Seniori lošinjskoga Košarkaškog kluba »Jadranka« u predstojećoj sezoni neće igrati u prvenstvenom natjecanju, najveća je novost u smiraj dugog toplog ljeta. U klubu kažu da ne mogu okupiti igrački kadar za ligu, našavši se u raskoraku nakon što se od aktivnog igranja oprostilo nekoliko starijih igrača, a u mlađim kategorijama nema dovoljno »materijala« koji bi mogao odgovoriti na zahtjeve seniorske košarke. Tako je nakon samo jedne sezone – prije toga bilo je pet propuštenih, od 2020. do 2025. – ponovo u »stanje mirovanja« otišla seniorska momčad »Jadranke«. No košarke na Bočacu neće nedostajati, jer »Jadranka« je najavila nastupe u prvenstvima juniora, kadeta, mlađih kadeta, dječaka te u ligi »mini-basketa« u kojoj igraju i dječaci i djevojčice.

Odluka o »mirovanju« seniora donijeta je samo petnaestak dana nakon velike lošinjske košarkaške fešte – proslave pedesete godišnjice kluba koji je u proljeće 1976. godine utemeljen kao KK »Lošinj«, a deset godina kasnije dobio ime tvrtke koje nosi i danas, unatoč golemim promjenama koje su se u međuvremenu događale u ovdašnjem velikom turističko-trgovačkom poduzeću.

Razlika u kvaliteti

Za mnoge lošinjske košarkaše i ljubitelje košarke u trajnom će sjećanju ostati 21. kolovoza ove godine, kada je u sportskoj dvorani ponad Bočaca odigrana revijalna utakmica između »Jadranke« i državnog prvaka zagrebačke »Cibone«, kluba velike prošlosti, koji je, dojam je, nakon dugogodišnje krize krenuo putem stabilizacije i razmišljanja o približavanju statusu koji je imao u europskoj košarci u svoje zlatno doba, osamdesetih godina prošloga stoljeća. S obzirom na objektivnu razliku u kvaliteti – »Jadranka« je završila sezonu u donjem domu tablice zapadne skupine trećeg ranga, »Cibona« pak na prvom mjestu najvišeg ranga, a dodajmo tome i da je zagrebački klub ovdje imao intenzivne pripreme, dok su Lošinjani uglavnom bili posvećeni (ljetnim) poslovima – jasno je da rezultatske draži nije moglo biti, no za istaknuti je da su domaći u prvim minutama krenuli punom snagom, pa su osvajanje lopte za prvi napad Ivana Škarice u skoku s aljaškim Havajcem Kamakom Hepom i prvi poen Marina Žeželja (sina velikana lošinjskog kluba Ivana Žeželja), a potom i još koja minuta u rezultatskoj ravnoteži, za Lošinjane imali okus nalik onome nakon vodstva Hrvatske protiv SAD-a košem Franje Arapovića u olimpijskom finalu 1992. godine u Barceloni.

Pljesak veteranima

U ovom spektaklu s petstotinjak gledatelja na tribini, da bi bilo zanimljivije, »Cibona« je »Jadranci« posudila svoje igrače s riječkog područja Barta i Vukovića, kao i sportskog direktora i ne tako davno istaknutog igrača (i reprezentativca) Marina Rozića, a nakratko su u bijeli dres uskočili i sam trener »Cibone« Ivan Rudež te tim-menadžer Ante Pavlak. Rudež je i najsnažnija poveznica današnje »Cibone« s Lošinjem; njegova je obitelj na nekoliko koraka od lošinjske luke imala kuću, pa su on i brat Damjan, igrač koji je dogurao i do NBA-parketa, kao dječaci često rekreativno igrali na vanjskim igralištima Bočaca i Odgojnog doma (popularnije ŠUP – prema skraćenici za Školu učenika u privredi). U ovoj revijalki na kraju je bilo 121:72 za »Cibose«, no jasno je da rezultat nije bio bitan, a svi su sudionici utakmice dobili dugotrajan pljesak. Poseban je u poluvremenu upućen petorici domaćih veterana – Žarku Kremenoviću i Goranu Herendi koji su još ranije prestali igrati te Dariju Mužiću, Antoniju Taribi i Želimiru Kovačeviću (ujedno i trener lošinjske momčadi, op.a.), kojima je ovo bio posljednji nastup.

U publici mnogo nekadašnjih igrača, uključujući i one iz prvih nekoliko godina kluba, kada se još igralo na otvorenom, do prelaska u sportsku dvoranu 1978. godine i potom turnira »Jadrobasket« krajem sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih godina, na kojima su Lošinjani dijelili parket s igračima najvećih domaćih i nekih stranih momčadi, poput američkih sveučilišnih selekcija. Iz zviježđa košarkaških zvijezda koji su tada igrali u Malom Lošinju izdvojimo najpoznatiju – Dražena Petrovića.

Prigodna monografija

To i druga razdoblja lošinjske košarke obuhvaćena prigodnom monografijom, čije je uređivanje klub povjerio Damjanu Staniću, mladiću za kojim je već nekoliko radova o otočnoj povijesti, a ovime je stupio i u područje sportske publicistike. Koncepcijski podijelivši knjigu u četiri četvrtine, s aluzijom na košarkašku utakmicu, Stanić je na temelju razgovora s igračima i trenerima lošinjskog kluba iz različitih generacija, korištenjem građe iz publikacije od 25. godišnjice kluba 2001. godine urednika Ante Šolića, osnivača kluba, kojega je visoka dob (93) omela u prisustvovanju ovogodišnjoj proslavi, kao i konzultiranjem novinskih i arhiva portala, pa tako i stranica našega lista, napisao kronologiju o usponima i padovima ovog kluba, uključivši tu i svojevrsnu »prapovijest« – sam nastanak košarkaške igre na sjevernoameričkom kontinentu i njen dolazak u naša podneblja te zapise o osobama porijeklom s Lošinja koje na otočnu košarku nisu imale izravan utjecaj, ali su ga imale na razvoj ovog sporta u drugim sredinama. Obrađeni su zatim sami počeci košarke na otoku, odnosno igranje u improviziranim uvjetima malih dvorana za tjelesni odgoj s koševima i pripadajućim tablama izrađenim na satima tehničke kulture, do asfaltiranja nekadašnjih vrtova na Bočacu, čime je nastalo danas nepostojeće igralište, rasadnik košarkaških talenata. Kronologiju slijedi zanimljiv vizualni prikaz aktualnog klupskog kadra, napravljen u stilu albuma za sličice, zatim popis od 322 registrirana igrača u proteklih pedeset godina, a potom iscrpan popis korištene literature i dragocjeno kazalo imena za lakše snalaženje u knjizi.

Knjiga je predstavljena na klupskoj fešti u dvorani hotela »Punta«, s brojim govornicima za mikrofonom, uključujući i najstarijeg prisutnog člana kluba, Mihajla Perenčevića, u mlađim danima zagrebačkog vikendaša s košarkaškim iskustvom koji je dolazio igrati s Lošinjanima, a u novije doba ključne ličnosti tvrtke čije ime klub nosi. Njegova je poruka bila u duhu toga da je igranje za klub stvar amaterizma i druženja, a da se kroz tvrtku igrači mogu pokušati ostvariti u profesionalnom smislu. I doista, pregledavajući fotografije momčadi još od prve generacije pa do kasnijih, nemoguće je ne primijetiti da je prijateljstvima s asfalta i parketa Bočaca bilo pretijesno u sportskim okvirima i proširila su se i na poslovne.