životu i službi nadbiskupa Antona Tamaruta.

Knjigu su predstavili recenzenti Daniel Patafta, profesor na Katedri crkvene povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Franjo Velčić, generalni vikar Krčke biskupije. Svoje su rekli i predstavnici nakladnika, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa koncila i Aleksij Škunca, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Novalji te, na kraju, autor knjige Anton Tamarut.

Izložbu je predstavio Anton Šuljić, svećenik Krčke biskupije, a događaj su trima glazbenim točkama upotpunili vlč. mo. Josip Vidas na klaviru i Damir Stošić, učenik Nadbiskupijske glazbene škole za crkvenu glazbu u Rijeci. Program je vodila Tea Vidas, stručna suradnica za društvene djelatnosti Grada Novalje.

Staložen čovjek

Recenzenti su govorili o nadbiskupu Tamarutu ističući njegove ljudske i duhovne karakteristike. Sažeto, označili su ga kao radišnog, mirnog i staloženog čovjeka uravnotežene intelektualne i duhovne formacije koji je izrastao u pravog pastira Crkve. Bio je duhovna i intelektualna veličina, koja je živjela i umrla na glasu svetosti. Obojica su istakli važnost činjenice što su njegovi spisi sačuvani, jer nisu zastarjeli, jer su Tamarutovo svjedočanstvo kako sebe izgrađivati u najmlađoj dobi, kako sagledavati svoje mane, ali i prednosti, kako se, gotovo svakodnevno, autoanalizirati na životnom putu koji je odabrao na Božji poziv.

Branimir Stanić izrazio je, pored ostalog, zadovoljstvo ovim nakladničkim pothvatom i pohvalio način na koji je autor knjigu koncipirao i napisao, istakavši da je knjiga namijenjena mladima da shvate što znači živjeti autentično.

Aleksij Škunca je rekao da se Ogranak MH, uz potporu Grada Novalje, rado prihvatio sunakladništva knjige. Novalja je već ranije prepoznala vrijednosti nadbiskupove osobe i odmah nakon njegove smrti Grad je ulicu u kojoj je nadbiskupova rodna kuća imenovao njegovim imenom i na kući je postavljena spomen ploča. Ova knjiga predstavlja daljnji doprinos otkrivanju veličine nadbiskupa Antona Tamaruta, koji je, prema dostupnim podacima, dosada jedini Novaljac koji je imao čast biti tako visoki crkveni dostojanstvenik.

Podsjetivši kako su se i gdje u obiteljskoj kući sačuvali nadbiskupovi spisi, autor knjige Anton Tamarut ml. naglasio je da je knjigu imao dugo spremnom, ali je odlučio objaviti je upravo u godini dviju nadbiskupovih obljetnica, 90. godini rođenja i 65. obljetnici svećeničkog ređenja i Mlade mise, te je predstaviti javnosti upravo u Novalji, na tlu iz kojeg je njegov stric iznikao, napravljen od ovog našeg kamena, bure i soli. Knjiga nudi njegovu nutrinu, njegovu osobnost kao mladića. Bio je veliki vjernik, imao je finoću, otmjenost, veličinu. Bio je Božji čovjek. Knjiga je ujedno svjedočanstvo prijateljstva i obiteljskih korijena, ne samo Tamarutovih, nego i cijele Novalje koja je u ono vrijeme sva bila jedna mala obitelj. Zahvalio se Gradu i župi Novalja, nakladnicima i svim pojedincima koji su mu pripomogli da se knjiga objavi.

Izvorni dokumenti

Izložbu o životu i službi nadbiskupa Tamaruta čine različiti nadbiskupovi dokumenti, rukopisi, školske svjedodžbe, Papine bule o imenovanju biskupom i nadbiskupom, osobni predmeti, pokloni koje je dobivao, obiteljske i svećeničke fotografije, insignije i biskupska odjeća. Objašnjavajući nazočnima postav izložbe, Anton Šuljić istaknuo je da je ona obimom skromna, ali je važnošću dokumenata vrlo vrijedna. Zaključio je neka Novalji bude na čast što je imala nadbiskupa Antona Tamaruta.

Knjiga »Zvali su me Ribaru« temelji se na izvornim dokumentima, službenima kao što su Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i drugi, te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Antona Tamaruta, a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. godine.

Po mišljenju autora knjige, obrađena građa i usputna svjedočanstva osoba iz njegova obiteljskog i rodbinskog okruženja dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. Duhovne bilježnice, u koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, dodatno osvjetljuju tlo iz kojeg su korijeni mladog sjemeništarca crpili duhovnu hranu.

Anton Tamarut rodio se u jednostavnoj, skromnoj i radinoj, ribarskoj i zemljoradničkoj kršćanskoj obitelji u kojoj se svojom pobožnošću i željom da joj sin Anton postane svećenik posebno isticala njegova majka Marija. U njemu je već od rana djetinjstva proklijala klica duhovnog zvanja koju je posebno pokazivao ministriranjem, kao i igrom svećenika kod kuće, po čemu su ga njegovi vršnjaci, ali i odrasli iz obitelji i roda označili kao mladog popića. Kao sjemeništarac stalno je izražavao i potvrđivao da želi biti svećenik i to »svet svećenik«, »po Presvetom Srcu Isusovu«. U njegovim osobnim spisima ne da se ni naslutiti sjena kakva kolebanja u tom pogledu. Naprotiv, redovito u svojim dnevničkim zapisima potvrđivao je gorljivu želju da postane svećenik te stalno obnavljao molitvu da ga Gospodin utvrdi u svetom zvanju.

Nepokolebljiva vjernost

Izvori na kojima se temelje istraživanja o obiteljskim i duhovnim korijenima mons. dr. Antona Tamaruta svjedoče u prilog njegovu kasnijem čvrstom ljudskom, duhovnom i vjerničkom značenju, svjedoče o njegovoj nepokolebljivoj vjernosti i predanosti svećeničkom i biskupskom poslanju, o rijetkoj savjesnosti i odgovornosti glede izvršavanja povjerenih dužnosti i obveza.

U knjizi su, osim sjemenišnog dnevnika i duhovnih bilježnica, objavljena opsežnija sjećanja dvojice nadbiskupovih prijatelja, kolege svećenika Antona Barbiša te rođaka Krešimira Šćirana. Ta niska dojmljivih i toplih ljudskih uspomena izvan onih nadbiskupovih osobnih gabarita, zaokružuju opću sliku o čovjeku i duhovniku koju je pregnantno izrazio Daniel Patafta u kraćem zapisu što je otisnut na zadnjoj korici knjige: »Ovim djelom osobnost, duhovni život i rad pokojnog nadbiskupa Tamaruta postaju dio baštine hrvatskih vjernika. On nije više samo akter povijesnih događanja, dio povijesne memorije članova biskupije, obitelji i pojedinaca, natuknica u enciklopediji ili daleka povijesna ličnost, nego živi čovjek čiji obiteljski korijeni i duhovni život iz njegovog najranijeg razdoblja svećeničke formacije postaju stvarnost iz koje mnogi mogu crpsti poticaje za svoj duhovni rast i predanje u svećeništvu«.

Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta, a objavljen je i njegov životopis te popis nekoliko knjiga koje su mu posvećene.

Biografija Antona Tamaruta ml.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Novalji 1960. godine gdje je i zaređen za svećenika 1986. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Biografija Antona Tamaruta

Anton Tamarut rođen je u Novalji 1. prosinca 1932. Za svećenika je zaređen također u Novalji 7. srpnja 1957. Nakon toga obnašao je više raznovrsnih svećeničkih službi u župama Krčke biskupije. Za šibenskog biskupa zaređen je 16. ožujka 1986. godine. Na toj je dužnosti ostao do 4. prosinca 1987. kada je imenovan nadbiskupom koadjutorom u Rijeci. Nakon umirovljenja nadbiskupa Josipa Pavlišića, odlukom Pape Ivana Pavla II, 13. siječnja 1990. preuzeo je službu nadbiskupa i metropolita u Rijeci. Bio je predsjednik Liturgijskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije, član Stalnog vijeća HBK i predsjednik Komisije za odnose s državom. Umro je u Rijeci 28. lipnja 2000. godine., u 68. godini života, 43. godini svećeništva i 15. godini biskupstva.