Davno su nam stari Latini poručili kako je povijest učiteljica života. Samo što smo (pre)često loši učenici. Eto najnovijeg primjera iz zaista bajkovitog (riječ nije prejaka) severinskog dvorca.

Izgrađen najvjerojatnije sredinom 16. stoljeća (prvi se put u dokumentima spominje 1558. godine) na stijeni s koje se pruža prekrasan pogled na rijeku Kupu i susjednu Sloveniju, dvorac je sve do 1671. godine i tragične propasti obitelji Zrinski-Frankopan služio svojoj temeljnoj svrsi fortifikacijskog i objekta kojim su te čuvene hrvatske velikaške obitelji čuvale i kontrolirale svoje posjede te branile Hrvatsku od turskih osvajanja.

Nakon hrvatskih velikaša vlasništvo nad dvorcem se mijenja (Ugarska, Austrija, grof Ivan Franjo Oršić, Ambroz Vranyczany, obitelj Arko…), a nakon Drugog svjetskog rata dvorac je nacionaliziran i u njemu je počeo raditi ugostiteljski objekt.

Nažalost, i taj kakav-takav doprinos očuvanju tog veličanstvenog objekta stao je osamdesetih, a nakon Domovinskog rata objekt je jednostavno zapušten.

I, eto nam paradoksa i potpune nelogičnost. Dvorac kojeg su izradili hrvatski velikaši te potom održavali i čuvali i oni kojima Hrvati nisu bili ni mili ni dragi (Austrija, Ugarska), čak i oni koji ideloški nisu podnosili nikakve plemiće i knezove (SFR Jugoslavija), propada i urušava se u ovih tridesetak godina hrvatske vlasti. Hrvatske!

Sve preopasno podsjeća na onu tvrdnju dokazanog hrvatskog rodoljuba Brune Bušića koji je rekao kako će nakon osamostaljenja Hrvatske najveći neprijatelj Hrvatske biti – Hrvati.

Jer, kako drugačije protumačiti činjenicu da bezbrojni pokušaji Grada Vrbovsko koji u ovom dvorcu vidi mogućnost iznimnog turističkog uzleta cijelog ovog područja, ne zaslužuju čak ni odgovor iz državnih tijela. Da je, dojam je, riječ o najmanjoj kapelici u susjednoj BiH, sve bi bilo riješeno u tren oka. No, pošto je to u Hrvatskoj…

I nije to jedini slučaj. Istu sudbinu ima i susjedni, po mnogima čak i ljepši, dvorac u nedalekom Bosiljevu. Sigurno ima još takvih primjera pa je zaista čudno da se ne želi pokazati bilo kakvo razumijevanje prema očuvanju i valorizaciji tako značajne povijesne baštine.

Usporedbe sa sličnim dvorcima i utvrdama u Sloveniji, Italiji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj… jednostavno više nemaju smisla. Svi u Europi, osim u Lijepoj našoj, shvatili su da se te povijesti ne treba stidjeti, već je čuvati i veličati.

A to se, između ostalog, može i tako da obnoviš te građevine, staviš ih u kulturno-povijesnu i turističku funkciju, omogućiš ulazak investitorima koji, poštivajući sve odredbe o zaštiti spomenika povijesti i kulture, mogu učiniti mala čuda od ovakvih lokacija.

Do zatupjele hrvatske birokracije ta spoznaja još nije stigla, a kad će – ne zna se. Šteta je što bar netko iz državnih tijela nije ovog vikenda bio u Severinu na Kupi.

Ne samo da vidi što bi se sve moglo raditi u bisernom dvorcu visoko nad Kupom, već i stoga da posvjedoči s koliko su ljubavi, energije i volje domaći ljudi pomogli Gradu Vrbovsko u organizaciji ovog druženja.

Ta je ljubav potencijalno iznimno snažan temelj suživota ljudi ovog kraja s dvorcem koji, naravno – u potpuno drugačijem obliku od ovog u kojem je sada – može promijeniti turističku sliku cijelog ovog dijela Gorskog kotara. Ljudi ovog kraja to itekako razumiju.

Nažalost, oni koji mogu donijeti odluku o promjenama vjerojatno ne samo da za to ne znaju, nego nikad nisu ni čuli za dvorac u Severinu na Kupi. Možda ni za Frankopane…