RIJEKA – Grad koji teče svoje najdublje rane često skriva iza monumentalnih fasada i slojeva industrijske prašine, a jedno od takvih mjesta jest nekadašnji hotel Emigranti u Ulici Milutina Barača (bivša Industrijska). To zdanje, koje je nekada ugošćivalo tisuće sanjara na njihovu putu prema »obećanoj zemlji«, danas stoji kao zapušteni svjedok sustavnog propadanja. Nedavni događaji ponovo su ga gurnuli u središte javnosti, kada su u subotu, 21. veljače, oko 22 sata, tišinu nekadašnje Via Volosco prekinule vatrogasne sirene, zbog požara u zgradi koja već desetljećima pulsira između slavne prošlosti i mučne sadašnjosti.

Foto Marko Gracin

Policijski službenici su u suradnji s protupožarnim inspektorom ubrzo po gašenju plamena dovršili očevid, a rezultati su potvrdili ono čega su se poznavatelji gradskih prilika najviše pribojavali. Temeljitim pregledom mjesta događaja utvrđeno je kako se u potpunosti isključuje tehnički uzrok požara, što nedvosmisleno upućuje na to da je izazvan ljudskim djelovanjem, pretvarajući ovaj spomenik kulture u opasno poprište ljudskog nemara i društvene marginalizacije.

Parcelirani prostori

Vatrena stihija, koja je u potpunosti progutala dio inventara u prostorijama drugog kata, ponovo je razotkrila stravično stanje unutrašnjosti ovog simbola grada o kojem već godinama svjedoči Velid Đekić, istaknuti istraživač riječke kulturne i industrijske baštine.

Ostaci odjeće i hrane razasuti po sobama Foto V. ĐEKIĆ

Đekić je u potrazi za materijalom za svoju knjigu »Zvali su me Industrijska« prije nekoliko godina zakoračio u zgradu, a ono što je zatekao opisao je kao ulazak u film strave iz kojeg treba što brže pobjeći. Zgrada hotela Emigranti godinama je bila prepuštena na milost i nemilost stihijskim prenamjenama, a budući da u ključnim trenucima nije uživala status zaštićenog spomenika kulture, njezini su dijelovi nemilosrdno parcelirani. Ta diskrepancija između »umivenih« i moderniziranih poslovnih prostora u jednom dijelu zgrade i potpuno napuštenih, mračnih hodnika u drugom, stvara nadrealan i duboko tjeskoban osjećaj koji posjetitelja prati na svakom koraku. Ulazak u te napuštene zone znači kretanje po podovima prekrivenim opasnim slojem porazbijanog stakla koje škripi pod nogama, dok su zidovi u potpunosti prekriveni grafitima, a ostaci nekadašnjeg uredskog namještaja razbijeni i razbacani po prostorijama.

Ono što posebno uznemiruje u Đekićevim svjedočanstvima su tragovi boravka ljudi na samom rubu egzistencije, beskućnika i ilegalnih stanara čiji su stari madraci, prljava odjeća i ostaci hrane razasuti po kutovima soba koje su nekad nudile nadu u novi početak. Đekić je tada primijetio i hrpe potpuno nove odjeće s etiketama, što je dalo naslutiti da zgrada možda služi i kao ilegalno skladište za ukradenu robu, dok u mračne podrumske dijelove zbog realne opasnosti od urušavanja ili napada nije ni želio ulaziti.

Upravo taj ljudski faktor, koji je policija potvrdila kao uzrok nedavnog požara, predstavlja stalnu prijetnju u napuštenim industrijskim zonama Rijeke.

Iseljenička luka

Zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Rijeka, Hinko Mance, zajedno sa svojim pomoćnikom za preventivu Mensurom Ferhatovićem, upozorava da bez konkretnih mjera osiguranja objekata, tragedije postaju neizbježne. Mance i Ferhatović podsjećaju na kobni scenarij iz Zanonove ulice u samom središtu grada, gdje je mala prostorija koju su koristili ilegalni stanari postala izvor požara koji je progutao čitavu zgradu i, što je najtragičnije, odnio ljudske živote. Taj slučaj služi kao najteža moguća opomena da napušteni prostori nisu samo estetski problem ili vizualno ruglo grada, već latentne tempirane bombe koje u zimskim mjesecima postaju ekstremno rizične jer beskućnici, u pokušaju da se zagriju, pale otvorenu vatru u prostorima krcatim gorivim otpadom.

Ostaci namještaja razbacani po prostorijama
Foto V. ĐEKIĆ

Povijesna težina hotela Emigranti čini ovu propast još bolnijom, jer se radi o zdanju koje je utjelovljenje riječke luke, kretanja i sudbina. Kako objašnjava Jasna Rotim Malvić iz udruge Pro Torpedo, sve je započelo krajem 1903. godine kada je parobrod »Aurania« kompanije Cunard Line isplovio za New York, a Rijeka službeno postala iseljenička luka. Mađarska vlada tada je bila suočena s ogromnim socijalnim i logističkim pritiskom jer je grad bio preplavljen ljudima koji su sa sobom nosili samo drvene sanduke i neizvjesnu budućnost.

Zidovi išarani grafitima
Foto V. ĐEKIĆ

Strah od epidemije kolere i tifusa, kao i cvjetanje kriminala i prostitucije u ilegalnim prenoćištima Staroga grada, prisilili su vlasti na izgradnju namjenskog objekta koji bi služio kao instrument stroge kontrole i karantene. Projekt je 1904. godine povjeren Szilardu Zielinskom, profesoru s budimpeštanske Politehnike i vizionaru koji je učio od samog Gustava Eiffela. Zielinski je u Rijeci ostvario remek-djelo armiranobetonske konstrukcije dugačko 160 metara, koristeći tada revolucionarni Hennebiqueov patent kako bi stvorio goleme, prozračne prostore, poput blagovaonice od 650 kvadratnih metara bez ijednog potpornog stupa koji bi smetao kretanju masa.

Više nalik vojarni

Hotel Emigranti je u svoje zlatno doba bio vrhunac tehnološkog napretka, opremljen sustavima koji su početkom stoljeća predstavljali nezamisliv luksuz, poput vlastite električne rasvjete, centralnog grijanja, napredne ventilacije i dezinfekcijskih stanica. Iako je službeno bio projektiran za 500 kreveta, u danima prije polaska velikih brodova u njemu bi boravilo i do 2.000 ljudi, za koje je to u suštini bila »Iseljenička kuća«, mjesto gdje su bili tretirani gotovo kao roba u tranzitu. Arhitektura zgrade skrivala je snažnu simboliku jer velika terasa nije pružala pogled na more ili ljepote grada, već na željezničke kolosijeke, podsjećajući putnike da su i oni samo dio logističkog lanca. Spavaonice sa željeznim krevetima na kat više su podsjećale na vojarne nego na hotel, a 1910. godine objekt je postao pravi zatvor kada je zbog epidemije u Mađarskoj cijela zgrada stavljena u strogu karantenu. Kroz ovaj je prostor do Prvog svjetskog rata prošlo više od 100.000 ljudi.

Foto V. ĐEKIĆ

Danas hotel Emigranti izgleda kao »horor-kuća«. Nužno je provesti fizičko zatvaranje svih ulaza, zavarivanje vrata i zazidavanje prizemnih prozora kako bi se onemogućio ulazak osobama asocijalnog ponašanja, ali i temeljito očistiti unutrašnjost od gorivog otpada koji pogoduje širenju vatrene stihije. Nadzor vlasnika, bio to Grad, država ili privatni investitori, mora postati rigorozniji jer ovi objekti ne smiju ostati prepušteni stihiji koja ih pretvara u utočišta opasna po život.

Foto V. ĐEKIĆ