Susret Puntara 90+ / Foto: Ana Križanec
Puntari 90+ okupili su se 25. put i poručili kako treba "čudo trudit i čudo delat"
povezane vijesti
PUNAT – Tradicionalni susret Puntari 90+ održao se ove subote u Puntu u parku s anđelom. Pozivu Udruge umirovljenika Općine Punat odazvalo se osmero Puntara, dok je ukupan broj njih koji su navršili devedesetu znatno i veći. Na otoku Krku živi ih 18, a kad tome dodamo i one koji žive u Hrvatskoj, Italiji pa i Australiji i SAD-u, doći ćemo do brojke od 33 člana kluba 90+.
U dobrom raspoloženju i u društvu obitelji, osmero slavljenika počastilo se uz prigodnu tortu, fritule i sokove, ali i šampanjac, koji svake godine pošalje Marija Pudu, najstarija Puntarka, koja živi u Italiji i broji 104 godine! Ona je također ranijih godina dolazila, no ovoga puta nije mogla doći.
Osmero okupljenih bili su, abecednim redom, Andrica Andrijčić (r. 1935.), Andrica Gilli (r. 1933.), Milan Gržančić (r. 1935.), Anton Manzoni (r. 1933.), Anton Orlić (r. 1935.), Alojz Antičić Žic (r. 1934.), Marica Žic (r. 1933.) i dr. Rado Žic (r. 1936.).
Puntari 90+ okupili su se 25. put, a sama okupljanja sežu još u sredinu 1990.-ih, uz pauzu zbog pandemije koronavirusa.
Rado Žic, specijalist otorinolaringologije i kirurgije vrata i lica, kao liječnik obišao je svijet, a pripremio je prigodan govor na puntarskom govoru, koji je pročitala Vesna Orlić iz Udruge umirovljenika.
– Dragi moji judi, otil san reć lipi moji judi, ma san se ugrizal za zajik! Zač? Zato aš nas je vrime i leta fanj nagrišpalo, ma zi sin tin nas duh drži i ne pušćamo se, kako ča se nisu pušćali ni naši stari, od kih smo reditali ovo ča jimamo. Lipo je kako smo se mogli ovdi nać i kako nas nisu godišća strle. Pasali smo ovih devedeset i više, čudo toga se spominjamo i za ničin plačemo, a drugomu se veselimo. Ča ćemo, takovi smo. Judi smo od krvi i mesa. (…) Vavik smo bili skromni i navajeni na ono ča smo mogli jimit, a ne ono ča nan je bil ožvir (čežnja). Zi stin tin smo prišli, ne do kruha leg do pogače, va svojen živjenju. Vavik smo bili kako morao delat i ne samo delat, leh bit ostočni i najboji va onon ča smo delali, poručio je Rado Žic.
Dodao je da se nikada nisu štedili i uvijek su davali sve od sebe.
– Mi Puntari smo čudni judi, kada nan je najteže, se stisnemo i ondrat na jedan put zrastemo i najedmo na samon vrhu. Ta ožvir nas stalno kunpanja, a nadijan se kako će kunpanjat i rodi ke gredu za nami i kako jih ta divji, neukroćen puntarski gen neće zapustit, tako kako ča ni zapustil nas. Neću vas više mučit z gani i gananjen. Dvignimo žmuji i spijmo do kraja vino živjenja, ma koliko ono još trajalo. Živili si mi i si Puntari ki gredu za našin slidon!, poručio je Rado Žic.
Na klasično pitanje, koja je tajna dugovječnosti, Rado Žic reći će nam da Puntari imaju dobre gene, ali i da je važna prehrana i puno rada.
– Od vavek su kod nas bili stogodišnjaci. Moji rođaci su po 105, 106 let živeli. Moja baba je imela 101 leto, tako da je genska osnova ovdi jako dobra. Mi smo ovdi imeli i jednu dijetu ke se držalo, maslinovo ulje, domaće, ribe, ni se imelo kruha, palentu se jilo, kaže.
Dodaje da je sve zapisano u kašidori, pjesmi koja opisuje kako valja živjeti i jesti.
– Sve je napisano ča se mora jist, ča se mora pit, da bi se imelo pamet do kraja života. Imat dobru pamet i provat bit na nogah do smrti. Tu kašidoru iman ja va mojih knjigah napisano. Riba – dva, tri puta na šetemanu, najviše dva jaja na šetemanu, mesa jedanput na šetemanu, kruha manje ne previše. Ne smiš imit trbuha. Čudo trudit i čudo delat, zaključuje Rado Žic.
Andrica Andrijčić reći će da treba puno raditi i ne previše misliti.
– Ne za blagom ići. Nas je bilo tri sestre, a ja imam tri kćere, šest unuci, četiri praunuci. I rekla sam sada da nas je sve skupa moja familija 23, hvala Bogu, kaže nam Andrica Andrijčić, rođena 1935. godine.
Najstarija na okupljanju bila je Marica Žic, rođena 1933. godine, a na naše pitanje je li puno rada tajna dugovječnosti kaže “kako za koga”.
– Jist treba domaći, a kad smo mi bili mali nije bilo izbora. Puno san trudovala svega. Nas je bilo šest braće, ja san druga po redu i s 12 let sam išla služit, kaže nam Marica Žic.
Vitalne devedesetogodišnjake pozdravili su i općinski načelnik Daniel Strčić te predsjednik Općinskog vijeća Ivan Orlić.
