"Zlatna dota do moga detinstva": Knjiga Aveline Damijanjević Draguzet govori o djetinjstvu, jeziku i memoriji

Avelina Damijanjević Draguzet preminula je u svibnju prošle godine

povezane vijesti

Čak i nezamjenjivi vodič cresko-lošinjskim otočjem, »Apsyrtides« Branka Fučića, mjesto Podol spominje tek ovlaš, kao prolaznu točku prema drugim mjestima zapadnog dijela otoka Cresa, naročito dobro poznatim, na litici podignutim »fotogeničnim« Lubenicama. Podol – znan još i kao Mali Podol i kao Podolić – stanovnika ima toliko da ih se može izbrojati na prste jedne ruke, već je desetljećima jednoznamenkast, a čak i u razdobljima kada je većina otočnih sela imala više stanovnika, populacija Podola nije bila troznamenkasta. Položaj u unutrašnjosti otoka, nešto dalje od mora, odmogao mu je u turističkom razvoju – odnosno, pomogao, ako gledate iz ekološke perspektive. Noviji namjernici-putopisci Podol ističu po nesvakidašnjem »kružnom toku« u vidu stabla murve (dud) nasred ceste, poneki i po domaćem sladoledu od smokava koji se ondje nudi ljeti.

Ipak, Podol ima pisanu baštinu kakvom se neka veća otočna mjesta ne mogu podičiti, pet knjiga pjesama (dijelom i kraće proze), opus Aveline Damijanjević Draguzet. Rodom iz Podola, rođena je 1966. godine u najvećem mjestu otoka, Cresu, gdje je i odrastala i školovala se. Kako je i sama u više navrata govorila, korištenjem mjesnog govora, cekavice (kao varijante čakavskog dijalekta, prema »ce« = »što«), bila je rijetkost među školskim kolegama – to je bilo doba u kojem se kod većine stanovništva javljao određeni zazor prema dijalektu i smatralo se, njega, pa i njegove govornike, manje vrijednima od standardnog jezika i one koji ga koriste.

Stihovi su postali i glazba

Pisanjem pjesama počela se baviti još u osnovnoškolskim danima i u tome naišla na prepoznavanje i podršku otočnog kulturnog kruga, u kojemu treba apostrofirati Bernarda Balona, rodom iz Podolu nedalekog Valuna, te Tomislava Gospodnetića, Bračanina koji se nastanio u Malom Lošinju. Balon, iako po struci ekonomist, svestrani je radnik u kulturi, urednik »Otočkog vjesnika«, potom tajnik Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj i urednik njene zavičajne zbirke, a radove podolske pjesnikinje upotpunio je odgovarajućom akcentuacijom, kako bi i čitatelji koji ne vladaju dijalektom mogli, koliko je moguće, pravilno čitati njene stihove. Gospodnetić je pjesnikinji dao zamah upoznavši javnost s njenom literarnom darovitošću novinskim člancima i poticanjem na daljnji rad, a pogotovo objavom njene prve zbirke pjesama, »Podolska luna marcena« 1998. godine u nakladi lošinjskog ogranka Matice hrvatske, kojemu je bio dugogodišnji predsjednik.

Živeći u Malom Lošinju, uz druge izazove života, ali u povoljnom vremenu kada se čakavica, sa svim svojim varijantama, »izlila« iz okvira pučkih priredbi i oživjela u masovnim medijima i popularnoj kulturi (njeno šire svakodnevno korištenje već je druga tema), Avelina je objavila još dvije knjige pjesama u nakladi ogranka Matice hrvatske – »Zlato va kamiku« 2004. i »Do jubavi friži« 2007. godine, a 2017. godine, u sunakladništvu lošinjskog ogranka Matice hrvatske i Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, četvrtu knjigu, »Del do mene«. Osim toga, njeni su stihovi postali i glazba, u izvedbi nagrađivane creske ženske klape »Teha«, a i na Melodijama Istre i Kvarnera.

U međuvremenu odselivši iz Malog Lošinja u Barban, gdje je živjela sa suprugom Dragom Draguzetom, svestranim promotorom čakavice i općenito narodnih običaja i baštine, kojemu se pridružila u nastupima na smotrama »domaće besede« diljem Istre, radila je na petoj knjizi, no smrt je bila brža. Preminula je u svibnju prošle godine, kada je knjiga »Zlatna dota do moga detinstva« već bila u poodmakloj fazi pripreme.

Ove jeseni, u nakladi Gradske knjižnice i čitaonice Mali Lošinj, knjiga je tiskana i predstavljena u Malom Lošinju, a potom i u Cresu.

Njej libar je naš libar

Dajmo ovdje riječ i autorima predgovora knjiga.

»Riječ u Aveline posve je njena, rafinirana, nježna, ženska, puna arome i slika zavičaja, puna razumijevanja i sućuti do drugih. Njena kantilena, kao u Nazorovom ‘Cvrčku’ buja akordima Mediterana, bezbrižna, katkad nadahnuto, katkad domišljeno, srdačno uvijek i uvijek srčano nepatvorena, rekao bih ponajprije stoga što je napojena slanom rosom kvarnerske bure«, zapisao je u predgovoru knjige »Do jubavi friži« Milan Rakovac i nastavio »… Posložila je suoje vierše namurane, razmahala je na buri suoju začinjavsku ponjavu, šćavinu, plaštienku priko Ižul i Kvarnera i Istre, i sve nas je lipon besidon teple sape pokrila. Veseli se kako otročica divojčica jančiću, nariče kako tužna mater Histriae u tužbalici, tiši neutišno, sanjiva nesanjano, sinjiva naš sinj i naš šenj šenjiva i njej timbar je naš timbar ‘proti pozabljenja’, njej libar je naš libar«.

»Struji riječ domaća što svojom blagošću dodiruje sve čega se njena duša takne – od starih gromača, maslinika, trsja, polja s ovcama; zaviruje u mrak starog doma i miluje nonino vreteno koje spava. A vrijeme – ne staje; ono se vrti da bi ponovno – zusnulo i ceka tebe ki ga moreš zbudit. U njenim pjesmama putevi su svijetli, čuje se smijeh djece, mirišu nonine kolubice, zlati se škoj kao prelijepa djevojka okićena žutilom baneštre, nono ljulja svoju unuku na koljenima, odzvanjaju molitvene krunice stapajući se sa zvukom crkvenog zvona i pjesmom težaka. Svi su tu i sve je tu, bilo je i bit će jer je naučila voljeti i ljubiti svijet kako su ga voljeli oni pri nje: zalulaj me na svojih valeh // i pokaži mi svet kako ga vidiš ti«, u predgovoru knjige »Del do tebe« zabilježila je Mirjana Čović.