Po uzoru na nekadašnju SUBNOR populaciju nakon II. svjetskog rata koji su bili članovi partije, hrvatski branitelji s ličkog područja gotovo su plebiscitarno bili članovi HDZ-a.

Istini za volju, ova ih je stranka stalno isticala, pomagala gdje se moglo pomoći i bila je obazriva prema njima. Jedan od razloga ovakve pažnje svakako se krio u činjenici što su branitelji sa svojim obiteljima gotovo redovno na svim izborima glasove davali HDZ-u.

S godinama su takve okolnosti malo promijenjene.

Braniteljskim udrugama počesto su usta puna jala prema onima koji – svjesno ili ne – degradiraju dosege Domovinskog rata i branitelja. Ima u tome ljubomore od onih koji bi dali sve da su imali dovoljno godina ili hrabrosti biti dijelom tih povijesnih događaja?

Nekima pak smetaju beneficije branitelja koje su često prenapuhane. S prosječnom braniteljskom mirovinom manjom od 3.500 kuna biti branitelj i nije neka privilegija.

Dosege Domovinskog rata uvelike su srozali sami branitelji. Kako? U povremeno beskrajno anemičnom političkom establišmentu Like sve su se učestalije počeli pojavljivati likovi kojima su puna usta rata, žrtava i branitelja, dok su rat proveli u dubokom zapećku.

Davati takvima svoje glasove, za branitelje je doista jalovi luksuz.

Treba ljude i razumjeti. Politika treba branitelje zbog njihovih glasova, a sve stariji branitelji traže pomoć od politike kako zaposliti članove svoje obitelji. Tu često padaju prazna obećanja tipa »samo ti glasaj za mene i sve će biti OK«.

U Lici imamo i jedan rijetko viđen fenomen koji svakako dodatno devalvira Domovinski rat. Knjige o ratu počeli su pisati oni koji su ga vidjeli samo na TV-ekranima.

Još je veća sramota kada se s medaljom Oluje naslikavaju likovi koji vode lokalne političke stranke, a tijekom udarnih dana te operacije bili su u pritvoru zbog – dezertiranja!

Dogodila nam se zabrinjavajuća intelektualno-karakterna evolucija. Zar onda takve trebamo podržavati?