Bodulske barufe

Piše Mladen Trinajstić: Sukno i škare u našim su rukama

Mladen Trinajstić

Snimio Mladen Trinajstić

Snimio Mladen Trinajstić

Što se Krčana, odnosno njihova komunalnog, društvenog i infrastrukturnog standarda tiče, ulazak naše zemlje u Europsku uniju najbolja je i najsretnija stvar koja im se mogla dogoditi



Za razliku projekata obilno pomognutih bespovratnim EU pomoćima i potporama koje vode državna tijela, poput obnove građevina na potresom pogođenim područjima Banovine i Zagreba, oni kojima upravljaju lokalne institucije, barem što se otoka Krka tiče, teku i više no zadovoljavajućim tempom. Velika većina takvih infrastrukturnih zahvata, mahom skupih i zahtjevnih ulaganja koja teško da bi se na naseljima raštrkanom i brojnošću stanovništva ne baš prenapučenom području poput otoka Krka ikad mogla ostvariti vlastitim, odnosno proračunskim izdvajanjima otočnih lokalnih samouprava, iz mjeseca u mjesec i godine u godinu na Krku se oživotvoruju u sve većem i impresivnijem broju, ubrzano približavajući otočane infrastukturnim standardima stanovnika najrazvijenijih dijelova Europske unije. Već zaboravljeni, davno ostvareni projekti iz »pretpristupnih« vremena, poput ulaganja u vodoopskrbu otočnih naselja koja još početkom ovog stoljeća nisu imala mogućnost priključenja objekata svojih stanovnika na sustave javnog vodovoda, kasnijih su godina nastavljena ništa manje važnim, vrijednim te financijski, ali i izvedbeno zahtjevnim ulaganjima u gradnju preko pola milijarde kuna vrijednog sustava odvodnje otpadnih voda.


Spomenuti projekt koji se upravo ovih dana »zaokružuje« i tehnološki dovršava, također europskim sredstvima sufinanciranom, izgradnjom pročistača kojima će se otpadne vode iz svih priobalnih naselja prije njihova upuštanja u more pročišćavati mehanički i biološki, bio je samo jedan od europskim novcem financiranih projekata koje Krčani danas imaju »na svome kontu«. Nemala ulaganja u izgradnju objekata nužnih za uspostavu i provedbu sustava odvajanja i ekološki zasnovanog sustava gospodarenja otpadom nastavljena su ulaganjima u energetsku obnovu javnih građevina, jednako kao i u modernizaciju sustava javne rasvjete koji su u gotovo svim krčkim općinama danas već opremljeni u odnosu na »staru rasvjetu« znatno štedljivijom, energetski učinkovitijom i dugotrajnijom LED tehnologijom. Sve spomenuto iskoraci su koje bi Krčani teško ikad uspjeli ostvariti koristeći isključivo vlastita, u odnosu na hrvatske prosjeke razmjerno izdašna, ali i za samostalno ostvarenje tako velikih i sveobuhvatnih ulaganja ipak nedostatna proračunska sredstva, čak i uz nesmiljeno kreditno zaduživanje.


Najnoviji i najaktualniji takav europskim novcem (su)financirani projekt, onaj koji se tiče izgradnje i uspostave širokopajsne mreže sljedeće generacije, svjetlovodnog sustava koji će optičke telekomunikacijske niti dovesti do domova stanovnika svih slabije naseljenih mjesta i sela otoka Krka (do kojih sami teleoperateri teško da bi u skorijoj budućnosti vlastitim ulaganjima dovodili takvu infrastrukturu) novi je, a zasigurno ne i posljednji takav projekt. Težak gotovo 10 milijuna eura, od kojih je glavnina iznova namaknuta upravo Krčanima »poklonjenim« EU novcem, šlag je na sad već poprilično velikoj i slatkoj torti kojom se agilni Boduli već neko vrijeme slaste, spremno i učinkovito koristeći raspoložive »kohezijske« EU pomoći. Neusporedivo učinkovitiji od državnih dužnosnika zaduženih za organiziranje i vođenje programa sanacije posljedica potresa koji, na žalost i nadalje brojnih stanovnika kontejnerskih naselja na Banovini, nikako da se razmašu, Krčani tako pokazuju što se, kako i koliko može, naravno, ako se zna i hoće. Iako je i na Krku na tom planu bilo promašaja i propusta, poput onih zbog kojih je nedavno propala mogućnost financiranja od EU financijera također već odobrenog projekta produljenja lukobrana u luci Krku, velika većina strateških ulaganja u otočnu infrastrukturu uspješno je i kvalitetno realizirana, donoseći koristi otočanima i njihovu gospodarstvu.




Što se Krčana, odnosno njihova komunalnog, društvenog i infrastrukturnog standarda tiče, ulazak naše zemlje u Europsku uniju najbolja je i najsretnija stvar koja im se mogla dogoditi. Hoće li makar dio takvih koristi u skorijoj budućnosti napokon osjetiti i žitelji nekih drugih, nerazvijenijih i po mnogome zapuštenijih dijelova naše zemlje, posebice oni koji i dalje čekaju na objektivno presporu obnovu njihovih potresom srušenih kuća, tek ostaje za vidjeti. Sudeći prema svim spomenutim primjerima, i sukno i škare u našim su rukama.