Tko su najvažniji ljudi u povijesti Lošinja? Imena ulica, trgova i predjela, ako nisu određena tradicionalnim toponimima ili sjećanjima na događaje i organizacije, najčešće su iz kruga zaslužnih muškaraca, pa tako i na Lošinju, odražavajući povijesne mijene. Slično je i sa spomenicima; većinom su to muškarci koji su ostavili trag u javnom životu otoka. Mali korak prema uspostavljanju ravnoteže napravljen je u rujnu 2022. godine, kada je na rtu Anuncijata ili Madona na »ulazno-izlaznim vratima« uvale Čikat postavljena 178 cm visoka skulptura »Addio« koja predstavlja ženu pomorca koja maše svojemu dragom koji odlazi na dugotrajno i neizvjesno putovanje svjetskim morima. Zapisi iz povijesti govore o velikom broju Lošinjana koji su privređivali kao pomorci, a za razliku od današnjeg vremena, kada je gotovo uvijek moguće u trenutku uspostaviti komunikaciju s obitelji ostalom kod kuće, nekadašnji su pomorci izostajali iz svojih domova i po nekoliko godina, a da je pritom jedini oblik komunikacije bilo pisanje pisama, poslanih iz luka i s dugotrajnim putovanjem prema odredištima.

S druge strane, ostanak kod kuće, odgoj djece, vođenje svih poslova u kući, predstavljalo je ništa manju avanturu. Rijetke su žene pomoraca čija su imena ostala zapamćena izvan krugova svojih obitelji, ako i u njima. Na tome je, činom pozdrava pomorcu, temeljena ideja o izradi spomenika. Zaista, na ovom su mjestu, na nekoliko koraka od zavjetne crkvice, facolima (maramicama) žene dolazile pozdraviti svoje najmilije, na točki gdje se još jednom mogao vidjeti brod, netom izašao iz luke Malog Lošinja.

»Facolić« s inicijalima M. S.

Kapelica postoji od 1534. godine, s tim da je najprije bila mnogo manja, a 1858. godine, u doba ekspanzije lošinjskog pomorstva i porasta životnog standarda uz pomorstvo i brodogradnju vezanih obitelji, dovršena je dogradnja crkvice, tako da je dotadašnja kapelica postala njen sporedni dio, sakristija. S vremenom je interijer crkvice postao izložba zavjetnih slika jedrenjaka u nevremenima na otvorenom moru. U nekoliko je navrata zbirka slika devastirana; u Drugom svjetskom ratu nehotice su crkvicu pogodili projektili iz savezničkih aviona, pošto je u neposrednoj blizini bio njemački bunker, nakon rata neki su Lošinjani, optiravši za Italiju, odnijeli sa sobom i dio slika, a udarac zbirci dogodio se i u provali 1978. godine. Angažmanom Aldine Stuparić Burić, kćeri Ivana (Đaneta) Stuparića, slikara lošinjskih brodova, tadašnjeg malološinjskog župnika Antona Bozanića i drugih sugrađana, uz donaciju slika Cesarea Stefanija Stefficha, prije dvadesetak godina počela je obnova zbirke, a postav je u novije vrijeme uredila povjesničarka umjetnosti Irena Dlaka.

U sve se to uklopila skulptura »Addio« akademske kiparice Zvonimire Obad. Apstraktno djelo, prikaz siluete žene u dugoj haljini, s rukom u kojoj je maramica, izrađeno je od velikih brončanih prstenova što skulpturi daje stanovitu prozračnost, a to je objašnjeno »prolaskom vjetra kroz ženu«. Iako nije bila namjera da skulptura predstavlja konkretnu osobu, na »facoliću« su ugravirani inicijali M. S., prema Mariji Stuparić (Stuparich), supruzi kapetana Aldebranda Petrine iz Velog Lošinja, zapovjednika jedrenjaka na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, preminulog 1906. godine u Čileu na radnom zadatku. O tome kakva su to bila vremena za obitelji pomoraca, mnogo govori podatak da su u braku bili 32 godine, a zbog njegovog odsustva poslom, ukupno su proveli zajedno samo trinaest mjeseci.

Učestala oštećenja kipa

– Od njenog postavljanja dobili smo pozitivne, jako lijepe reakcije na društvenim mrežama. Čak je i sama autorica dobila više pohvala o samom obliku skulpture i toj njenoj prozračnosti. Ne smeta pogledu na Susak i Srakane te je diskretno ukomponirana u sam prostor, kaže nam Zrinka Ettinger Starčić, ravnateljica Lošinjskog muzeja, ustanove u čijem je vlasništvu skulptura, postavljena u suradnji s ovdašnjom Turističkom zajednicom, koja je na ovom mjestu posljednjih godina počela priređivati scenski prikaz pozdrava pomorcu, kao turističku atrakciju. Prema riječima direktora TZG-a Dalibora Cvitkovića, naziv Addio odabran je prema jednoj od zavjetnih slika iz crkvice, a odluka je učvršćena nakon lošinjskog koncerta kantautora Ibrice Jusića, u mladim danima stanovnika Lošinja, i njegovog prisjećanja na izvedbu Modugnove pjesme »Addio, addio«. Turističkoj se zajednici nakon postavljanja skulpture javila i rodbina Petrina/Stuparich s prebivalištem u Trstu, za koju dotad nisu znali.

Tema za sebe su učestala oštećenja kipa. Od postavljanja, skulptura je čak šest puta bila oštećena, od toga dvaput u prvoj godini. Pet puta se to dogodilo uslijed penjanja na velike brončane prstenove, koji nisu izrađeni tako da mogu podnijeti težinu čovjeka, a pravi vandalizam bilo je prepiljivanje ruke skulpture.

– Bila je pronađena u grmlju desno dolje, ispod spomenika. Ne vjerujem da bi je netko prepilio bez namjere da je uzme, pa mogu pretpostaviti da je nailazio neki prolaznik, pa je počinitelj ruku bacio dolje, navodi ravnateljica, opisujući nam i postupak popravka:

– Sa svojim strojem, na lice mjesta dolazi ekipa Ljevaonice umjetnine Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba te varenjem popravljaju kip, stavljajući odmah i zaštitni sloj, pa nakon nekog vremena, uslijed kemijske reakcije bronce na vremenske prilike nestaje vizualna razlika između dva dijela, kazala je Ettinger Starčić.

Dosad nastala financijska šteta je u iznosu od više desetaka tisuća eura, što je pokriveno osiguranjem, doduše uz rastući iznos vrijednosti police, iz slučaja u slučaj. Počinitelji ni u jednom slučaju još nisu utvrđeni.

Grad Mali Lošinj, Turistička zajednica i Lošinjski muzej dali su postaviti kameru na obližnji rasvjetni stup, tako da u kadru kip, ne i pješačka staza u neposrednoj blizini, u nadi da će to obeshrabriti potencijalne buduće vandale, no nesretna je okolnost što se posljednje oštećenje skulpture dogodilo upravo rano ujutro na dan predviđenog postavljanja kamere.