Predivan pogled pruža se sa svakog kata monumentalnog kamenog zvonika nekadašnje rapske katedrale, odavno župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju Rabljani oduvijek nazivaju i Vela crikva, a mnogi i sada samo katedrala. Taj drevni zvonik zajedno s katedralom i ostala tri zvonika u gradu Rabu slika je po kojoj se Rab prepoznaje, i ne zaboravlja.

Dugogodišnji glavni konzervator RH, povjesničar umjetnosti Rabljanin Miljenko Domijan, obnovitelj rapske sakralne i druge vrijedne graditeljske baštine otoka, i nedavno je za zvonik nekadašnje katedrale u Rabu rekao da je najljepši zvonik na Jadranu, čak na rubnom dijelu obale Mediterana. Uz to je poručio: »Vizura Raba s mora s četiri vertikale zvonika je sigurno najljepša vizura među jadranskim gradovima«. U svojoj knjizi »Rab – Grad umjetnosti«, Domijan taj rapski zvonik datira u posljednja desetljeća 12. stoljeća, uz ostalo pišući: »Na neuobičajen način, odvojen od katedrale prema zapadu za oko 60 m sagrađen je njezin zvonik u oblicima zrele romanike. Taj je zvonik najljepši graditeljski spomenik u gradu i na otoku, a ubraja se u red boljih ostvarenja ovoga stila na cijelom Mediteranu. Mjesto na kojemu je sagrađen uvjetovano je, zasigurno, postojanjem atrija i nekih drugih građevina (zacijelo u funkciji episkopalnoga sklopa) uz zapadno pročelje katedrale i tada se od cijeloga sklopa nije doimao tako odvojenim kao danas… Raščlanjen je u pet vertikalnih kvadara podijeljenih međusobno horizontalnim ukrasnim vijencima…«

Prekrasan je taj monumentalan, skladan zvonik, »s naglašenim postupnim rastvaranjem zidova od prizemlja prema vrhu, od monofore do kvadrifore«, kako piše Domijan, i na samom vrhu s balustradom terase te ponad svega završnom osmerostranom piramidom iz 15. stoljeća na kojoj je postavljen visoki križ koji potječe iz sredine 17. stoljeća, »s pet kugli u kojima se nalaze moći svetaca zaštitnika«. Svakoga tko se tim zvonikom uspinje uvijek ponovo obuzima iznenađenje ljepotom, ali i mir, zvonika, grada, otoka, dijela Kvarnera.

Drugi dom

Taj je zvonik za javnost otvoren gotovo tri desetljeća i od otvorenja 1993. godine do danas njegov je čuvar i zvonar Srećko Deželjin, a od prije desetak godina čuva ga i Žarko Vidas. Posjetili smo taj zvonik i njegove čuvare.

– Oduvijek sam vezan uz Crkvu, tako da mi je Miljenko Domijan kao posvetu na svoju knjigu »Rab – Grad umjetnosti« napisao: »Žarko, čuvaj naše crikve!« Crikva mi je od malih nogu bila drugi dom. Od devete godine bio sam ministrant, odavno pomažem u našoj župnoj crkvi sa svojom sestrom Dunjom kao sakristan, a od 2004. godine sam i ovdje u zvoniku naše nekadašnje katedrale, Vele crikve. Čuvam zvonik, čistim, dočekujem posjetitelje, informiram ih, a svakakvih pitanja imaju i o zvoniku i o gradu. Rodio sam se na Pijaceti u staroj ambulanti; u Gornjoj ulici sam odrastao uz naše crikve i samostan benediktinki. Sve ove poprečne uličice, Pijaceta, skaline bile su nama tadašnjoj djeci dnevni boravak, igralište. Gornja ulica je u mome djetinjstvu vrvila djecom, na Pijaceti smo igrali nogomet, sakrive… Sad dice u gradu takoreći nima. Bilo je to najljepše djetinjstvo. Kad sam u Domovinskom ratu ostao bez noge, rekao sam našem župniku da sam tu za sve što treba i što mogu pomoći. Tako čuvam ovaj naš zvonik, prijepodne, gotovo cijelo desetljeće – tim riječima nas je u svoju priču o ljubavi prema svome rodnom gradu, posebno o zvoniku katedrale, uputio Žarko Vidas.

Snimio: Mateo Levak

Čak 72 skaline

Za posjetitelje je zvonik otvoren od 1. lipnja do 1. listopada. Otvoren je od 9,30 do 13 sati i u to ga vrijeme Žarko čuva i posjetitelje ljubazno dočekuje i ispraća. Otvoren je i navečer od 19,30 do 22 sata kada to isto čini Srećko Deželjin.

– Ne brojimo posjetitelje zvonika, ali ljudi dolaze baš svaki dan, a najveći je interes u kišnim danima, kada gosti ne idu na more. Da ne bi nastala velika gužva u zvoniku, puštamo da desetak ljudi ide gore, a da ih desetak iz zvonika izađe. Kada dolaze izletnički brodovi s Krka ili iz Luna s Paga, zvonik otvorimo i mimo radnog vremena i čekamo ih. Od ulaza u zvonik do vrha, do terase, su 72 skaline. Do zvona vode drvene skaline, a od zvona se željeznim skalinama dolazi na terasu zvonika. Ne znam koliko sam puta bio gore, ali jako, jako puno, a često idem i sada prije nego zatvorim zvonik kako bih provjerio jesu li svi izašli i je li sve u redu. Sa svih prozora je predivan pogled na grad i otok, cijelu okolicu. Za lijepog vremena se s terase vidi i brdo Sis na Cresu, a nakon kiše, kada je sve bistro, vidi se čak do Italije. Čuvati zvonik nekadašnje katedrale, star više od 800 godina, je i velika odgovornost i čast. On je, kao i Vela crikva, jedinstveni spomenik vjere i kulture, i s ostala tri zvonika simbol ne samo grada Raba, nego i cijelog otoka, upućuje Žarko Vidas.

Razgovarajući s njim neko vrijeme u prizemlju zvonika dok je dočekivao i ispraćao posjetitelje, prepoznali smo u njemu turističkog radnika staroga kova, zapravo kao po vokaciji. Sa svima ljubazno porazgovara, svakoga upućuje, i nama tumači da su turisti za njega uvijek gosti, da za njega turizam i ugostiteljstvo znače – gostoprimstvo. Pitali smo ga, pa koliko li jezika govori – jer za svakoga je našao bar nekoliko lijepih riječi na njegovom jeziku – a odgovorio je smijući se: koliko treba.

– Gost mora biti zadovoljan i oko toga se uvijek treba truditi. Oni koji dođu u zvonik, i domaći i stranci, sretni su što mogu naš lijepi grad, otok i njegovu okolicu vidjeti i doživjeti i iz te perspektive. Zvonik je po sebi sama ljepota, a doći do terase zvonika uskim stepenicama poseban je doživljaj. Posjetitelji fotografiraju ovu ljepotu oko nas sa svake razine zvonika, neki se i dulje zadržavaju, promatraju, fotografiraju, razmišljaju, razgovaraju. Kad su ljudi zadovoljni, i ja sam sretan, poručuje Žarko Vidas.

Konopi na ruke

Srećko Deželjin je desetljećima zvonar zvonika nekadašnje katedrale u gradu Rabu. Počeo je zvoniti već u višim razredima osnovne škole, davnih 1982.-1983. godine, kada je nedjeljom išao visoko u zvonik zvoniti za nedjeljnu misu. Razgovarali smo, skoro sve – lipo po domaći.

– Miril san zvonik: od terace do poda je 30 metara, piramida ima 12 metara, pa je to ukupno 42 metra, a križ na vrhu ima oko tri metra. Još u osnovnoj školi hodili smo visoko gori pod same zvona i tamo potezali konopi na ruke. U to vrime su zvona stala visoko na drvenim gredama, a sad su na željeznoj konstrukciji tri metra niže. Nekoliko godina su zvona bila na podu, na ploči jer nisu dozvoljavali njihovu elektrifikaciju. Oko toga su se natezali pet godina, i zato su zvona katedralnoga zvonika sve do 1988. godine počivala. Tih godina, dok su zvona katedrale počivala, hodili smo zvonit u sv. Justinu. Od kad su zvona elektrificirali, mi zvonari samo kanpanamo, a sve drugo zvoni se na struju, iz sakristije, kaže nam zvonar Srećko Deželjin pričajući o zvonarima i zvonima najljepšega zvonika na Jadranu.

– Kad su načinili elektrifikaciju, puklo je staro zvono iz 1601. godine i ono je danas izloženo u crikvi sv. Justine u Zbirci crkvene umjetnosti. Kako piše Miljenko Domijan, to je zvono izlio majstor Jakov, s reljefnim prikazima Raspeća, Bogorodice s Djetetom i sv. Kristofora, zaštitnika grada i otoka Raba. Kada je to zvono puklo, trebalo ga je ili popravit ili naručit novo, i tadašnji rapski župnik vlč. Nikola Radić odlučil je naručit novo zvono u Austriji, u Innsbrucku. Došli su tamošnji majstori, zeli su tonalitet staroga zvona iz 1601. i načinili njegovu kopiju.

Nekad pet zvona

Sad su u zvoniku tri zvona, a prije ih je kroz povijest, do 1980-ih godina, bilo pet. Dva mala zvona, koja su bila okrenuta prema gradu, onda su preseljena u sv. Justinu i tamo se čuvaju, i ta zvona vidi se i na starim fotografijama grada Raba. Zato se od tada kanpana na tri zvona. Najveće je zvono sv. Kristofora od 900 kilograma, srednje je zvono Srca Isusova i ima 450 kilograma, a najmanje je zvono Srca Marijina i ima 350 kilograma.

Obnova zvonika trajala je od 1979. do oko 1984.-85. godine, a kasnijih 80-tih godina je zvonik samo ponekad bil otvoren za posjetitelje. A onda, 1993. godine kada je župnik u gradu Rabu bil vlč. Ivan Brnić, pital sam ga – jer mene su stalno po gradu pitali i domaći ljudi i gosti – zašto ne bi otvorili zvonik za posjetitelje. Predložil sam mu da zvonik bar probamo otvorit, a kad je otvoren, i stranci i domaći su bili oduševljeni. Tako smo počeli, a oduševljenje svih koji se upute do terace zvonika traje i danas, skoro već punih 30 godina, upućuje Srećko.

Dok smo razgovarali u njegovo večernje »radno vrijeme«, mnoštvo je turista, mlađih, starijih, a najviše obitelji s djecom, ušlo u zvonik. Na povratku, nakon 20-30 minuta, malo tko je izašao, a da nije rekao: predivno, zaista predivno.

– Mnogi turisti svake godine dolaze ponovo, a često dolaze i domaći ljudi. Svi su uvijek ponovo oduševljeni samim zvonikom i pogledom koji se s njega pruža, morem, panoramom, svime. Sa zvonika se vidi od Barbata do Kampora, od Kamenjaka do grada, do Paga, pa do Lošinja i Cresa. Na vrhu sam bil nebrojeno puti, a kad je zvonik otvoren za posjetitelje, iden svaki dan. Kad večer zatvaran, pazin da neki ne bi u zvoniku ostal, pa iden do vrha provjerit. Neki posjetitelji se opuste, promatraju, snimaju, razgovaraju i 10 sati večer dođe za čas, opisuje Srećko.

Kanpananje na tri zvona

Kao zvonara Vele crikve, njegov je zadatak kanpanat.

– Kanpananje znači svečano zvonit, a kanpana se samo na veliki blagdani i uoči njih. Kanpana se na sva tri zvona. Malo je teško kad moraš povezat dva zvona u isto vrime: jedan konop ide na velo zvono, drugi na dva manja i moraš konopi držat rukama i sve to povezat. Nekad su zvona bila bliže postavljena, pa se moglo lipo držat, a sad su dosta udaljena tako da si raširenih ruku ko Isukrst. Jedno je zvono na jednoj strani, a drugo na drugoj, i zato ni lako. Posebno ni lako na Križi kad se kanpana skoro celu uru. Ja onda kanpanan na dva manja zvona, a drugi zvonar na velo zvono. Ranijih godina je to često bil Valentin Krišković, a još prije, kasnih 80-tih kanpanal je i Marin Javoran, ali dođu i drugi, kako ku godinu. Na Križi – koji se održavaju stoljećima svake zadnje nedilje u travnju – kanpananje počinje prije nego procesije vjernika iz svih mjesta na otoku dođu u grad. Čim prvu od njih vidimo sa zvonika, počinjemo kanpanat i kanpananje ih prati kroz ulice grada, sve dok ne dođu u Velu crikvu na zajedničku misu. Obavezno se kanpana na ruke, po starinski, jer drukčije se i ne more. To traje malo manje od jedne ure, priča Srećko. I dok govori o Križima, u sjećanju nam odzvanja radosna zvonjava koja prati veličanstvenu procesiju do Vele crikve, kao dodir neba. Naravno, i sjećanje kako se na taj jedinstveni rapski blagdan zvonjava s velikog zvonika miješa s pjesmom vjernika.

Zadivljen san gledal

Zvonara Srećka pitamo zabole li ga tada ruke i križa, i on odgovara: A da, najviše ruke. Pitamo ga i od koga je naučio kanpanat.

– Zadivljeno san ko mali gledal kad su naši stari zvonari kanpanali. Gledal san kako je kanpanala pokojna Marija Kocijan, rođena Godinić, a živila je ovde blizu zvoniku u gradu Rabu. Gledal san i Branka Sušića iz Banjola dok je kanpanal na veliki blagdani. I sad ja kanpanan večer uoči svih velikih blagdana, a onda i na sam blagdan ujutro. Kanpana se posle mise vazmenoga bdijenja na Velu subotu i onda na sam Uskrs, pa na Duhove, Tijelovo, Velu Gospu, na Svi sveti, Božić, Tri kralja… na svi veliki blagdani.

Konačno, Srećka pitamo kako je biti čuvar i zvonar najljepšeg zvonika na Jadranu.

– Lipo je bit ovde, čuvat ovu starinu, bit zvonar naše župne crkve, nekadašnje katedrale. Meni je to i velika čast. Zvonik potječe s kraja 12. stoljeća, a cijela Gornja ulica grada Raba posvećena je crikvama. To je nešto posebno na našem otoku, a sigurno i puno šire, i trebamo to čuvat i sačuvat. U Gornjoj ulici je crikva sv. Antona, pa nekadašnja katedrala – crikva Uznesenja Blažene Djevice Marije s ovim zvonikom, pa crikva i zvonik sv. Andrije s tisućljetnim samostanom benediktinki, pa sv. Justina i njezin zvonik, onda sv. Križ, pa zvonik i ostaci crikve sv. Ivana Evanđeliste. Na kraju je sv. Kristofor, nekada davno crikva u kojoj je sada lapidarij. Doli u gradu su sv. Ante, sv. Nikola, sv. Katarina, a na groblju je sv. Frane.

Čuveni zvonar Anton Godinić Lonculo

Uvijek je zvonik nekadašnje rapske katedrale imao svoje zvonare. Jedan od njih bio je čuveni revni zvonar Anton Godinić, kojega su zvali Lonculo, koji je preminuo 1960. godine. Davno su nam o njemu s ponosom i sjetom pričale njegove unuke, sjećaju ga se i danas vremešniji Rabljani, po pričanju i drugi, a po obiteljskim pričama pamte ga i njegovi praunuci i prapraunuci. Bio je dakle zvonar Vele crikve, zvonika katedrale i zvonio je na svih pet zvona. Radio je to gotovo cijeli život, od mladosti, a s obitelji je živio u maloj crkvenoj kući, koja se u Gornjoj ulici nalazila između katedrale i zvonika. Bio je toliko poznat i omiljen da Rabljani i danas pamte pjesmu o njemu: »Podne zvoni, Loncula doma ni. Pulenta mu se hladi, Lonculka se jadi…«

– Tako smo i mi koji danas kanpanamo na neki način nasljednici našega staroga zvonara Antona Godinića Loncula. Ipak, velika je razlika, on je zvonil svaki dan četiri puta, a kad bi neki umrl i pet puti na dan. Bil je to veliki posal. Zvona su u njegovo vrime bila visoko u zvoniku i okrenuta prema Punpureli, a konopi su bili do drugoga kata. Danas su zvona okrenuta prema Gornjoj ulici, prema parku Komrčar, pa ih se zato malo slabije čuje, opisao je Srećko Deželjin.