Što se promijenilo u Zambiji od 1983. godine? U gradovima puno toga, ali na selu, gdje sam poslan naviještati Krista, gotovo ništa, jedino što sad svi imaju – mobitele.

Pa i bake će imati barem onaj »na tipke«, kako bi se čule sa svojim unukama i unucima, reći će nam don Boris Dabo, koji je svoje misionarsko poslanje započeo prije pune 43 godine – poletjevši 3. srpnja s aerodroma u Zadru prema zemlji od 20 milijuna ljudi, u južnoj Africi što graniči s Angolom, DR Kongom, Tanzanijom, Mozambikom, Zimbabveom, Bocvanom i Namibijom.

Tada je naš sugovornik imao 31 godinu i njegov odlazak nije bio naprasan, već – pripreman. Poseban je blagoslov kad čovjek zna što u životu želi, a ako je vjernik, pa u tome pronađe i Božju volju i odazove joj se, doista se može reći da vodi život ispunjen smislom.

Irska pa Zambija

Proteklih nekoliko tjedana don Dabo stigao je u Hrvatsku i rodnu Novalju na Pagu na odmor, a kratko se zadržao i u Rijeci gdje s njim razgovaramo u Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II.

Odmalena je znao da želi biti ne samo svećenik, već i misionar.

– Svako je misijsko zvanje specifično, pa tako i moje, tu je neka urođena sklonost putovanjima i neobičnim doživljajima… Kaže se u teologiji da milost pretpostavlja našu prirodu, stoga mogu reći da me Bog pripravljao na ovaj poziv još dok sam bio mlađi.

Čitao sam pisma misionara, životopise, knjige i tako sam počeo sebe zamišljati u toj ulozi. No, trebalo je ipak proći neko vrijeme da se moja želja ostvari. U tome me mudro čuvao i »kočio« moj tadašnji krčki biskup Karmelo Zazinović. Znao je reći »prvo završi školu, budi na službi ovdje u svojoj biskupiji pa ćemo onda vidjeti, govori nam don Dabo.

Boris Dabo / Foto Ana Križanec

Nakon što je završio studij teologije, tri je godine bio kapelan u Malom Lošinju, te je nakon toga odlučio da je pravo vrijeme da ponovo upita biskupa Zazinovića za dopuštenje i blagoslov da ide u misije.

– Pita on mene: »A kamo bi ti išao.« Rekoh – ne znam, ali volim Afriku, Afriku gdje se govori engleski, iako tada engleski pojma nisam imao. Upravo je u tome vrijeme jedan biskup iz provincije Livingstone u Zambiji boravio u tadašnjoj Jugoslaviji, tražeći misionare za kojima je postojala velika potreba.

I eto, pružila se prilika. Kako nisam govorio engleski, prvo su me poslali u Irsku, a zatim i u Zambiju, u biskupiju Livingstone iz koje su došli tražiti misionare, pripovijeda nam Dabo.

I svih ovih godina na službi je u toj biskupiji u Zambiji, ali ne na istom mjestu. Mnogo je sela koja nisu čula za Radosnu vijest i kojima je treba navijestiti. Kad je isprva stigao, nije imao isplaniran način na koji će govoriti o Isusu, niti je imao isplanirano svoje djelovanje.

Slijediti Isusa

Znao je jedino da o Kristu i Njegovoj ljubavi prema čovjeku treba svima govoriti. Jer, misionar može djelovati na različite načine. Može ići od sela do sela i kratko se zadržati, a može i ostati dulje na jednom mjestu, povezati se sa zajednicom i ondje krenuti u rad s njima, podići ambulantu, crkvu, školu…

– Nisu mi tada bile jasne riječi kojima mi je Isus govorio. Znao sam da moram propovijedati Njegovu Riječ i privoditi ljude k Njemu, ali ne i kako. Bio sam u novoj sredini, a tu je bila i jezična barijera.

Engleski sam tek bio ponešto naučio, a onda sam i shvatio da malo tko od domaćih govori engleski u seoskim sredinama u koje sam išao, pa sam počeo učiti lokalni jezik, silozi, govori nam.

Nije ondje bio sam, uz njega je bio i jedan talijanski svećenik, no ni on nije imao puno iskustva. Nije ni to bilo loše, u takvim trenucima čovjek još više shvaća koliko mu je potrebno osloniti se na Božje planove i njegovu volju.

Krčki biskup, mons. Ivica Petanjak, s misionarom Borisom Dabom u obilasku zambijske misije Ndjoko 2017. godine / Foto Krčka biskupija

I tako su se njih dvojica, oslanjajući se na Boga, zajednički trudili. Tako je tri godine ondje proboravio upoznajući se sa stanovnicima, učeći jezik i govoreći im o Kristu. Nakon tri godine vratio se kući na odmor, a majka ga pita: »A, ča? Oćeš ostat ili se vraćaš?«

– Na to sam k’o iz puške odgovorio: »A ča ću ovde ostat, vratit ću se u Afriku.« Tu sam do kraja shvatio da je to zvanje od Boga, i da to treba poštovati, voljeti i nastaviti otkrivati kako biti misionar, kaže Dabo.

Dodat će kako se točno sjeća jednog jutra u Africi, sjedio je u kapeli, molio i čitao evanđelje u kojem evanđelist opisuje kako je Isus odlazio na osamu i ondje molio. Došli su mu tada učenici i pitali ga: »Učitelju, što to ovdje radiš? Pa svi te traže.« A on mi je samo odgovorio da sada idu u drugo mjesto da i ondje propovijeda jer je zato i došao na svijet.

– Ta mi se slika neprestano ponavlja i po tome sam vidio da i ja na taj način trebam slijediti Isusa – ići od mjesta do mjesta i govoriti o Njemu. Okupim svoju ekipu pa krenemo.

Kad dođemo u mjesto postavimo šator i počnemo pozivati ljude na molitvu. Kažemo da ćemo se naći na tom i tom mjestu, a mi ćemo ih učiti moliti. Ne dođu svi, jasno, ali neki dođu.

I onda počnemo čitati Bibliju, govoriti o Isusu, kao o onome koji je prisutan tu među njima, ali ga još nisu dovoljno upoznali. A mi im možemo pomoći da ga upoznaju, čitajući Bibliju, moliti i tumačiti Božju Riječ.

Oni slušaju, a i postavljaju pitanja. Pa dođemo opet drugi dan, kada se neki vrate, a neki ne, i tako nekoliko puta, te to postane početak jedne male zajednice, govori.

Hvala ti, Leopolde

Ta se mala zajednica polako razvija, pa širi, pa onda dođu i drugi koji žele čuti o Isusu. Počinjemo s raznim aktivnostima, projektima, počinje se graditi, škola, ambulanta…

Počinju se pomagati siromasi i školska djeca i tako nastaje jedna župa. Prva župa koju je osnovao bila je u mjestu Shangombo, i ondje je don Dabo proveo osam godina.

Uz ove osnovne korake, mještane su pomagali i u poljoprivredi, naučili ih kako uzgajati rižu, suncokrete. A kad je vidio da su »stali na noge« tražio je od biskupa da ga pošalje na drugo područje koje se zove Lussun. I tako jedno pet-šest puta po osam godina, naš je sugovornik osnivao župe i zajednice.

Njegova sadašanja misijska postaja zove se Sinjembela, a nalazi se u Zapadnoj provinciji Zambije na samoj granici s Angolom.

U lipnju je otvorena crkvica u selu Nshwa

– To je rubno područje s nacionalnim parkom Sioma-Ngweze pa u selima ima puno divljih životinja. Noću se čuju hijene, lavovi, vodeni konji, slonovi… Baš prije nekoliko tjedana lavovi su noću upali u selo i poklali nekoliko krava. Narod je na to navikao, a meso krava se prodalo pa smo mi kupili cijeli but za siromahe i učenički dom, govori.

Prisjeća se i svog prvog dolaska u Sinjembelu 2020. godine, kada nisu poznavali cestu i šumske putove. Upali su s džipom u blato, a nigdje uokolo nije bilo sela.

– Dok smo se pokušavali orijentirati, da vidimo gdje smo, vidjeli smo tragove slonova i hijena te dosta antilopa, većih i manjih. Dakle, ondje bi noću mogao doći i lav u potrazi za plijenom.

Što ako se ne izvučemo na vrijeme? Srećom na toj ravnici, malo ispred, baš se našao jedan grm za koji smo mogli zakvačiti vitlo. No, ubrzo nakon toga opet smo upali u blato.

Dolazila je noć i s njom nepredvidljive opasnosti. Pomolio sam se svetom Leopolu Mandiću, našem vjernom pratitelju kojem smo ranije posvetili crkvu u misiji Maziba.

Srećom smo prevozili daske za gradnju misije pa smo ih podlagali pod kotače i tako se izvukli sretno. Hvala ti, Leopolde! Bila nam je slatka večera kad smo kasno u noći stigli u buduću misiju Sinjembela, prisjeća se don Dabo.

Podjela poslova

Ljudi na selu u Zambiji žive od poljoprivrede i uzgoja stoke, no bez navodnjavanja. Pa ako urod propadne, eto problema. No, nema kod njih depresije, pripovijeda naš sugovornik.

Kapela sv. Eugena i sv. Mihaela otvorena je u svibnju u centru Sipangul

Jednostavno to tako prihvate – gladan sam, pa što sad. No, iako se ne suočavaju s tim problemom Zapadnoga svijeta, to ne znači da je kod njih sve divno i krasno. Druge su vrline, ali su i druge mane.

Recimo, velikih poteškoća u formaciji imaju boreći se sa zavisti – »Zašto onaj drugi ima više od mene?« Ili, ako se neko dijete odluči pomagati u školi, onda treba biti jako oprezan jer, ako se u tome ne ide s mjerom, drugi će početi pitati zašto se i njih ne pomaže, ta i oni su siromašni.

Podjela je poslova jasna, muškarci rade u polju, a žene u kući, iako i žene imaju dio svoje odgovornosti u polju. Muškarac će orati, brinuti za krave i volove, posjeći što treba, pripremiti polje za sadnju, zasijati s volovima i tako dalje.

No, kad dođe vrijeme obrađivanja zemlje i okopavanja, to je ženski posao, pored svih drugih kućanskih.

Uskrsna krštenja i vjenčanja

– Taj raspored oni poštuju i svi ga smatraju normalnim. Djeca također od najmanjih nogu dobivaju posao u polju. Oni, jasno, idu u školu tko može i ako ima škole, no nije im se uvijek lako posvetiti školi, jer ih roditelji često šalju čuvati krave ili na neki sličan posao.

Tako da često bude napetosti između škole i domaćinskih poslova, ali se snalaze. Pitao sam nedavno jednog ministranta, zašto nije došao na nedjeljnu misu? A on će mi – poslali su me čuvati krave. Eto…, pripovijeda Dabo.

Pitamo ga i postoji li otpor prema djelovanju misionara te koliko Zambijci prihvaćaju evanđelje. Odgovor je jasan, ali nije specifičan za njih.

Vračevi i uroci

– Nikad nema sto posto prihvaćanja, što nas ne čudi. To je uvijek bilo tako, pa i u vrijeme Gospodina Isusa, što ćemo se sad čuditi. Nekima jednostavno treba više vremena da Bog kroz njih djeluje, a na nama je da im damo priliku.

Evanđelje uvijek traži obraćenje, pa i za nas koji smo vjernici. I nama treba obraćenje, stalno vraćanje na izvor, sakramentalni život, ispovijed, sveta pričest, kako bismo bili u Božjoj milosti.

Što se otpora tiče, s jedne strane ima običnog nevjerovanja, a više od toga ima vjerovanja u njihovu lokalnu animističku religiju, govori nam Dabo.

Sveta misa uz bubnjeve

Prema lokalnom vjerovanju oni isto vjeruju u Boga koji je stvorio Nebo, Zemlju, pleme i njih. On je gospodar i životinja i polja i svega. On je Bog Stvoritelj. No, oni isto tako vjeruju da se Bog za svijet otkako ga je stvorio više ne brine, a da su u svijetu prisutni dobri i zli duhovi i dobre i zle sile.

– Jasno, kao i svaka religija imaju svoje svećenike, oni ih zovu »Naka«, a mi bismo rekli da su to vračevi. To bi bilo nešto između liječnika i onoga koji ima vezu s Bogom. Kod njega se ide ako si bolestan.

No, ne vjeruje se da bolesti dolazi od prirodnih fenomena, već da si bolestan ako ti netko drugi nanese tu bolest. Zato moraš otkriti tko ti je neprijatelj, a to ne možeš sam, već moraš ići kod posrednika – vrača. On će to i naplatiti te reći tko je kriv za to što si bolestan, odnosno tko je bacio urok na tebe, kaže.

To dovodi do velikih problema u selu. Pa kad čovjek sazna tko mu je za bolest kriv, okupi se njih nekoliko i tog »krivca« pretuku. Puno zla narodu to donosi.

– Ako si bacio urok na mene, onda postaješ moj neprijatelj. To donosi konflikte u selo i to su stvari za koje vidimo da ljude od njih treba oslobađati.

Kažemo im da je Bog poslao svog sina, Isusa Krista, kako bi ih oslobodio od svih tih čarolija, zlih sila, kako se ne moraju bojati da će im vrač ili netko drugo naškoditi, već da se trebaju obratiti Isusu i njegovoj Crkvi, s obzirom na to da je Isus jači od svega toga, opisat će.

Veliki tjedan

U početku je naš sugovornik i znao ući u verbalne konflikte s vračevima, no onda je vidio da je bolji način ipak samo onaj naviještanja Evanđelja. Nuđenje Božje istine ljudima koja će ih osloboditi.

Dabo kaže kako uči narod da više vjeruje

– Najbolja je pomoć biti pozitivan. Govoriti što sve dobro Isus donosi svakom čovjeku i kako on preko Crkve čovjeka oslobađa i pomaže mu. Jer, pozitivno uvijek nadvlada negativno.

Svjetlost rastjeruje tamo u ljudskim životima. Tako učimo narod da više vjeruje, Isusu, da se više mole, da pristupaju sakramentima, jer u sakramentima je snaga koja im omogućuje da se odupru zlu.

Poručujemo im da se ne treba bojati uroka, nego treba vjerovati Isusu i dolaziti do njegove moći koja se nalazi u sakramentima, opisuje Dabo.

Reći će nam i kako je ovoga Uskrsa krstio 129 osoba, što djece, što odraslih te blagoslovio sedam ženidbi.

Okupljanje u Velikom tjednu

– Ta je misa potrajala, ha-ha. Okupilo se puno ljudi jer dugo godina nije bilo svećenika na tom području, i onda smo došli moja ekipa i ja, pomoći narodu, pripremiti ih za krštenje.

Veliki je tjedan kod njih, kao uostalom i u Crkvi diljem svijeta, najvažniji tjedan. Oni iz udaljenijih mjesta kreću pješice nekoliko dana ranije kako bi na vrijeme stigli u mjesto gdje je crkva na Veliku srijedu, spremili se za Veliki četvrtak.

Ide se sa zaprežnim kolima, kravama, volovima, stavi se hrana i roba, sve potrebno za spavanje, i onda se kampira u blizini crkve od Velike srijede do Uskrsa pa i Uskrsnog ponedjeljka. Svi blagdani Velikoga tjedna se tu proslave i oni jako do toga drže, govori nam Dabo.

Izgradnja crkve

Dobro surađuje s mjesnim biskupima i reći će da to nije diplomatski odgovor. Domaći su svećenici u Zambiji više fokusirani na gradove, dok su misionari usmjereni na selo.

Jer, život svećenika misionara skuplji je. Potreban je dobar džip da bi se sela obilazilo, a i sam narod treba pomagati. Stoga je nekako raspoređeno da misionari idu na selo, a domaći u gradove.

Mnogi ljudi iz cijeloga svijeta uvijek rado daju za misije, a i lokalnom stanovništvu to znači. Na primjer, prvu crkvu u selu grade mještani od blata i slame, no ona ne može dugo potrajati, godinu-dvije. Kad se zajednica poveća, potrebna je i veća crkva pa se onda kreću skupljati donacije za njenu izgradnju.

– To njima puno znači, jer onda vide da netko misli na njih. Pa smo oformili ekipu, našli dečke koji će ići u šumu rezati balvane i praviti gredice i daske. Tu je i druga ekipa stolara, koji prave klupe, oltare i stolice.

Ljudi su oduševljeni time i to podiže njihovu vjeru. Izgradnju crkve spojimo s programom katehizacije koji pripravlja narod na kršenje i tako stalno radimo, kaže naš sugovornik.

Gradnja crkava nije jedini izdatak za koji misionari izdvajaju. Otvaraju se škole i ambulante, stipendira se učenike, a tu je i misijsko vozilo koje treba održavati i štošta drugo.

Više o tome kako ih se može podržati uvijek se može doznati na Facebooku Papinska misijska djela u Hrvatskoj ili porukom na Facebook našem sugovorniku.

Misna slavlja, reći će, znaju dugo potrajati, a i bučna su, vesela, uz puno bubnjeva. Nema svako mjesto crkvu ni svećenika koji bi mogao služiti misu, no ondje gdje ne postoji mogućnost, obuče se muškarci kako bi zajednica mogla imati službu riječi, čitanje Svetog pisma i propovijedanje.

Naš razgovor don Dabo zaključit će jednom finom mišlju.

– Najvažnije je da voliš narod i ljude i da oni vide da ih voliš. Trebaš znati da si ti ondje zbog njih, a ne zbog sebe. Kad to osjetiš u sebi, onda shvatiš da to nije od tebe, nego je Božje. Ta ljubav mora biti od Boga, zaključit će.