Vjerujem, mnogi će čitatelji prigovoriti da ovaj tekst dolazi sa zakašnjenjem, da ga je trebalo objaviti barem tjedan dana ranije. Slažem se, ali okolnosti su takve, bili su blagdani, novina nije svakodnevno izlazila. A ono što je povod pisanju događalo se u tjednu prije Uskrsa. Treća marčana bura.

Iz dana u dan mediji su ponavljali – otok Pag odsječen je od kopna. Paški most zatvoren za promet svih vozila, trajekt ne plovi, a u prekidu je i brzobrodska linija, jedna od onih za koje mnogi mediji najčešće ističu: »katamarani ne voze«. Kao da katamaran nije brod, ali to je druga tema.

Pag odsječen od svijeta! Baš je to neka vijest, reći će poznavatelji otočnih prilika, kao da se prvi put dogodilo.

Pamtim takva događanja iz vremena djetinjstva na otoku. Situacije su bile rjeđe nego danas, i ljudi su ih lakše podnosili.

Bez bilo kakva stresna doživljaja. »Puše bura, ni vapora«, glasila je kratka konstatacija.

A taj vapor bio je dobri stari »Kotor«, parobrod britanske građe što nije ustuknuo pred svakom senjskom burom, kakvu današnja generacija ne poznaje.

»Kotor« je tada bio mnogima jedina, ali pouzdana veza sa svijetom. Ne samo žiteljima Paga. Kada se on nije probio… e, bio je to žestoki »ragan od bure«.

Ni vapora, »a ništa, doći će drugi dan«. Tako su ljudi ondašnjeg vremena prihvaćali vremenske nepogode, bez ikakva dramatiziranja, bez narančastih i crvenih alarma, što nam ih danas prečesto upućuju.

Hrabrost pojedinaca

Živjelo se tada drugačije, ne može se uspoređivati s današnjim vremenom. Možda je bilo situacija da se moralo hitno na kopno ali, jednostavno – nije se moglo.

Danas se i u tako nemogućim uvjetima traži rješenje, nadasve kada su ljudski životi u pitanju. I najčešće se pronalazi. Priču s Paga nikako se ne smije prepustiti zaboravu. Dva dana za redom preko zatvorenog mosta u bolnicu su prebačena dva pacijenta, dva teška slučaja.

Zahvaljujući pojedincu, hrabrom čovjeku kojemu je pomoć bližnjemu bila jedina vodilja.

Taj je čovjek Karlo Bukša, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Pag. U oba slučaja nije postupio samo kao vatrogasac, nego prvenstveno kao hrabar čovjek koji je riskirao vlastitu sigurnost da bi pomogao drugome.

Karlo Bukša / Foto: Luka Jeličić

U vlastitom osobnom automobilu on je preko mosta što je bio zatvoren za sav promet, prevezao dva hitna pacijenta. Najprije se nesreća na radu dogodila u Pagu, radnik je pao s krova, lako je moguće pod udarom bure. Liječnici su iskazivali bojazan od ozljede kralježnice i zaključili su da je potrebno hitno bolničko zbrinjavanje.

Dan kasnije spašavan je pacijent s Raba, starija osoba koju je trebalo hitno odvesti u bolnicu. Brodom Lučke kapetanije prebačen je iz Raba na Pag, pa dalje istim automobilom preko mosta.

Opisujući vlastite akcije spašavanja vatrogasni zapovjednik istaknuo je da se odlučio za vlastiti osobni automobil jer je niži i teži, uz nadu da će izdržati udare bure.

Opisujući svoje postupanje kratko je rekao: »Za ovakve scenarije ne postoji nikakav protokol, to je direktno moja odluka i moja odgovornost.«

Još je dodao da bi u takvim situacijama vatrogascima veliku pomoć značilo specijalno vozilo, kakvo imaju u Primorsko-goranskoj županiji.

Čovjek sa strane, koji poznaje otoke i život na otocima, razložno pita: »A što je s nepotopivim brodovima za sanitetski prijevoz? U takvim situacijama oni bi trebali djelovati, a ne da ljudi na vlastiti rizik prevoze bolesnike preko zatvorena mosta. Dobro je znano kakvim je udarima bure izložen Paški most, u meteorološkim izvještajima često ga spominju.«

Bura ne posustaje

Nije samo Pag bio bez prometne veze s kopnom. Ima još naših otoka na koje se tih dana nije moglo. Čak i duže nego na Pag…

Bez trajektne i brzobrodske linije ostao je i Rab, zato je bolesnik preko Paga prebačen u bolnicu na kopnu. Preko mora nije se moglo na mnoge dalmatinske otoke. Posebna su priča mali otoci lošinjskog akvatorija.

U normalnim okolnostima oni imaju svakodnevnu brodsku vezu s najbližim većim otokom, a to je Lošinj. Svakog dana, osim nedjelje, imaju dvije veze dnevno, a Ilovik i više.

Također, dva odnosno pet puta tjedno izravno su povezanim s čvrstim kopnom, brzobrodskom linijom na relaciji Mali Lošinj – Rijeka.

Brzobrodska linija zaobilazi jedino Vele Srakane, gdje ne postoje uvjeti za pristajanje. Zato, u uvjetima nepovoljna vremena, i »običan brod« često preskače taj otok koji sada ima pet stalnih žitelja. Ne baš jako mladih.

Jedan od njih je Dubravko Balenović. Njega ne mora predstavljati, dobro je poznat u Hrvatskoj i puno dalje, i izvan Europe.

Samo da spomenem, upoznao je podmorja svjetskih mora i oceana. S njim sam često u kontaktu, pa sam o Srakanama informiran bolje nego o ostalim otocima.

Jednog od tih dana, dok je sjedio kod kuće slušajući udare orkanske bure pričao mi je: »Mi ljudi s mora znamo što je bura, kako puše na udare. Sada, već gotovo desetak sati udara istom snagom, ne posustaje, sve nosi. Ne možeš iz kuće izviriti. Kakav brod, tko može doploviti do nas, a i kad slabije puše ne može pristati, direktno smo na udaru vjetra. Srećom, posljednjeg dana kada je plovio dostavili su mi lijekove iz Malog Lošinja…«

Prema njegovim riječima, za treće bure bili su šest dana za redom bez veze s Lošinjom.

Prilikom prethodne, u tjedan dana brod je uspio jednom pristati. Susak i Unije imaju kvalitetnija pristaništa, bez povezanosti s Lošinjom bili su samo nekoliko dana kada linijski brod nije uspio isploviti. Ni brzobrodska linija nije bila u stalnom prekidu.

Dva tjedna izolacije

Kada spominjem Srakane – jasno Vele, jer na Malima trenutačno nitko ne živi, dugogodišnji žitelji, bračni par u godinama ondje je samo u toplijem dijelu godine – pada mi na pamet stara epizoda, još iz vremena prijašnje države.

Netko će prigovoriti da sam dosadan, da ponavljam, ali ona je prava ilustracija života na tim malim otocima. Tada su Vele Srakane imale desetak stanovnika.

Jaka bura nije prestajala puhati, dva tjedna linijski brod nije dolazio. Ostali su ljudi bez kruha, što je današnjoj generaciji nezamislivo. Potrošili su sve zalihe brašna. Mesa su imali, ali ne možeš jesti samo meso, bez ičega. Postajalo je sve gore. Tada nisu imali ni telefonske veze, riječ mobitel bila je nepoznati pojam, ne samo za njih. Imali su samo radiovezu. Pozivali su pomoć, ali nije pristizala. Konačno, nakon dva tjedna jedva se do njih probio vojni brod, donio hranu, spasio ljude.

Ne znam da tako dugo potraje kakvo bi se rješenje danas našlo. Malobrojni stanovnici takvih otoka imaju na zalihi određene količine hrane, to je jasno. Ali, i one su ograničene. Onda i sada!