Ovo otvoreno pismo pišem Sveučilištu i Gradu da ih podsjetim da će za mjesec dana biti obilježen Dan Europskog sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima koji će dana 23. 8. 2025. g. imati svoje 17. izdanje. Ne sumnjam da će odgovornima na taj dan biti puna usta europskih vrijednosti, demokracije, ljudskih prava, slobode tiska i drugih demokratskih načela. Međutim osim samodopadnih verbalizama, imena žrtava neće se prisjetiti ni oni, a ni institucije u kojima su žrtve totalitarizama djelovale, radile ili studirale. Njihova se imena u javnom prostoru ne izgovaraju, čak ni u povodu dana koji je EU ustanovio radi prisjećanja na njih.

Slom Hrvatskog proljeća

Neke od tih »anonimnih« žrtava komunističkog režima su i studenti osuđeni 1972. godine na montiranom procesu za navodna djela protiv naroda i države. Iz pijeteta prema njima i njihovoj hrabrosti predložio sam Sveučilištu i Gradu u rujnu 2023., da se taj događaj obilježi postavljanjem spomen-ploče. Osim administrativnog izmotavanja nije mi stigao niti jedan konkretan odgovor. Tako se institucije šutnjom prisjećaju žrtava, na koje su upozorene, već pune dvije godine. Njihova sudbina namjerno ili nenamjerno prepuštena je zaboravu.

Ovom prilikom želio bih ponovo podsjetiti riječku akademsku zajednicu da su stvarne žrtve komunističkog režima i devetorica riječkih studenata koji su 1972. godine osuđeni na montiranom procesu za djela protiv naroda i države. Akademska zajednica se nikada, baš nikada nije prisjetila imena studenata boraca za ljudska prava koji su studirali na riječkim fakultetima. Umjesto da je Sveučilište ponosno što je u okviru riječke akademske zajednice bilo hrabrih studenata boraca za ljudska prava, događaji se prešućuju.

Progon studenata od strane režima počinje nakon sloma Hrvatskog proljeća krajem 1971. godine kada su studenti uhićeni, a zatim 1972. godine osuđeni za djela protiv naroda i države. Taj skandalozni događaj ne postoji u sjećanju fakulteta i riječkog Sveučilišta na kojem su studirali. Komunistički režim ih je društveno marginalizirao, policijskim metodama nadzirao, a formalnim i neformalnim postupcima uplitao se u njihove živote i profesionalne karijere. Progon riječkih studenata započet je između 15. i 25. prosinca 1971. godine tako da su uhićeni i optuženi za krivična djela protiv naroda i države.

Zabrane zaposlenja

Nakon što su proveli oko tri mjeseca u istražnom zatvoru, krajem 1972. održan je proces u kojem su svi optuženi osuđeni na uvjetne ili bezuvjetne kazne.

Nakon privremenih zabrana studiranja svi su završili fakultete. Željeli su pronaći zaposlenje u svom gradu sukladno svojim kvalifikacijama. Traženje posla uglavnom je završeno bezuspješno jer su u tome formalnim ili neformalnim zabranama onemogućavani. Jednom je primanje na posao omogućio Komitet, kao u slučaju dr. Matijevića, a Darko Deković, iako profesor, mogao se zaposliti jedino kao pjevač u kazališnom zboru.

Radi sigurnosti Josipa Broza pri svakom posjetu Rijeci ili okolici redovito su provodili satove u policijskim postajama pod nadzorom. Za lokalne vlasti i sveučilište oni ne postoje, o njima se šuti.

Ti događaji kao i imena devetorice studenata riječkih fakulteta stvarnih navjestitelja demokratskih procesa u Rijeci javnosti su uglavnom nepoznati. Njihova imena su: dr. Slavko Matijević, dr. Zlatko Houra, dr. Andro Buljević, dr. Ivica Biočić, prof. Darko Deković, prof. Slavko Meštrović, prof. Ante Maslač, prof. Ivan Tešinski, prof. Krste Radas. Većina je danas pokojna. Tijekom života nisu zahtijevali nikakva priznanja, ni oni ni njihove obitelji.

Držim da sjećanje na njih zavrijeđuje uspomenu i priznanje riječkog Sveučilišta makar u vidu skromne spomen-ploče, ili javne izjave Sveučilišta, u povodu Dana Europskog sjećanja o njihovu djelatnom doprinosu demokratizaciji društva, piše Krsto Pavić.