Pobuna otočana

Zašto Unijani žele iz PGŽ-a? “Postali smo geto. Možemo šutjeti i umrijeti ili pokušati nešto promijeniti’

Marinko Glavan

FOto Sergej Drechsler

FOto Sergej Drechsler

Moguće je raspisivanje eferenduma o izdvajanju Unija iz PGŽ-a i Grada Malog Lošinja te pripajanja otoka Općini Medulin i Istarskoj županiji



Svugdje u svijetu, kada je riječ o hitnom medicinskom prijevozu životno ugroženih pacijenata, vrijedi pravilo zlatnog sata, unutar kojega pacijent treba stići do bolnice, što značajno povećava izglede za preživljavanje. Samo kod nas na Unijama vrijedi pravilo zlatnog dana, ili zlatna dva-tri dana, ako je vrijeme loše. Zašto? Pa zato što, da bi helikopter Hrvatskog ratnog zrakoplovstva došao po pacijenta, liječnik treba potvrditi da je on životno ugrožen, a mi liječnika nemamo.


U takvim situacijama prvo liječnik mora doći brodom iz Malog Lošinja udaljenog 16 nautičkih milja (gotovo 30 kilometara, op.a.), postaviti dijagnozu, a tek onda zvati helikopterski hitni prijevoz.


Sve to pod uvjetom da vremenske prilike uopće dopuštaju plovidbu od Malog Lošinja do Unija pa sad vi izračunajte koliko to sve skupa traje i kolike su šanse da pacijent živ stigne do bolnice, čak i ako helikopter dođe po njega ili ga pak brodom prebace opet natrag do Lošinja pa ga tamo “pokupi” helikopter, započinje načelnik Vijeća Mjesnog odbora Unije Robert Nikolić priču o problemima četrdesetak mještana Unija, jednog od najudaljenijih naseljenih otoka u Primorsko-goranskoj županiji.


Robert Nikolić / Snimio S. DRECHSLER


Nikako do otoka




Zbog višegodišnjeg nerješavanja njihovih gorućih pitanja bolje povezanosti Unija s Lošinjem i kopnom, kao i zbog neadekvatne medicinske skrbi te brojnih drugih problema koji ih muče, Nikolić je prije nekih tjedan dana najavio mogućnost raspisivanja referenduma o izdvajanju Unija iz sastava Primorsko-goranske županije i Grada Malog Lošinja te pripajanja otoka Općini Medulin i Istarskoj županiji, što je do sad praktički nezabilježen slučaj od osamostaljenja Hrvatske naovamo.


Slikovito mjesto s prekrasnom dugačkom plažom čiji se izgled, za razliku od mnogih drugih na obali i otocima, već desetljećima nije bitnije mijenjao / Snimio Sergej DRECHSLER


O problemima Unijana s njima smo razgovarali uživo, na otoku, no već sama organizacija dolaska naše ekipe na Unije pokazala nam je koliko je zahtjevan život na udaljenom otoku, posebno zimi, kao i koliko su njihovi zahtjevi za boljom povezanošću opravdani. Namjeravali smo krenuti odmah početkom tjedna, no to nije bilo izvedivo zbog olujne bure, koja je otežavala dolazak do Lošinja, a posve onemogućavala plovidbu do Unija.


Kad je vremenska prognoza pokazala da će se u četvrtak bura donekle smiriti, u srijedu smo odlučili da idemo. Kratkim pregledom plovidbenih redova brzo je postalo jasno da, ako iz bilo kojeg razloga iz Rijeke treba otići na Unije i natrag, recimo četvrtkom, redovitim brodskim i/ili trajektnim linijama, na raspolaganju stoje dvije opcije od kojih niti jedna nije ni praktična ni cjenovno prihvatljiva. Prva je odlazak katamaranom na Unije u srijedu poslijepodne, s povratkom tek u petak ujutro, što znači da su potrebna dva noćenja na Unijama, ako ih je u ovo doba godine uopće moguće naći, s tim da na otoku ne radi jedini restoran pa se treba snaći i za hranu. Druga je opcija odlazak automobilom do Lošinja u srijedu poslijepodne ili navečer, pri čemu treba prijeći na Cres jednom od dviju trajektnih linija, zatim noćiti u Malom Lošinju i ukrcati se na brod Premuda koji isplovljava prema Unijama već u pet i pol sati ujutro, a natrag se vraća oko pet poslijepodne. Na ukrcaj je, s kopna, nemoguće stići istog jutra, jer prvi trajekti prema Cresu isplovljavaju otprilike u isto vrijeme. Jasno je da obje opcije iziskuju puno vremena i novca, no mi smo, srećom, našli treću opciju – prijevoz privatnim plovilom od Lošinja do Unija i natrag u istom danu.


U nedostatku liječnika, brigu o zdravlju mještana honorarno vodi medicinska sestra Katarina Krsmanović / Snimio S. DRECHSLER


I medicinska sestra i trgovac, i poštar i bankomat…

 


Na Unijama smo upoznali i jedinu medicinsku sestru, Katarinu Krsmanović koja vodi brigu o zdravlju mještana. Radi honorarno, plaća je Grad Mali Lošinj, a posao obavlja u malenoj otočnoj ambulanti. Ljeti ima posla »preko glave« a pacijenti dolaze u svako doba dana i noći.


– Svi znaju gdje živim pa dolaze kod nas kući. Posla imam dovoljno i u zimskim mjesecima, a ljeti i previše. Grad Mali Lošinj isplaćuje moj honorar, kao i troškove prostora, opreme i potrošnog materijala. Liječnika, na žalost, nemamo, nekad je dolazio petkom, ali već godinama više ne dolazi na otok, kazala nam je Krsmanović koju smo nešto kasnije zatekli na rivi, prilikom dolaska broda Premuda, kako zajedno s obitelji iskrcava robu za lokalnu trgovinu koju drže.


– Tako vam je to na otoku, ja sam i medicinska sestra i trgovac i sve što treba. Svi radimo više poslova odjednom, kaže Katarina.


Još jedna otočanima važna žena je poštarica Dražana Lazić koju smo u lokalnoj pošti zetkli taman na kraju radnog vremena.


– Ja sam vam ovdje i poštarica i bankomat, jer drugog načina za podizanje gotovine nema, i trgovina za sitnije potrepštine kad je dućan zatvoren, kao i dostava za sve kupljeno intenetskom trgovinom, tako da posla nikad ne nedostaje, iako nas nema puno. Nikad mi nije dosadno, kaže vedra poštarica.

Nema nas puno, ali posla stalno ima –
poštarica Dražana Lazić / Snimio S. DRECHSLER


Prividna idila


Plovidba je bila prilično zahtjevna i na trenutke neugodna, zbog nemirnog mora, ali na novu, prošle godine dovršenu rivu na Unijama stigli smo za nešto više od pola sata nakon isplovljavanja iz Malog Lošinja. Uplovljavanje u luku na Unijama poseban je doživljaj, jer s jedne strane je potpuno otvoreno more, a s druge slikovito mjesto, s prekrasnom dugačkom plažom, čiji se izgled, za razliku od mnogih drugih na obali i otocima, već desetljećima nije bitnije mijenjao. No ova naizgled idila obiluje problemima koji muče mještane, kako onim zajedničkima, tako i međusobnim odnosima što je sve skupa rezultiralo time da su se dobrim dijelom podijelili u dva tabora, onaj koji podržava raspisivanje referenduma, kao sredstvo pritiska na gradske, županijske i državne vlasti da napokon počnu rješavati probleme i onaj koji se referendumu protivi, zagovarajući rješavanje problema dodatnim razgovorima sa svim navedenim instancama.


U to smo se uvjerili odmah po dolasku. Već na rivi, uz predsjednika Vijeća Mjesnog odbora, dočekalo nas je petnaestak mještana koji su brzo okružili našu novinarsku ekipu, kao i kolege iz HRT-a s kojima smo doplovili do Unija.


Imaju novu rivu, ali uz nju staje premalo brodova koji bi ih povezali / Snimio Sergej DRECHSLER


– Odmah da vam kažemo da smo mi protiv bilo kakvog odvajanja od Malog Lošinja i od Primorsko-goranske županije. Živim na otoku 67 godina, a moja obitelj ovdje živi već stoljećima. Oni koji bi se odvajali došli su ovdje živjeti, ali čini se da su došli na krivi otok. Mi jako dobro znamo što nam daje i što nam može dati Grad i Županija, a očekivati da ćemo imati stalnog doktora za nas četrdeset je iluzorno, jer doktora nedostaje i u puno većim sredinama, kao i neke druge stvari. Ja sam srčani bolesnik, ali mi je jasno da ovdje doktora nećemo dobiti, nego nam treba bolja veza za hitne slučajeve i za odlazak doktoru u Mali Lošinj. Svi smo mi za to da dobijemo bolji brod, kao i bolji katamaran i barem povremenu trajektnu liniju, ali je veliki dio nas protiv ovih ideja o otcjepljivanju, jer bolji brod, katamaran ni helikopter nam ne može dati niti jedna, niti druga županija niti općina, već je to stvar državnih službi i tvrtki, u jednom nam je dahu, čim smo kročili na rivu, ispričao Josip Rerečić – Pino koji smatra da u zahtjevima treba biti realan te da otočani jako dobro znaju gdje žive i što život na udaljenom otoku donosi.


Josip Rerečić – Pino / Snimio Sergej DRECHSLER


– Nije istina da brod nije plovio petnaest dana, kako navode iz mjesnog odbora, jer najdulje je znalo biti po tri dana da ne plovi. Ali nama je to ovdje normalno, na to smo navikli. Želimo bolji brod i katamaran, ali niti jedan neće ploviti kada je orkanska bura, toga ovdje svi trebaju biti svjesni. Kako ljudi u Lici i Gorskom kotaru po nekoliko dana budu odsječeni zbog snijega. Referendum ne traže mještani, nego pojedinci, zbog svojih interesa. Nama koji smo ovdje cijeli život to nameću oni koji su došli tako reći jučer, kaže Rerečić, uz burno odobravanje dijela okupljenih mještana, od kojih su neki naglašavali kako “nema nikakve šanse da se priključe Istri”.


– Nisam rođena u Istri, pa neću u Istri ni živjeti, ako taj referendum i prođe, prodat ću kuću i odseliti se, povikala je jedna od mještanki.


Nisam rođena u Istri, pa neću u Istri ni živjeti, ako taj referendum i prođe, prodat ću kuću i odseliti se, povikala je ova mještanka / Snimio S. DRECHSLER


Kučić: Učinili smo sve što smo mogli

 


Gradonačelnica Malog Lošinja Ana Kučić ističe da život ni na velikim otocima, poput Lošinja ili Cresa nije jednostavan, a kamoli na malim, poput Unija.


– Brodska povezanost nije luksuz, nego je neophodno potrebna za život na otocima. To su zapravo ceste kojima otočani dolaze u regionalna i lokalna središta obaviti sve što trebaju. Mi smo, koliko je u našoj nadležnosti, nastojali učiniti sve da im olakšamo život. Pokrenuli smo i aktivnu komunikaciju prema svim nadležnima oko nabavke novih brodova koji će zamijeniti sadašnja, dotrajala plovila na ovim našim linijama. Od Jadrolinije smo dobili potvrdu da je u tijeku nabava adekvatnih brodova, rekla je Kučić, dodajući kako će Grad Mali Lošinj i dalje aktivno raditi na povećanju kvalitete života na otocima arhipelaga.

Ana Kučić / Snimio S. DRECHSLER


Dajte nam brodove!


Robert Nikolić i skupina mještana koja ga očito podržava, ukazuju da poanta njihovog izlaska u javnost nije referendum sam po sebi, niti odcjepljenje od Primorsko-goranske županije pod svaku cijenu, već rješavanje problema stanovnika Unija čiji se je broj u zadnjih dvadesetak godina prepolovio, a na koje već godinama ukazuju na svim razinama, bez uspjeha.


– Nas je ostalo četrdesetak. U školi više nemamo niti jedno dijete, a nemamo ni predškolske djece. Svake godine gubimo po pet ili više stanovnika, što znači da će nas za deset godina biti možda dvadeset, a tada ćemo još teže opravdati zahtjeve za bilo čime. Od Unija je napravljen geto u kojemu ljudi umiru, a nitko se ne rađa niti ne dolazi ovdje živjeti. Možemo šutjeti i umrijeti, iseliti se, ili pokušati nešto promijeniti, kaže Nikolić.


– Naši su zahtjevi jasni. Želimo noviji i bolji brod koji će moći ploviti i po nešto lošijem vremenu i koji će imati dovoljno teretnog prostora za sve što nam treba, uključujući i prostor za hlađene terete, jer meso, mliječni proizvodi i druga kvarljiva roba ljeti ovdje brodom Premuda, starim sedamdeset godina, dolazi zagrijana na četrdeset stupnjeva. Također, tražimo barem povremenu trajektnu liniju, kako bismo mogli direktno dopremiti građevinski materijal, namještaj, hranu za stoku i druge veće stvari. Uzgajam istarska goveda, imamo 39 krava plus junce i telad, sve zajedno sedamdesetak grla, kojima zadnje dvije godine treba sijeno i druga hrana, zbog suše. Šleper sijena koji oni pojedu za nekoliko dana stoji dvostruko više nego drugdje, jer ga treba dovesti u Lošinj, prekrcati na brod i dovesti na Unije. Isto je i s ovčarima na otoku koji hranu za ovce plaćaju puno skuplje nego bilo gdje drugdje. Dobili smo novu rivu, a jedino mi, Susak i Srakane nemamo trajektnu liniju. Ne tražimo da linija plovi svaki dan, nego zimi jednom u tjedan ili dva, a ljeti, kad je ovdje gotovo tisuću ljudi, možda dva-tri puta tjedno. Također, želimo da se oformi adekvatna helikopterska hitna služba, jer sad kod nas helikopter ne dolazi, kao i da se riješi pitanje vlasničkih odnosa na nekadašnjem aerodromu koji je zbog toga već godinama zatvoren, kaže Nikolić.


Ističe kako je vlasnik većine zemljišta na otoku katolička crkva, odnosno biskupija, te kako je već prije više od deset godina donesen plan razvoja Unija kao samoodrživog otoka, no od tad je učinjeno malo ili ništa, osim izgradnje nove rive i desalinizatora za opksrbu vodom.


– Želimo da se taj program pokrene, da se, primjerice, izgradi marina i bolje pristanište na drugoj strani otoka, kako bi brod mogao pristati na jednu ili drugu stranu, ovisno o vremenskim prilikama. Već gotovo dvadeset godina pišemo svima, ministarstvima, županiji, Gradu, ali sluha za naše probleme nema, a u međuvremenu stanovništvo se iseljava ili umire. Svi naši zahtjevi za uvođenjem trajektne linije iz Jadrolinije su odbijeni, o novom brodu isto ni riječi. Zbog svega toga smo počeli razmišljati o izdvajanju iz Grada Malog Lošinja i Primorsko-goranske županije, kako bi javnost saznala za naše nedaće i da napravimo pritisak na Vladu, županiju i Grad da se stvari pomaknu s mrtve točke, kaže Nikolić.


Zlatko Komadina / Snimio MATEO LEVAK


Vrata PGŽ-a mještanima Unija širom otvorena

 


O referendumskoj inicijativi Unijana pitali smo primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu i istarskog Borisa Miletića. Miletić na naš upit nije odgovorio, a Komadina kaže da inicijativu vidi kao pokušaj otočana da kroz medijski prostor skrenu pažnju na probleme s kojima se suočavaju i tako ubrzaju rješavanje.


– Sudeći prema interesu medija za ovu temu izgleda da su u tome i uspjeli i to je dobro. Njihovi zahtjevi, a to je bolja i sigurnija brodska povezanost od ove koju sada imaju te ustrojavanje helikopterske hitne medicinske službe, opravdani su i na tragu naših dugogodišnjih napora da se podigne standard života pogotovo na malim pučinskim otocima. Upravo se na našu inicijativu svojevremeno pokušao uvesti pilot-projekte hitne helikopterske pomoći s bazom u Zračnoj luci Krk, no država je od takvog projekta odustala. Za prijevoz pacijenata angažiraju se vojni helikopteri i oni to dobro rade. Međutim, trenutačni pravilnik MORH-a propisuje da je za slijetanje potrebna prisutnost policije i vatrogasaca, što mali otoci poput Unija nemaju i stoga smo s Ministarstvom obrane pokrenuli razgovore o izmjeni tog pravilnika. Situacija je takva da se pacijenti sada prvo brodom transportiraju na Mali Lošinj, a onda helikopterom do kopna, što je neučinkovito.


Kada građani Unija ističu da nemaju dovoljno dobru prometnu povezanost, toga smo svjesni i to je točno. Brodske linije održavaju »veterani« iz flote Jadrolinije o čemu sam osobno razgovarao s upravom tog nacionalnog brodara kao i resornim ministarstvom i tražio da uvedu brodove novijih generacija nakon što smo na Iloviku, Susku i Unijama izgradili nove rive i na svakoj trajektnu rampu, potrebnu za prijevoza tereta. Upravo smo na Unijama prije nekoliko mjeseci otvorili rivu vrijednu 40 milijuna kuna za 40 stanovnika tog otoka i njihove goste. Infrastruktura dakle postoji i očekujem da će Jadrolinija za održavanje linije za Unije osigurati i uvesti bolje brodove. Osim toga upravo na prijedlog Mjesnog odbora Unije naš ŽLU pokrenuo je projekt rekonstrukcije postojećeg operativnog mola u luci Maračol kao alternativnoj luci kako bi neovisno o vremenskim uvjetima plovila, ali i linijski brodovi mogli sigurno pristajati na Unije. Za koji dan počinju i radovi na rekonstrukciji obalnog zida u luci Unije s implementacijom radne dizalice za manipulacije plovila domicilnog stanovništva. Podsjećam i da smo prije nekoliko godina pokrenuli i pilot-projekt Unije samoodrživi otok, prvi takav u RH. U okviru projekta su instalirani desalinizatori za proizvodnju pitke vode, te je izrađen plan postavljanja i nabave solarnih panela za proizvodnju struje, kaže Komadina dodajući da kao legalist poštuje volju građana pa tako i u slučaju referendumske inicijative na Unijama, dok će o eventualnim promjenama granica županije odlučivati Sabor.


– Nedavno mi se obratila i gradonačelnica Lošinja Ana Kučić te proslijedila dopise mještana Unija, ne samo meni nego i svim resorno nadležnim ministarstvima i ja sam iskazao spremnost da se u svakom trenutku priključim sastanku te podržim Grad i Mjesni odbor u rješavanju problema Unija. Vrata Županije su mještanima Unija širom otvorena te ih ovim putem pozivam da dođu kako bi u neposrednom razgovoru razmotrili sve njihove probleme, kaže Komadina.

O čemu pričamo!?


Na sam spomen referenduma i izdvajanja dio mještana je odgovorio povicima “neka govori u svoje ime, a ne njihovo, jer ih ništa o tome nije ni pitao”.


– Ma o čemu on priča, pa dvadeset godina nismo nikad imali sastanak Mjesnog odbora. Ne znamo što ni kako oni odlučuju. Nisu nam rekli ni da su bili u Istri i Medulinu i razgovarali o referendumu s tamošnjim načelnikom, a kamoli što drugo. Ucjenama ništa nećemo postići. Kakva Istarska županija, o čemu mi pričamo, kaže Nada Rerečić.


Rasprava je u nekim trenucima dolazila na razinu verbalnih sukoba, prozivanja i uvreda, pri čemu se predsjednika Vijeća mjesnog odbora optuživalo da vodu iz desalinizatora koristi za napajanje svojih istarskih goveda, a da njegov zamjenik Žarko Mrkobrada koristi poslovne prostore Grada Malog Lošinja, uz najam od jedne kune, uz obavezne prozivke tko je kada došao živjeti na Unije i tko bolje zna što je otoku potrebno, no ipak je sve završilo mirno. Svi su ipak složni kada je riječ o potrebi za boljim povezivanjem s Lošinjem i Rijekom brodskom i katamaranskom linijom, za što su potrebni noviji brod i katamaran, boljih maritimnih karakteristika koji će rjeđe biti onemogućeni u isplovljavanju zbog vremenskih neprilika. Kao i za uređenjem aerodroma, odnosno uzletišta Unije, za hitne medicinske slučajeve.


Kristine Bosca i njezin sin Borna,
jedini maloljetni Unijan kojega smo sreli / Snimio S. DRECHSLER


Koliko je slijetanje helikoptera ili aviona u hitnim slučajevima važno, najbolje opisuje primjer Kristine Bosca, kojoj je let avionom do bolnice, kako ističe, spasio život. Riječ je o jednoj od mlađih mještanki, čija se obitelj bavi uzgojem ovaca, njih više od 400, od čega žive.


– Kada sam imala spontani pobačaj, na svoju ruku smo organizirali dolazak privatnog aviona, ovako, “na divlje”, koji smo platili, a zahvaljujući tome sam ostala živa i bez težih posljedica. Smatram da je dolazak helikoptera u hitnim slučajevima izuzetno važan za nas ovdje, kaže Bosca. O bavljenju stočarstvom na tako udaljenom otoku kaže da je izazovno i zahtijeva veće troškove i rad od istog posla negdje drugdje, ali i da se od njega može živjeti.


– Sa svim problemima koje imamo, ovdje je lijepo živjeti, još kada bismo imali malo bolje veze, posebno trajektnu, to bi nam značajno olakšalo posao i smanjilo troškove, kaže otočanka koja se na Unije doselila iz Rumunjske. Njezin sin Borna, učenik završnog razreda Srednje prometne škole u Rijeci jedini je maloljetni Unijan kojeg smo zatekli na otoku. Kaže kako mu, unatoč nedostatku društva njegovih godina, nije dosadno, jer roditeljima pomaže oko ovaca i drugih poslova.



– Malo mi fali društvo kad nisam u Rijeci, ali dosadno mi nije nikad. Ljeti je bolje, jer tada ima puno mladih i imam svoje društvo s kojim provodim vrijeme. Kada završim školu volio bih se vratiti na Unije i ovdje živjeti, kaže mladi otočanin.


– Upravo je zadržavanje ono malo mladih na otoku i privlačenje novih mlađih obitelji cilj cijele akcije oko referenduma, objašnjava nam Nikolić.


– Želimo da se izgradi marina, želimo da se otvore i druga radna mjesta, jer će to zadržati ovo malo mlađih koje imamo, a možda privući i neke nove stanovnike ili potomke onih koji su odselili s Unija. To je jedina nada za opstanak otoka, zaključuje Nikolić.


Ipak se kreće


Kako se većina zahtjeva mještana Unija odnosi na brodove i brodske linije, upite o njihovom ispunjavanju uputili smo u prvom redu ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću i predsjedniku uprave Jadrolinije Davidu Sopti. Butković kaže kako u potpunosti razumije probleme stanovnika Unija i drugih otoka kojima je prometna povezanost od životne važnosti.


– Konkretno kada da govorimo o Unijama, pokušali smo s naše strane i gdje je to bilo moguće, pronaći rješenje za bolju povezanost i primjerenije brodove. Tako da je dogovoreno da Jadrolinija u ovoj godini osigura moderniji brod i katamaran koji će povezivati Unije i omogućiti bolju uslugu, ali i lakšu opskrbu otoka. Uostalom, upravo je obnova flote Jadrolinije, koja je praktički kralježnica našeg linijskog pomorskog prijevoza, glavna i najvažnija zadaća. I mi smo tu, i kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, osigurali sredstva za nabavu nova tri broda i katamarana i tu se stvari pokrenule. Tu se otvara prilika i da Jadrolinija odgovori na sve veće potrebe u javnom linijskom prijevozu, kojih će uz poboljšanje lučke infrastrukture biti sve više. Otok Unije su upravo primjer toga jer je prošle godine završen projekt sanacije i produženja pristana luke, koji smo sufinancirali bespovratnim sredstvima s više od 34,2 milijuna kuna i kojim je omogućen upravo odgovarajući privez za linijske brodove, utjecalo se na učestalost linija i drugo. Nadam se da će Unijani imati još malo strpljenja i vjerujem da će novi brodovi koje će Jadrolinija osigurati u ovoj godini ipak pridonijeti lakšem životu na ovim otocima, rekao je Butković.


Oleg Butković / Foto LUKA STANZL/PIXSELL


Sopta pak kaže kako se linije prema Unijama održavaju prema koncesijskim ugovorima, ali kaže i kako je Jadrolinija spremna prilagoditi se potrebama otočanima, te najavljuje nabavu novih brodova i uvođenje povremenog trajektnog prijevoza već ove godine.


– Obnovom flote već ove sezone, omogućit ćemo kvalitetniju uslugu u smislu olakšane i brže opskrbe otoka. Moderniji brod s većim teretnim prostorom te novi katamaran, sigurno su ključni segmenti u kojima će Jadrolinija dati svoj doprinos razvoju i održivosti života na ovim otocima. Dodatno, Jadrolinija je u mogućnosti u sklopu postojećih trajektnih linija osigurati vanredan prijevoz ukoliko se ukaže potreba za prijevozom veće količine tereta na te otoke, primjerice jednom ili dvaput mjesečno, rekao je Sopta.


David Sopta / Foto MATEO LEVAK