Pa dobro, jel’ ti to mene zezaš – prvo je što mi je kroz glavu prošlo kad sam se jučer uhvatio novinarskog predstavljanja rezultata rada krčkog Gradskog izbornog povjerenstva, službenog tijela zaduženog za pripremu i provedbu skorašnjih izbora za vijeća mjesnih odbora na području tog otočnog grada. To pitanje potaklo je iščitavanje pojedinih kandidacijskih lista kod kojih me osupnula spoznaja da se među onima koji uskoro ulaze u demokratsku borbu za naklonost svojih sugrađana nalaze i oni koji su, nakon što su na prošlim izborima dobili povjerenje svojih sugrađana, sve njih – iznevjerili. Kako drukčije opisati spoznaju da se neka od pred četiri ljeta na isti način formirana vijeća mjesnih odbora u međuvremenu ne samo da nisu iskazala svojim radom, već se uopće nisu niti sastajala? To, na sreću Krčana i stanovnika »otočnoj metropoli« susjednih mjesta, ne vrijedi za veliku većinu tijela onog najnižeg i građanima najbližeg oblika lokalnog odnosno mjesnog samoupravljanja, ali za pojedina, ili bolje rečeno »pojedino« mjesno vijeće ipak stoji podatak, uz ostalo potvrđen i raspravama vođenim na nedavnoj sjednici Gradskog vijeća Krka, da se u godinama mandata, na čijem smo isteku, članovi jednog takvog tijela gotovo da nisu ni vidjeli!

I dok su Vijeća MO-ova u nekim krčkim naseljima uistinu bila alat posredstvom kojeg su mještani nedležnima u Gradu uspijevali skrenuti pozornost na sitnice koje im život znače, neka čak i inicijatori, pa i organizatori kulturnih zbivanja koja su obogaćivala svakodnevicu njihovih sumještana, ona druga, proteklih godina umrtvljena vijeća postojala su samo na papiru. I ne bi to bio neki dosad neviđeni problem da su vinovnici neslavnog »angažmana« za javno iliti opće dobro slijedom svog dosadašnjeg (ne)činjenja sad napokon odlučili izaći iz te priče i priliku za rad na rješavanju svakodnevnih problema svojih sugrađana prepustiti onima kojima se to stvarno dade raditi. Ne bi bili ni prvi ni posljednji koji bi, poput našeg bivšeg premijera Ive Sanadera, zaključili »da je njihova dionica završena te da je sad došao red na nekog drugog«.

Ionako malena izlaznost birača bilježena čak i na onim važnijim i »ozbiljnijim« izborima upravo bi stoga mogla biti posebno izražena na ovim, najlokalnijim izborima smisao kojih je, ako ćemo karikirati stvari, odabir onih kojima će se njihovi sugrađani moći požaliti na kakvu rupu na kolniku ulice u kojoj žive, oštećenu ili nedostajuću klupicu, potrebu uređenja kakve zelene površine, odnosno na manjak dječjih igrališta. Razlog zbog kojeg ljudi izlaze na birališta, posebice na izborima kao što su ovi za vijeća mjesnih odbora, najčešće je želja da svojim odabirom doprinesu napretku i boljitku zajednice u kojoj žive. Da bi povjerenje nekom od kandidata poklonili, preduvjet je da ih birači dožive sposobnima, poštenima i – ozbiljnima. A da bi ozbiljnima bili doživljeni, kandidati bi jednako tako ozbiljnima valjda trebali doživljavati teme i probleme onih za čiju se naklonost na izborima bore. Kad se oni koji su svojim neradom već pokazali što misle o ljudima koji su ih birali bez pardona odluče mjestu u kojem žive iznova ponuditi svoje »usluge«, jasno je da to i nije baš tako!