Krešo Kovačiček

Posve osobno iskustvo: Riječki umjetnik je godinu dana živio u Harteri i bio sretan, a onda je natjeran na uzmak

Edi Prodan

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Osobno sam u Harteri živio godinu dana kako bih pokazao da se može. Imao sam u predvorju i pravi mali urbani vrt, instalirao sam grijanje, i koliko god se svi čudili - bio mi je to jedan od ljepših perioda života, ističe Kovačiček.



S posebnom predanošću prožetom silno pozitivnim emocijama, Krešo Kovačiček, istaknuti riječki umjetnik i likovni pedagog, pripadnik slojevite generacije umjetnika koji su osamdesetih godina doveli slavu riječke umjetnosti do respektabilnih visina, prilazio je vratima svog nekadašnjeg stana u napuštenoj Harteri. Da apsurdnost situacije u tom kataklizmičkom okruženju bude veća, iako razbijenih svih stakala i prepun najraznolikijeg taloga ove naše »civilizacije smeća«, Krešin je »stan« i dalje bio povezan njegovim lancem i lokotom davno izgubljenog ključa. S obzirom da je unutra ugledao jako mu dragi predmet, napuknutu vazu koju je u Harteru donio s prijeteljičinoga groba, u svoj je stan zakoračio kroz razvalinu uokvirenu krhotinama stakla.


Tužan i tragičan događaj pronalaska mrtvog tijela Petra Vizintina u krugu, bolje rečeno industrijskom groblju nekadašnje Tvornice papira, poznatije kao Hartera, šokirao je Rijeku. I opet pokrenuo priču o fascinantnom mjestu koje je iz postindustrijske faze polako prešlo u postcivilizacijski prostor. Mjesto koje je prije više od dvadeset godina industrijski napušteno, u prvom desetljeću ovog milenija imalo je naznake prelaska u specifično mjesto ispunjeno kulturom i umjetnošću, da bi nakon svega nekoliko godina, iz niza razloga pa i sigurnosnih, sve stalo. Od tada taj golemi prostor, koji spada među najvrednije dijelove riječke industrijske baštine, u pravu riznicu povijesti razvoja grada, neumitno propada poprimajući izgled sablasnog i nadasve kaotičnog mjesta.


Mrtva tvornica


Iako sam Vizintin nije bio dio miljea Hartere, njegovo beživotno tijelo, po još uvijek nedefiniranim okolnostima smrti, pronađeno je upravo u krugu tvornice koja bi, da je kojim slučajem preživjela – ustanovio ju je Ljudevit Adamić u rujnu 1821. godine – slavila punih dvjesto godina postojanja. Ali nije. Umrla je, i to na način da njezino beživotno tijelo nikad nije dobilo civiliziranu završnicu. Zapravo dogodilo joj se ono najgore: njezini su ostaci postali mjesto gdje živi najtužniji dio civilizacije: beskućnici, ovisnici, ljudi od kojih su njihove obitelji, ako ih imaju, kao i oni sami – digli ruke.


SNIMIO: VEDRAN KARUZA




– Nisu baš svi digli od njih ruke jer naši volonteri skoro svakodneveno obilaze ljude koji žive u razvalinama Hartere. Evidentiramo njihovu prisutnost, ali ih i informiramo o našoj ulozi, kao što ih i senzibiliziramo za povratak u, koliko god da je to moguće, redovan život. S većim ili manjim uspjehom, ali uvijek u misiji da su baš svi ljudi, kako se god snalazili u civilizaciji koju živimo, Božja stvorenja vrijedna da se o njima skrbi, da im se omogući barem elementarno zadovoljenje humanih potreba, ističe sestra Veronika Mila Popić, čelna osoba hrvatskog Depaula, organizacije koja na globalnom planu skrbi o beskućnicima.


Časna sestra Veronika je ujedno i voditeljica Kuće utočišta koja se nalazi u riječkoj Kresnikovoj ulici, mjestu koje skrbi o onima koji to ne mogu sami.


– Skrbimo o čitavom nizu ljudi koji obitavaju na mjestima na kojima se zadržavaju beskućnici. Kod nas, ovdje u Kući, oni svakodnevno imaju riješenu prehranu, kao i mogućnost za održavanje higijenskog standarda. Pitate koliko ih ima… teško je odgovoriti na to pitanje jer im je broj vrlo nestabilan. K tome, skrbimo i o ljudima koji žive ispod materijalnog praga, ali nisu beskućnici, no neću pogriješiti ako kažem da je moguće točna brojka koja se održava neko dulje vrijeme oko stotinu beskućnika, dodala nam je Popić.


Mračni labirinti


S Krešom nastavljamo labirintima Hartere. Grozomorne naslage smeća. K tome, svi oni koji ne znaju kamo s pojedinim vrstama otpada, primjerice građevinskom »šutom«, nanjušili su idealno mjesto za to, savršeno smetlište svega nekoliko stotina metara zračne linije udaljeno od Korza.
Dio zgrada beskućnicima najprivlačnijih, na početku velikog kompleksa Hartere, prije nekog je vremena osvanuo okovanih ulaza. Unutra i dalje trulež odjeće i odbačenog namještaja »sjedećih garnitura«.


Apsurdno, no na neki način karakteristično za naš omiljeni obrazac ponašanja koji sve što ne zna kako popraviti – gura pod tepih. Ulazi okovani, a sva stakla porazbijana! I tko nekome aparatima za zavarivanje može zabraniti išta. Ali, s druge strane, zavarena su vrata sasvim sigurno samozavaravanjem umirila savjest onih koji moraju donositi odluke i rješenja.


SNIMIO: VEDRAN KARUZA


– Vidite, ja sam Riječanin. Beskućnikom sam postao jer sam katastrofalnim financijskim rješenjima upropastio ne jedan, nego dva obiteljska stana na Korzu. Ali nisam ovisnik, ni bilo što slično, ne opijam se i dosta vremena provodim šećući ili boraveći u Kući utočišta. Kad padne sumrak i noć, ja sam ipak samo jedno – beskućnik. I kao takav u prostoru Hartere želim si urediti kakav-takav mir. Ne ide, mjesto je prepuno svakojakog nasilja kojem je cilj krađa. Doći do novca koji ovisnicima osigurava ono što im je jedino u životu važno.


Tako da sam im baš ja, taj jedan »uredni beskućnik« česta meta. Čim kod mene vide nešto novo, otimaju mi, a ako slučajno imam i nešto novca, otimaju mi ga. Prijavljujem ja to uredno policiji, mada mi je jasno kako su i oni u svemu ovom nemoćni, pojašnjava nam jedan od beskućnika iz Hartere.


Mora li biti baš tako? Nije li ipak u gradu čiji je proračun 1,2 milijarde kuna moguće tim postindustrijskim razvalinama civilizacije pronaći neku drugu i drukčiju namjenu? Naravno da se može, tvrdi Kovačiček.


– Ovo što danas ovdje vidimo je uistinu bolno, pretužno i katastrofično, rezignirano je ustvrdio Kovačiček koji je prije nešto manje od dvadeset godina, kao dio tima MMC Palach Gradu Rijeci predložio »low budget housing project«. Riječ je bila o jednostavnom pretvaranju hala hartere, pomoću materijala za brzu gradnju, u mjesta stanovanja, življenja, ali i umjetničkog te kulturnog djelovanja koje bi čitav prostor velikom brzinom pretvorilo u mjesto specifičnog urbaniteta. No, kako to biva u sudaru s birokratskim hridima, projekt je odbačen, krenulo se u drukčijem, istina neko vrijeme i dobrom smjeru, pojašnjava nam Kovačiček.


Možda nije kasno


Krenulo se pomalo i bahato, s uvijek jednakim, kompjutorskim »fake« simulacijama prostora koji takvim nikad neće postati. S pričama o investiciji vrijednoj milijune, o mjestu koje će preporoditi Rijeku, koje… U konačnici, na žalost, mjestu koje nikad neće nastati. Potrebno je bilo samo u toj simulaciji odglumiti priču, najčešće u predizborne svrhe, da bi nekoliko godna kasne sve izgledalo kao – današnja hartera.


S Krešom se spuštamo na obale Rječine, do njezinog trenutno skoro suhog korita.
– Osobno sam u Harteri živio godinu dana kako bih pokazao da se može. Imao sam u predvorju i pravi mali urbani vrt, instalirao sam grijanje, i koliko god se svi čudili – bio mi je to jedan od ljepših perioda života, ističe Kovačiček.



Ali – propadanje Hartere, dolazak sve većeg broja beskućnika i ljudi koji su se zbog ovisnosti nalazili u jako teškom, nerijetko i agresivnom stanju, natjerali su Kovačičeka na uzmak. Danas?


– Danas vam je Hartera horor mjesto na kojem nestaju ljudi, sjetno zaključuje Kovačiček.
I u pravu je. Nekoliko stotina metara zračne linije od Korza Petar Vizintin je 16 dana ležao mrtav. Da nije bilo njegove sestre Ana Marije Vizintin – tko zna kad bi se i pronašli njegovi ostaci.
Imamo li vremena za vraćanje Hartere u život ili je sve nepovratno otišlo u propast?


– Nije na meni, kao ni na ljudima koji skrbe o beskućnicima davati odgovor na ovo pitanje. Iako, ja sam to svojedobno već bio i učinio. I što – bio sam odbačen. Rekli su mi: imamo bolje, velike, konkretne planove. Ne tvoj »rohbau«. Rijeka danas ne da nije ni blizu vremenima u kojima smo moja generacija i ja počeli stvarati, a to su bile osamdesete, ma nije ni blizu početku tisućljeća kad je ta ista generacija željela spašavati ono što je ostalo od osamdesetih. Ali, ako mi je dozvoljeno primijetiti, Rijekom danas vladaju neki drugi trendovi, u svakom smislu. Ja bih ih nekako nazvao – ruralnima. Krene li se ipak u oživljavanje Hartere, možda, možda za sve još nije kasno, ustvrdio je, vidno potresen današnjim doživljajem Hartere, Kovačiček.


Raj za beskućnike


Grubo je zaključivati, ali ono što danas pokazuje Hartera je baš – dno civilizacije. I prije nego što se nju ne dovede u bilo kakvu normalnu verziju, sasvim je nepotrebno, čak i bezobrazno, mahati parolama o – najurbanijem hrvatskom gradu, gradu rocka i čega sve ne. Ili kako nam je rekao jedan od beskućnika, pristigao prije nekoliko godina iz Novske:


– Znate kako vam je u malim mjestima. Ne daju vam biti ni beskućnikom, stalno obilaze oko vas, ne daju vam mira. A ja sam želio biti baš to – osoba koja ni o čemu više ne želi brinuti, ali i osoba za koju ne želim ni da više itko išta brine. I što me onda dovelo do Rijeke? I među nama beskućnicima kolaju informacije prema kojima je – Rijeka raj za beskućnike. U strogom je centru prepuna ruševnih prostora u koje se možete zavući i biti baš ono što želite – beskućnik!



Sve u svoje vrijeme. Iza drugog rata, tamo negdje sredinom pedesetih godina, Rijeka, a imala je tada kao i danas stotinjak tisuća stanovnika, bila je silno privlačna za mlade. U njoj su nalazili posao, nakon podstanarstva i vlastite stanove. Trajalo je to dvadesetak godina, da bi famoznih osamdesetih, na koje se u našem »harteranju« nekoliko puta pozvao Kovačiček, sve kulminiralo Rijekom, jednim od najznačajnijih gradova ovog dijela Europe. Baš kao što je to bila i na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Danas? Zaspali smo svi zajedno okićeni perjem nekih drugih vremena. A da ne bi bila tek gradom koji privlači samo beskućnike i ovisnike, treba se probuditi. I pronaći, dakako s elementima iz svih onih godina koje je pratila kroz dva stoljeća i Hartera, neki novi put. Sigurno ne onaj na kojem je ostavljena ta mitska tvornica u središtu grada. Mjesto privlačno samo za one kojima više nije – ni do čega.


SNIMIO: VEDRAN KARUZA