LUBENICE – Već gotovo četrdeset godina u Lubenicama nema školske djece, a danas se stalni stanovnici mogu prebrojati na prste jedne ruke. Sudbina je to koja je zadesila i ostala manja mjesta na otoku u kojima su školske zgrade opustjele, a preostala djeca, ako ih ima, putuju u Cres u kojem se nalazi matična škola s dvjestotinjak učenika. No, dok iz Martinšćice, Miholašćice, Valuna, Orleca, Belog pa čak i Filozića, svakog jutra učenici posebno organiziranim prijevozom putuju u Cres, posljednji školarac iz Lubenica odlazio je u školu početkom osamdesetih godina.

Sezona još traje

Zahvaljujući produženoj sezoni, ove školske godine se i u Lubenicama čuje žamor mališana koji se spremaju za školu. Preko ljeta u Lubenicama ima dosta djece čiji se roditelji vraćaju u domove svojih predaka na ljetovanje, a neki od njih ondje imaju sezonske poslove. Među njima su obitelj Muškardin koja vodi malu suvenirnicu i obitelj Matković koja ima poznati restoran Hibernicia. Ema Matković upravo je krenula u četvrti razred osnovne škole. Proteklih godina, nakon ljetnog boravka u Lubenicama, najesen bi se jedan od roditelja vratio u Cres, dok bi drugi i dalje brinuo za obiteljski restoran.

Biljana i Silvano Muškardin imaju blizance, prvašiće Ivu i Marka. No, kako turistička sezona još uvijek traje i gosti posjećuju Lubenice gotovo kao usred kolovoza, Muškardini su odlučili produžiti svoj boravak u Lubenicama i djecu svakog jutra voziti u školu u Cres. Svoju ideju podijelili su sa susjedima i Matkovići su donijeli istu odluku – Ema će ostati s njima u Lubenicama i svakog jutra putovati u Cres.

– Kad sam bila učenica, mi, škvadra iz kvarta, pješačili smo dvadesetak minuta od predjela Šumci do škole u Srdočima. Ako smo mi mogli ići pješke, oni mogu autom, ne vidim u čemu je problem. Samo se malo ranije moraju ustati ujutro – kaže Biljana Muškardin i dodaje da suvenirnicu ove godine planiraju držati otvorenom do kraja rujna.

Ideju svojih roditelja najbolje su prihvatili upravo mališani kojima nešto ranije buđenje nije problem, a troje lubeničkih školaraca svako jutro u školu vozi tata blizanaca, Silvano.

Pjevanje u autu

– Jutros smo na putu u školu pjevali »My heart will go on« iz filma Titanic. Marko je sjeo na onaj naslon za ruke i glumio da vozi brod, a Iva i ja smo na donjem katu plesale kao na partiju – opisuje Ema kako im zabavno prolazi putovanje uskom i zavojitom cestom od Lubenica do Cresa. Ponekad imaju i sasvim poseban ispraćaj.

– Znate li tko nas ujutro isprati iz Lubenica? Neda, ovca naša. Srećko je njezin janjčić, a s njima je još jedna ovca, možda je to Nedin muž? Srećko i ova druga nas se boje, ali Neda ne, ona nas prati kad idemo u školu i dajemo joj kruha – priča razgovorljiva Ema, a Bruna Muškardin, konobarica u buffetu Lubenička loza, dodaje da Neda već od rane zone trčkara po trgu i čeka svoje školarce.
Uskoro će zahladiti, turista više neće biti u tolikom broju i lubenički restoran i suvenirnica će se zatvoriti. Djeca će se preseliti u Cres i u školu odlaziti zajedno sa svojim vršnjacima, no ostat će im prekrasne uspomene na ranije buđenje, ovcu Nedu koja ih je ispraćala u školu i pjevanje putem u autu kojeg vozi tata Silvano.