KRK – U nemalom broju najvjernijih posjetitelja Krka, onih koji se tom otoku ustrajno vraćaju godinama pa i desetljećima, posebno i »počasno« mjesto zasigurno pripada njemačkom bračnom paru Reni i Reiholdu Ingrisch. Spomenuti, doznali smo slijedom informacija koje nam je jučer predstavila iskusna otočna turistička stručnjakinja, Josipa Cvelić Bonifačić, upravo taj otok odnosno njegov najveći grad odabiru za redovno mjesto provođenja ljetnog odmora već gotovo punih pet desetljeća, točnije od 1972. godine kad su, zapravo sasvim slučajno, prvi put zakoračili na obale Bodulije.

Sudbina

– Te smo godine sa svojim prijateljima prvi put posjetili vašu zemlju, potaknuti među Nijemcima u to vrijeme naveliko razglašenim informacijama o »velikom otvaranju« tadašnje Jugoslavije i njene navodno prekrasne obale turističkim posjetiteljima iz zapadne Europe.

Odsjeli smo u Selcu, ali smo se jednog dana s malim gliserom zaputili put susjednog otoka i kad smo pristali u Klimnu, moj je suprug zastao i rekao »to je to« te da drugog ljeta dolazimo odsjesti na taj otok. Idućeg smo se ljeta, opremljeni malim gumenjakom, zaputili na ljetovanje na Krk te smo posredstvom agencije iznajmili apartman u kući u gradu Krku za koju se, kad smo stigli, ispostavilo da još nije niti izgrađena. U agencijskom posredovanju kod traženja zamjenskog smještaja, sama sudbina spojila nas je s našim domaćinima – Maricom i Josipom Cvelićem koji su u to vrijeme u obiteljskoj kući vodili pansion, priča razgovorljiva Reni.

Složivši se s ocjenom svojih njemačkih prijatelja da je veza njenih roditelja s budućim vjernim posjetiteljima bila »klik na prvu«, kći Cvelićevih, a danas već umirovljena turistička stručnjakinja kaže kako su njihova druženja vrlo brzo prerasla u prijateljstvo.

– Znali smo ih voditi mojem djedu i baki na Lakmartin gdje smo zajedno radili sir, a mi djeca jahali magarce. A već s kojih petnaestak godina, sama sam s Ingrischevima dobila priliku otputovati k njima u Njemačku, a sve kako bih duljim boravkom u njihovom domu dobila priliku usavršavati njemački jezik. Istu »edukativnu praksu« podosta kasnije nastavile su i moje kćeri. Naši su se prijatelji nastavili vraćati k nama u Krk te su, sredinom 90-ih, u našem gradu čak kupili i stan kojim se, zajedno sa svojom djecom, i danas služe, kaže Cvelić Bonifačić, a Reni dodaje – danas u Krku borave i naši unuci, a naš sin nedavno si je na prsima dao tetovirati otok Krk što mislimo da najbolje pokazuje koliko nam svima ovaj otok, ali i ljudi s kojima smo se ovdje čvrsto povezali, uistinu znače.

Priče iz davnine

Tijekom našeg razgovora koji smo poveli u pratnji s njihovom kćeri Sonjom i njenim suprugom Peterom, Ingrischevi su nam otkrili i da se u Krku odavna osjećaju kad u svom drugom domu. Prisjećanja na »Krk kakav je nekad bio«, simpatične štorije o njihovom kupanju pored nekadašnje krčke »klaonice« i višesatnim avanturama proživljenim u pokušajima telefonskog javljanja svojim rođacima iz krčke stare pošte u kojoj je trebalo prijepodne najaviti da ćete poslijepodne ondje pokušati telefonirati u inozemstvo bile su samo mali dio zanimljivih crtica iz krčke prošlosti koje smo čuli ćakulajući s »krčkim Nijemcima«.

– U svakom slučaju, Krk je bio i ostao »to« što smo osjetili u trenutku kad smo prvi put zagazili na njegove obale, završio je priču bračni par Ingrisch.