FUŽINE – GKC – Gorski kotar konferencija – Goranski dan turizma održana u fužinskom Bitoraju, najboljem ugostiteljskom objektu te hrvatske regije, u jednu je ruku bila fantastična, povijesna, istinski moguća prekretnica u budućem razvoju goranskog turizma, ali je i, što je možda i moglo biti očekivano, u svom nemalom dijelu ponovila poznato, folklorno, romantično i jako nedjelotvorno poimanje te grane gospodarstva u tom dijelu Hrvatske. Organizator joj je bila TZ Gorskog kotara personificirana u direktoru Petru Hrgu koji apsolutno ulijeva povjerenje kako će sve učiniti da se promjene i dogode, kao i niz čelnika jedinica lokalne samouprave koji se također više ne mire s onim što u turističkom smislu imaju: tek jedan jedini postotak ukupnih turističkih kretanja u PGŽ.

Da, istina je, Gorski kotar je lijep, veliki je potencijal, savršeno je smješten između mora i metropole, sve to jeste ali na kraju – nije. Jer koliko god sve to bilo točno, desetljećima se ne događaju velike i brze promjene, osim ako tu ne uvrstimo – depopulaciju.

Konferencija je okupila ključne dionike turističkog sektora, predstavnike Ministarstva turizma, HTZ-a, TZ Kvarnera, Primorsko-goranske županije, predstavnike lokalne samouprave, dok je u sadržajnom smislu bila organizirana u dvije panel diskusije. Na prvom panelu, pod nazivom “Doživljaj destinacije” naglašeno se govorilo o modalitetima animacije posjetitelje na dolazak. Na drugom, “Važnost ulaganja za daljnji razvoj”, raspravljalo se o višeslojnim efektima kapitalnih ulaganja. Panelisti su bili predstavnici najvažnijih turističkih institucija, čime je dakako dan dignitet Gorskom kotaru i naporima organizatora Konferencije, ali koncept je to u kojem se u kratko vrijeme ugura previše govornika da bi se istinski moglo istaknuti nešto što će ponuditi recept za snažne i brze, tako željene promjene. Izuzetak je bilo gostovanje, u drugom panelu, Dejana Ljevnaića, direktora Olimpijskog centra Jahorina, koji je izložio ekstremne promjene u planinskim centrima Srbije te Republike Srpske “teške” stotine milijuna eura. No nije, unatoč tome što je taj panel u velikoj mjeri sličio na monolog, do kraja pojašnjeno kako, kojom to “čarobnom silom” u tako kratkom vremenu privući tako golema sredstva i u – Gorski kotar.

Ono što se, u kontekstu zimskog turizma u okviru Primorsko-goranske županije, svakako treba istaknuti, činjenica je da se u novu žičaru koju je dobio Platak uložilo skoro pet milijuna eura. Je li to investicija u Gorski kotar? Većina se s tom zemljopisnom “sitnicom” ne zamara jer joj to i nije bitno, pa ni poznato gdje su političke granice “zelenog srca Hrvatske”. Važno im je jedino da imaju optimalne uvjete za skijanje. Gorani će pak na to pitanje – znakovito šutjeti. Nije naime tajna da je njihova želja bila da se dio novca koji se plasirao na Platak distribuira na niz goranskih lokacija – Čelimbašu i njezin spoj s Begovim Razdoljem prije svega, ali i Petehovac, Rudnik i nikad realiziranu Bijelu kosu – čime bi se dobilo i tako potrebni impuls zapošljavanja, ostanka na “rodnoj grudi”, rast standarda,… Platak kako je poznato nije naselje, ono je tek rekreacijsko područje bez stanovnika, baš kao što nije ni – Gorski kotar. No, ma koliko mi o tome šutjeli, Platak je odabran kao županijski, i jedan od nacionalnih, zimskih središta tako da tu za Gorski kotar teško više može biti značajnijih sredstava. Istina, Patak je jako blizu Gorskog kotara tako da se njegove goste može slati prema njemu i njegovim kapacitetima. Mada je jasno kako to ne predstavlja priljev već odljev novca iz Gorskog kotara.

Kako god. Petar Hrg i Jelena Holenko, kao apsolutni lideri promjena u perepciji goranskog turizama, te većina čelnih ljudi goranskih JLS-a ovom su konferencijom odlučili reći – dosta. Dosta uvijek istih, klišeiziranih pa i ispraznih priča, želimo umjetnost mogućeg i želimo to odmah. Ispravno! Baš kao što je ispravno krenuti u maksimalno jake pritiske prema državnoj vlasti kako bi se šest općina i tri goranska grada na nekoliko desetljeća oslobodilo niza poreznih opterećenja. Što je, ako smo iskreni a ne zarobljeni floskulama, jedina šansa u privlačenju kapitala koji će u relativno kratkom vremenu omogućiti velike promjene i otvoriti potrebe za novim doseljavanjem. Kapital naime ide tamo gdje ostvaruje – profit. Za drugo ga je manje briga. Sve ostalo, ma koliko Gorski kotar bio jedinstveno lijep, put je u samo jednom smjeru: daljnjoj depopulaciji Gorskog kotara. Što se jedino možda može dopasti lovcima: namnožit će se divljač, a moći će se i neometano, do mile volje pucati bez straha i opasnosti da se pogodi – čovjeka.