Foto Relja Paškvan
Ja sam bolestan ako ne idem na more, objašnjava Gunga
povezane vijesti
Ako ste se mirnom zorom, dok se jutro još rumeno stidi čekajući sunce, našli u Baški pored lučice, gotovo je nemoguće da nećete vidjeti Ivana Barbalića Gungu kako se priprema poći iz mora dignuti mreže što ih je dan ranije bacio.
On je najpoznatiji ribar mjesta, a njegov lik i djelo živuća su legenda. Mi smo ga, po dogovoru, našli već spremna za isplovljavanje na njegovoj gajeti staroj 85 godina, koju je kupio njegov otac Anđelo Barbalić Gunga.

Gajeta s posadom spremna za isplovljavanje
– Gunga mi je nadimak po familiji. Prije je Baška, dok su bili na brdu, imala puno ljudi s istim prezimenom: Barbalići, Seršići, Dujmovići, Dorčići…, a mnogi ljudi su imali i ista imena. I sad, kako će se oni razlikovati? Tako da je to nadimak koji je dodijeljen familiji, tako je to u Baški bilo. A što gunga znači – ne znam. Ali svi znaju da sam ja Ive Gunga, ponosno nam je objasnio naš domaćin.
Na barci su uz njega bila još dva ribolovna druga: Anđelko, generacija i prijatelj od djetinjstva, te Nijemac Mario. Motor je upaljen, a posada je u punoj ribolovnoj spremi. Čeka se naš ukrcaj, zatim odbacuje cima i isplovljava se prema punti Škuljica na otoku Krku, preko puta otoka Prvića.

– Ova gajeta napravljena je 1941. godine, ima 6,8 metri, a zove se Petar. Prvo je išla samo na jedra i vesla, zatim ju je služilo par motori, a ovaj sadašnji je četvrti, Yanmar od 40 konja, govori nam Ive Gunga te kako smo isplovili iz luke, a Škuljica se počela nazirati, prstom pokazuje i kaže: ‘’Tamo smo hitili!’’
Jasna raspodjela posla
More je mirno, sunce se izdiglo i preko Velebita, nigdje vjetra ni oblačka. Ugodno se plovi u takvim uvjetima i predivnim pogledima koji pucaju kamo god okrenuli glavu. Gungina medica prija; treba se zagrijati pred delo, pametno je.

– U Bašku dolazim od kada znam za sebe, a otkad znam za sebe, znam i za Gungu. Otac je iz Zagreba i imamo stan blizu njegove konobe. Počeo sam s njim ići na more pred 30 godina, čak i imam i fotografiju tog našeg prvog odlaska.

Mario Salaj u svom prvom izlasku na mreže s Gungom / Privatna arhiva
Meni je Gunga odličan. Sviđa mi se njegov način života, ima vrlo dobru energiju: drži do tradicije, ali opet ima neki mladenački pogon, otvoren je kao osoba. I kad me on zazove da idemo na ribe, ja idem.
Ne pričamo puno, ali nije ni potrebno jer se dobro slažemo, rekao je Mario Salaj koji ima 37 godina i dolazi iz okolice Dortmunda.
Dolazimo do sinjala od mreža i tročlana ekipa kreće s dizanjem.
Vidi se da im nije prvi put, raspodjela zadataka je jasna: Gunga diže, Mario čisti od kamenja, trpova i sličnih nepotrepština te zatim s Anđelkom odvaja mrežu na donji dio s olovima i gornji s plovcima. Potonji i odvaja dijelove mreže u kojima je još zapetljana riba.
– Ribarija nije lako delo, ali meni je veliki gušt. Ne idem zbog potrebe za ribom, nego jer je to moj hobi. Ja sam bolestan, ako ne idem na more. Nasljeđe svakako je obiteljsko; moj djed i otac su bili profesionalni ribari. Ali ja nisam, ja sam školovani pomorac, a na ribe idem iz ljubavi, naglašava nam Gunga.
Prijatelj i suputnik – galeb Marko
Ulov je odličan: dominiraju velike trlje od kamena, dosta škarpoča i dvije škrpine te ponešto oslića i fratri. Svi su zadovoljni.

Galeb Marko uvijek je s Gungom kad se mreže dižu
– Kamo sreće da je ovako svaki dan. Ovo je odličan ulov, blagoslovljeni smo, radosno nam kaže naš ribar.
Riba se zatim otpetljava iz mreže, a na barku slijeće galeb Marko, dugogodišnji Gungin prijatelj i suputnik. Zna da će biti i za njega pa je strpljiv. Ive ga nikad nije ostavio gladnim. I ovaj put je dobro ‘’omastio brk’’.
Jednu ribu mu je Gunga bacio, a Marko ju u zraku ulovio i nevjerojatno vješto pospremio u trbuh.
Da je ovo sport, imalo bi neki svoj izraz, poput ‘’duplog pasa’’ u nogometu, jer riba gotovo da je jedva nešto sitno dotaknula galebovo grlo.
Jasno je da je riječ o dobro uvježbanoj i više puta ponovljenoj akciji.
– Marko je specijalan. Jako smo vezani. Svaki dan kad idemo na more, on mi sleti. Najsretniji sam kad mu dam neku ribicu, njegovu porciju.
Prvog galeba sam imao tako što sam stavio jaja od galeba pod kokoš u našoj kući. Izlegla su se četiri, ali kokoš je vidjela da nešto ne štima pa ih nije baš voljela i samo jedan je preživio. Tog mi je ubio susjed jer mu je ovaj napadao njegove golubove.

Ribu treba otpetljati iz mreže
Drugi s kojim sam se sprijateljio je isto nastradao. Bili smo u lučici i bacao sam mu ribe, a on se toliko prežderao da nije mogao poletjeti i autom su ga nehotice pregazili meni pred očima.
Marko dolazi svaki dan i nadam se da neće ‘’partiti’’ prije mene, ne bih volio i njega izgubiti, rekao nam je Ive.
Volim kumpaniju
Iako je sve proteklo bez ikakvih problema, za primijetiti je da Gunga tu i tamo zagalami na svoju posadu. Stara je škola i to je tako. Ne da im nešto zamjera, već zato što brine da ne padnu u formi.
– Ive zazija na mene, kao i ja na njega, nema se tu što zamjeriti, pravi smo prijatelji. Ne uzima se za zlo, nego se vrati poslije, opet prijateljski, naravno.
Nema tu malicije, nego samo zato jer se mora, veselo nasmijano kaže nam Anđelko Kos.
Po povratku u lučicu i vezivanju gajete, radimo svega par koraka i eto nas kod Gungine konobe, kod križanja Ribarske ulice s Paladom.

Tu dođe ekipa, svi za stol sjednu: ‘’Možda bi mogli bar još po jednu!?’’
Konoba ima sve što treba: opremu za ribolov i brodicu, razne alate, kuhinju i veliki stol, friždere sa svakakvim divnim pićima i povrćem za salate i priloge. Bilo je i slasnih smokava. Zidovi su ukrašeni fotografijama iz Gungina života. Prevladavaju ribarski motivi, naravno.
Otvara se pivo, svakom po jedno, tek da se hidrira tijelo od sunca i rada.
Rakijicom nazdravljamo dobrom ulovu, a Ive kreće čistiti ribu koju će nam odmah i pripremiti u ‘’supin’’, njegovom poznatom jelu.
A kad se on vrati s ribičije, uskoro se za stolom u hladu ispred konobe počinje gužvati. Tu dođe ekipa, svi za stol sjednu: ‘’Možda bi mogli bar još po jednu!?’’
– Svi se brzo skupe kad je hrana za džabe, ha ha. Ali uvijek netko nešto i donese: vino, kobasice, salatu… Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, tako je to. Ja volim davati, cijeli život sam davao jer uživam u tome, jer volim kumpaniju.

Pa idu štorije, smijemo se i rugamo. Tko se ruga životu, zna i uživati u istom. Zabranjene teme su politika i sport jer su to polja na kojima se ljudi sukobljavaju, a to ne želim, ne treba mi.
Vlado, Ljuba, Nikola i Viktor od novih su za stolom pa nam zajedno pričaju:
– Tu smo svaki dan; i u dobru i u zlu, di drugdje. Lijepo nam je ovdje, za kafiće nismo. Svi uvijek imamo nešto za raditi oko marende; rezati luk, postaviti stol.
Usput se priča; neki šaljivi događaj ili vic, ali i požaliti se može slobodno – tako je to među prijateljima. Malo se nasmijemo, najčešće se i zapjeva.
Tu Vlado iznenada, ali nadahnuto ulijeće, presječe razgovor te počne recitirati:
„Ispričat ću vam svoj roman.
Zalutah stazom pred neki dan.
Djevojče sreto, divlja kao san,
pod plavim nebom Jadrana mog.
Oči joj behu crne ka gar,
pogled joj beše topal kao žar.
Zatražim od nje srce na dar,
pod plavim nebom Jadrana mog.’’
Uslijedio je spontani apluz okupljenih uz riječi pohvale, a Vlado napominje da ju je napisao kada je imao sedamnaest godina, na što mu Viktor odgovara klasičnim prijateljskim podbadanjem: ‘’A to čak i prije nego si išao u školu?’’. Svi se smijemo.

Gungin supin je za prste polizat
Ne bojim se sutra
Gunga donosi gotov supin; unutra su razne ribe. Za prste polizati. A žlahtina prija, prija, paše, paše.
Bliži se podne i pol, a to je vrijeme kada Ive opet malo zazija, jer u 13 sati supruga Vesna postavlja u njihovoj kući ručak na stol, a to se mora ispoštovati, nema tu ni pomisli na drugačije.
Vrijeme je da se stol počisti i stvari vrate u konobu.
– Ona je jedna divna žena jer da nisam nju imel – ne bi ništa imel. Kako sam plovio, ona je sve šoldi što sam slao doma spravljala pa smo kupili kuće i apartmane.
Ona je u biti delala i više od mene; držala je tri i pol kuti kuće. Sve smo na njenoj grbači storili.
Ni lako ploviti ni ribariti, ali ni lako ni bit sam doma s djetetom, a bez muža koji plovi. Kćer je takoreć sama odgojila, nikad nisam bio u školi na roditeljskom sastanku, ni u vrtiću.

Gunga sa suprugom Vesnom
Uvijek smo bili u dobrom, zdravom, iskrenom odnosu, kaže Gunga pa onda zaključuje priču i naše druženje:
– Živim svaki dan i ne bojim se sutra.
Leta su koja jesu, ali dobro se osjećam. Bez bubrega sam, rak prostate i rak kože, rak svega. Ali idem stalno na kontrole i slušam doktore sve što mi kažu. Moraš to pit i ja to pijem.
Malo se i pazim, nekad malo bićerin popijem, povede me ekipa.
Ma znaš ča – za dobar život ti treba dobra žena, dobro društvo, malo popit i bit na friškoj ariji, zaključio je Gunga.
Rođen BašćanRođen sam u Baški 16.6.1945. godine. Od djeda, babe i još unazad, moji su svi Bašćani. Tu sam završio i osnovnu školu te zatim Pomorsku u Malom Lošinju, gdje sam bio učenik prve generacije te srednje škole. Zatim sam plovio na Jadroliniji pa na strancu i došao do kapetana. U međuvremnu sam s bratom otvorio i krčmu, koju sam mu s vremenom prepustio, a ja sam otvorio ribarski obrt. |
Rum za ribeDa treba davati da bi dobio, Gungina je filozofija, a ovo je primjer koliko je čvrst u tom idealu: – Dok sam plovio i upravljao brodom, mi bi kod Jamajke od lokalnih ribara trampili ribe za rum i cigarete. Oni presretni – mi presretni. Ali jedan dan mi smo došli, gledam dalekozorom, a ribara nije bilo, ali sam vidio bove. Fermao sam brod, digli smo vršu, izvadili ribu i stavili im tri boce viskija u vršu. Ne bi uzeo a da ne dam, ni u ludilu. |
ŠRD ŠkrpinaU ŠRD-u Škrpini sam od osnutka i uvijek im pomažem. Drago mi je da su mlade cure (Nensi Marulić i Ivana Seršić op.a.) to preuzele i moram reći da to jako dobro rade. Mene raduje što su mi zahvalne, da poslušaju savjet, a savjete slušaju pametni. |
Arheološko blago u mrežiNajneobičniji, a i najvredniji ulov što sam ćapal je jedna mala statua. To je čovjek visine 22 cm, sa splovilom od 9 cm. To je bilo 16. srpnja 2017. kada sam je u mreži našao. Čim sam ga vidio, imao sam osjećaj da je star i vrijedan.
Ja nisam tip koji će to prodati samo da bi zaradio. Nalaz sam prijavio u konzervatorski ured pri Ministarstvu kulture i oni su ga odnijeli u Zagreb na restauraciju i ustanovili de je star dva tisućljeća. Očistili su ga, napravili nekoliko kopija i vratili ga meni na čuvanje. To je vlasništvo države, kulturno blago koje su oni dali meni na brigu, a ja ga uvijek dajem kada neki muzej zatraži za neku izložbu. Pokazao sam im i poziciju na kojoj sam to našao i tamo su našli još amfori. |
Supin– U supin ide sve na hladno: kapulica na dno, riba se posloži ča se ćapalo, češnjaka i peršina, jedan pomidor na komadiće, tri žlice prezle, jedna žličica vegete, papar i malo peperončina. Naravno, niš bez maslinova ulja, ali ne previše, i malo vode da se riba osjeća kao čovjek u plićaku. Nakon 10 minuti kuhanja ide dva deci vina. Na kraju se cijela padela strese i gotovo. Dobar tek! |

