KRK – Da, što se otoka Krka tiče, tema već odavno nije je li što poskupjelo, već prije svega koliko je cijena “otišla gore”, slažu se svi s kojima smo u nastojanju osluškivanja bila kupaca jučer poveli razgovor na krčkoj tržnici, jednako kao i na parkinzima još uvijek poprilično zagužvanih trgovačkih centara. Žitelji spomenutog grada, kao jedne od jačih i uspješnijih turističkih destinacija, osim sa sveprisutnim, danas nažalost i globalno neizbježnim gospodarskim poremećajima i ekonomskim pritiscima, nose se tako i s onima koje obilježavaju sve turističke centre, u kojima sezonalnost potražnje dodatno utječe ne ljetni cjenovni rast svih, ili gotovo svih proizvoda.

– Ako po ičemu, onda bi se po tome već danas moglo reći da smo postigli da sezona u nas traje dvanaest mjeseci, jer ne sjećam se kad sam posljednji put primijetio da su uoči ljeta podignute cijene snižene po odlasku turista, rekao nam je u šali jedan krčki trgovac, staviviši se nakratko u onu drugu, neizbježnu ulogu – kupca, a kojim postaje čim ode iz trgovine u kojoj radi.

Cijene veće i do 40 posto

Na oblačno jutro, poput jučerašnjega, na uobičajeno živoj i posjećenoj krčkoj tržnici koja, složit će se stanovnici tog otočnog grada, ni po svojoj veličini, ni raznovrsnosti ponude nije u obličju koje turističko središte krčkoga kalibra zaslužuje, trgovalo se “sve u šesnaest”. Unatoč činjenici da su cijene ondje uglavnom veće no što su donedavna bile te da, gledajući tržnice većih gradova našeg okruženja, ponuda ondje nije toliko bogata, svi kojima je nešto trebalo uglavnom su uspijevali pronaći što su tražili.

Jesu li i u kojoj mjeri pak bili sretni iznosom koji su za kupnju morali izdvojiti provjerili smo s nekolicinom sugovornika među kojima su cjenovnih razlika mora i kopna, razumljivo, najsvjesniji bili upravo sezonski stanovnici tog grada.

Krčka i riječka tržnica ne mogu se ni po čemu uspoređivati – Dijana Jerković/ Snimio M. TRINAJSTIĆ

Zagrepčanin Kristian Štrok koji, kaže, u Krku ljeti boravi od malih nogu, što će reći već pedesetak godina, procijenio je da su krčke cijene pojedinih proizvoda i do trideset, nekad čak i četrdeset posto veće u odnosu na one zagrebačke.

Meso ponio iz Zagreba – Kristian Štrok / Snimio M. TRINAJSTIĆ

– To se ponajprije odnosi na meso koje sam, poučen iskustvima prijašnjih godina, ove godine sa sobom donio od kuće. Ima na tržnici proizvoda koji su jednake cijene, nekad čak i manje od one koju plaćamo kad smo doma, ali se za glavninu proizvoda ipak može primijetiti da su osjetno skuplji. Čak i u supermarketima vidim cjenovne razlike, a jedini koji uistinu drži svugdje iste cijene jest onaj strani lanac koji se upravo takvom svojom politikom već neko vrijeme promovira. Za sve ostale mogao bih reći da ipak koriste činjenicu da su na moru, zaključio je naš sugovornik.

Plaće ne prate cijene

Slične smo impresije čuli i od njegovih sugrađana, također krčkih “vikendaša” Iris i Rikarda Filipana koji su, osim cjenovnih razlika na relaciji kopno-more, primijetili i dodatni cjenovni odnosno profitni “bonus” koji si lokalni trgovci i ugostitelji znadu priuštiti pred početak svake sezone.

Krčki “vikendaši” Iris i Rikard Filipan / Snimio M. TRINAJSTIĆ

– Postali smo ga svjesni kad smo se, nakon potresa prije koju godinu, na neko vrijeme sklonili na otok. Tad smo spoznali da su cijene podosta proizvoda bile niže u odnosu na onu koju smo plaćali prethodne sezone, kaže nam gospođa Filipan.

– A što reći? Lani smo za špeceraj koji nam je dostajao za tjedan dana u ovdašnjim trgovinama i na tržnici znali “istresti” 700 do 800 kuna, a ove nam godine za tih nekoliko vrećica hrane “ode” od 1.200 do 1.500 kuna, dodaje njezin suprug zaključivši da je, s obzirom na to da su sve cijene posvud počele “ludovati”, zapravo sve teže i zahtjevnije pratiti koliko trošiš, i je li ono što plaćaš fer ili nije.

Puntar Darinko Mihajić ocijenio je pak da je razumljivo i logično da su cijene na moru, u turističkim destinacijama poput krčkih, nešto veće u odnosu na kontinentalne gradove.

Na kupcu je da prepozna koji je trgovac pošten – Darinko Mihajić / Snimio M. TRINAJSTIĆ

– Ja sam vam umirovljeni trgovac, tako da imam osjećaja i za onu “drugu stranu”, one koji prodaju, kaže nam sa smiješkom naš sugovornik.

– Rekao bih da je na kupcu da prepozna koji je trgovac pošten, a koji nije, koji ga “žmiče”, a koji pošteno pristupa svom poslu i samome kupcu. A kad nađeš poštenog trgovca, a ima ih, onda ga se drži, savjet je koji nam je dao razgovorljivi otočni umirovljenik ocijenivši da je mnogo više od cijena koje, primjećuje to naravno i sam, rastu i unas, ali i u svijetu, problem taj što njihov rast ne prate plaće, a posebice mirovine.

– Osnovne namirnice bez kojih ne možemo, poput šećera, ulja, mlijeka, brašna i takvih stvari osjetno su poskupjele, a mirovine nam se nisu niti mrdnule. Bez mesa možeš, odnosno svatko će si izabrati onu vrstu i kategoriju koji si može priuštiti. Veći je problem s proizvodima bez kojih ne možeš a kupnja kojih je, nažalost, velikom broju naših penzionera postala luksuz, zaključio je Mihajić.

Ki je tu lud?

– A što drugo reći nego da ne znamo ki je tu lud, nadovezali su se pak također otočni umirovljenici Mario i Marinka Brzac iz otočnog mjesta koje nosi ime kao i njihovo prezime.

– U nama susjednom mjestu postoji mala trgovina, ali su u njoj cijene takve da nam se ondje isplati jedino kruh kupiti. Za sve drugo moramo potegnuti do susjednog Krka gdje su cijene tek neznatno manje, ali još uvijek previsoke za nas umirovljenike, nastavlja Marinka.

Ajvar koji je nedavno koštao 14, sad su platili 19 kuna – Marinka i Mario Brzac / Snimio M. TRINAJSTIĆ

– Evo, primjerice, ajvar koji je još nedavno koštao 14 kuna, sad sam platila 19. I onda, kad cijenu nekog proizvoda dignu za deset kuna, trgovci naprave “tobože akciju” pa vam, onako važno, daju kunu popusta, kaže naša sugovornica.

Njezin suprug je rekao da ne shvaća kako ispada da je inflacija u nas službeno tek 10 do 12 posto kad su, koliko vidi, cijene većine proizvoda svuda skočile više od 30, a često i više postotaka.

– Kao i većina otočnih penzionera, i mi se “krpamo” dodatnim prihodima koje namičemo prodajući naše maslinovo ulje, ulovljene lignje ili kakve druge “vlastite proizvode”. Verduru proizvodimo sami, u svome vrtu, tako da je ne kupujemo. Mjesečno jedva uspijemo pokriti sve svoje troškove, i to samo uz uvjet da nam ne uleti kakav neplanirani trošak, kakav je primjerice baš prošlog mjeseca bila potreba za zamjenom bojlera. Tad, s obzirom na penzije, moraš ići u minus, kažu nam otočani napominjući da se, kao ni viška novca na svojim računima, ne sjećaju niti prigode kad je netko negdje spustio cijenu nekog proizvoda, čak ni nakon ljeta. Dodali su i da ih posebno smeta spoznaja da domaći, lokalni trgovci u pravilu drže više cijene od onih “gostujućih” lanaca.