Doajen lošinjskog kazališta, Boris Šegota, rođen 1953. godine, na svečanosti u studenom dobio je Nagradu za životno djelo Grada Malog Lošinja, a na prijedlog Zajednice Talijana Malog Lošinja s kojom surađuje. Na lošinjskim pozornicama glumi od 1979. godine, a u kasnijim se razdobljima prihvaćao redateljske uloge, pritom sudjelujući i u drugim poslovima u svakodnevnici Amaterskog kazališta »Josip A. Kraljić« (JAK), bio to rad u scenografiji, u rasvjeti, u vođenju administracije, u promociji.

Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, prilikom preuzimanja nagrade, istaknuli ste da grad nije grad ako nema kazalište?

– Jedno od obilježja grada je i kazalište, zato što je ono ogledalo društva, pa tako i mikrosredine kao što je ova naša. Cijeli moj vijek u kazalištu i ideje u kazalištu su za to bile vezane. Naravno, to sam naslijedio od našeg osnivača profesora Tomislava Gospodnetića, da su naše predstave često bile vezane za Lošinj, otočnu tematiku ili barem prilagođene otoku. I upravo su najveći uspjeh kroz ovih 45 godina imale one predstave koje su bile takve, kakvih nije moglo biti nigdje drugdje.

Koje predstave izdvajate kao najuspješnije?

– Vratimo se na sam početak. Kazalište je počelo s »Čovjekom na položaju« autora Fadila Hadžića. Skupina od desetak, dvanaestak ljudi tada je pokrenula amatersko kazalište. Iz te početne grupe ostali su Jadranko Dumenčić, Lučano Nikolić, Toni Plešić i Boris Šimičić, a onda smo došli mi ostali, negdje na jesen 1979. godine. Onda se govorilo, koji ćemo tekst uzeti, pa se većina priklonila tekstu koji je Gospodnetić predložio, »Orlando Maleroso«, pravoj teatarskoj farsi. Ona se može igrati jedino na pučki način, s puno elemenata ‘commedia dell’arte’. Starijim članovima se to nije svidjelo, pa su prestali raditi u kazalištu, ali eto, tako je krenula ta kazališna priča. Nakon toga, u to rano doba, vrlo značajne predstave bile su »Govori mi o Augusti« i »Historijada«, koja je pisana posebno za nas, mada su je »Histrioni« praizveli, ali Boris Senker, Tahir Mujičić i Nino Škrabe su tu predstavu, a Arsen Dedić glazbu, pisali upravo za nas, nakon što smo igrali njihovu »Domagojadu«, koja govori o povijesti, od rimskog doba do turizma. Iz rane faze je važna i »Ukradena komedija« po motivima Plauta i Molierea, koju je također za nas napisao Senker. To su značajne predstave iz doba s profesorom Gospodnetićem, našim osnivačem.

U »Muci« uz profesionalce

Preuzeli ste vođenje kazališta 1990. godine, nakon što je prof. Gospodnetić postao ravnatelj Srednje škole i ušao u politiku?

– To je bilo u dogovoru s njim. Lučano Nikolić je postao predsjednik kazališta, a ja sam bio tajnik. Nastao je vakuum, pitali smo se što ćemo i kako ćemo. Prošlo je uobičajeno vrijeme za proljetnu premijeru, a mi to nismo uspjeli, pa sam došao na ideju da napravimo dječju predstavu i napravili smo »Bajke«, sklop iz raznih bajki, njih pet-šest, ne sjećam se koliko točno, priču koja je išla za Božić, a pritom su se dijelili darovi. To je bilo vrlo uspješno, pa smo predstavu igrali više puta, jer su je i stariji htjeli vidjeti. Ali, oni nisu dobili darove, ha-ha… Nakon 1990. veliku ulogu u našem kazalištu odigrao je Radovan Marčić, koji je preuzeo umjetničko vodstvo kazališta i određivao repertoar. Prva predstava na kojoj je Marčić radio bila je »Učene žene« po Moliereu, pa smo za tu priliku imali gostovanje profesora s akademije, Tonka Lonze, koji nam je držao scenski govor, jer se trebalo suočiti s duplo rimovanim dvanaestercem, tipičnim za francusku komediju i Molierea. Nakon toga su došle »Stilske vježbe«, koje su se igrale godinama, zatim je tu »Otelo sa Suska«, za dvadesetu godišnjicu kazališta. Miro Gavran je to pisao isključivo za nas, iako je poslije tekst izvođen i drugdje.

U to vrijeme, našega kazališnog sazrijevanja, važna je bila i »Muka« Franića Vodarića, jer smo tu bili ravnopravni s profesionalnim glumcima i od njih puno naučili. To je velika predstava, i postojala je prateća ekipa koju inače sami nismo imali – scenografi, asistenti režije, rasvjeta… Na probama smo radili s glumcima koji su bili na svom vrhu i od njih smno mnogo naučili.. To su bili Ksenija Pajić, Dragan Despot, Galliano Pahor, Božidar Boban, Denis Brižić i drugi. Već smo za stolom, kod čitanja teksta, naučili kako pamtiti tekst i druge zanatske stvari. Velika je sreća što smo imali tu priliku.

Kasnije su počeli dolaziti i drugi razni redatelji – Zoran Mužić, Ivica Kunčević, zatim koreografi, kompozitori. Ti ljudi su radili kod nas za puno manje honorare nego inače, a došao sam do zaključka da je to i zato, što su u nama vidjeli kvalitetu i vidjeli prostor u kojemu mogu raditi i staviti svoj potpis. Ti su angažmani ostvarivani zahvaljujući ‘Jadranci’ koja im je omogućivala pune pansione u hotelima, a tada smo bili i izvrsno financirani od Grada Malog Lošinja; kao udruga, bili smo najfinanciraniji u cijelom području kulture, pa se zato i moglo raditi kvalitetno. U to vrijeme, uveli smo gostovanja kakva imaju i profesionalna kazališta, vezivali se ugovorima i koštali kao bilo koje profesionalno kazalište, možda tek nešto manje. Ulazili smo i u repertoar, primjerice jedne godine s dvije predstave u repertoaru sadašnjeg HNK-a Varaždin, tada gradskog kazališta »August Cesarec«.

Iz razdoblja dok sam vodio kazalište, izdvojio bih razmjene, u kojima smo stekli izvrsna prijateljstva, na primjer s Kazalištem slijepih iz Zagreba, kazalištem s Visa… Često smo gostovali međusobno. I još nešto bitno – usudio sam se režirati, popriličan broj predstava. Učio sam od redatelja, odlazio kod njih u hotel, učio dramaturške i općenito režijske postupke. Lijepo je učiti od gostiju-redatelja, ali nakon stečenoga iskustva, nešto treba napraviti i sam.

I kada više nisam bio voditelj, nastavio sam sudjelovati. Jedno vrijeme su nam sredstva bila drastično smanjena, jedne godine čak za 40 posto. Tada sam se, naravno, svađao s tadašnjim gradonačelnikom. Pa su nam rekli, da zarađujemo od ulaznica i gostovanja… Očito, zato što nas je netko htio gledati. Tada se polako usporio taj kotač, ali smo i dalje radili, prodavali predstave. Bilo je često vrlo naporno, igrali bismo ljeti po deset do dvanaest predstava samo u Malom Lošinju, svakog utorka kroz ljeto. A između toga smo gostovali; znali bismo ljeti imati i po trideset gostovanja, što je bilo vrlo naporno, jer bismo se vraćali na zadnji trajekt i ujutro išli na posao, a jednom smo čak i zakasnili na zadnji trajekt i prenoćili na trajektu, da bi ujutro došli u Lošinj, iskrcali scenu i otišli na posao. Ne znam bi li novi ljudi to mogli.

Moram reći, izrazito sam cijenio to, što nije bilo problema na poslu. Uvijek bi nam poslodavci izlazili ususret, nije bilo privatizacije ovog tipa. Vrlo često se ni godišnji nije pisao, kada bismo negdje gostovali. Sada toga jednostavno nema; živimo u vremenima kada je to nemoguće.

Nema više osebujnih ljudi

Najviše ste na sceni surađivali s Lučanom Nikolićem?

– Znamo se i otprije kazališta. Dobro smo se ‘kliknuli’ na sceni. Ja sam stariji, ali on je prije mene već bio u kazalištu. Ali i s drugima sam odlično surađivao, nije bilo ljubomore, rivalstva, zavisti, nego je uvijek vladala međusobno poticajna atmosfera. I dan-danas se volimo naći. Sve što sam postigao u kazalištu je zahvaljujući ljudima, jer je kazalište kolektivan čin. Imali smo povjerenja jedni u druge i zbog toga sam se usudio to raditi.

Jeste li i kao dijete negdje nastupali, imali iskustvo javnog nastupa?

– Bio sam u dramskoj sekciji u osnovnoj školi, negdje 1966/67., koliko se sjećam. Došla nam je profesorica hrvatskog i osnovala kazališnu grupu i mislim da smo igrali Dušana Radovića, »Plavi čuperak«. Dok sam bio dijete, kako smo imali veliko susjedstvo i živjeli praktički kao braća, onda smo kod prijatelja u susjedstvu, na tavanu radili neke svoje kratke predstave, pa su naši roditelji to gledali. Uvijek sam gledao teatralno na sve što se u životu događa, i dobro i loše, jer kazalište je život.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kakav je to pogled?

– Bilo što, npr. pijete kavu i gledate ljude, pa ne možete naći dva čovjeka koji jednako hodaju, gestikuliraju ili govore. To se sve pohrani negdje u malom mozgu, pa spontano dođe vani u predstavama. To svi glumci rade, a naravno, crpe i iz samih sebe.

Kako je izgledao Lošinj kada ste počeli u kazalištu; dojam je da je tada bilo više ljudi koji su mogli poslužiti kao inspiracija u kazalištu?

– To su bila neka druga vremena. Možemo govoriti o vremenu do 1990. i nakon 1990. godine, kada je sve postalo drugačije. Ne mislim da smo tada bolje živjeli u materijalnom smislu, jer s godinama standard raste, ali je bilo drugo vrijeme, bilo je više optimizma. Sada je vrijeme kada svi strijepimo, a da i ne znamo od čega. Vijesti nisu dobre i kao da su neki oblaci nad nama. Tada toga nije bilo, pa je možda i kazalište bilo drugačije, inspirativnije. Bio je tada i jedan politički sistem na kojemu se vrlo lako mogla raditi satira, a danas vi to ne možete. Što bi danas govorila Nela Eržišnik, nema materijala za to? Naše vođe, to su sve bezlični ljudi… Naravno da je onda to i publika prihvaćala, rekli bi za nas: ‘Rekli su nešto što bismo i imi rekli, ali se ne usudimo, a njima neće ništa reći jer su u kazalištu’. Da li bi to danas prošlo? Mislim da ne bi. Da, bilo je to i vrijeme ridikula, imali smo ih u »Stilskim vježbama«, napravili smo ih Lučano i ja i u »Amerikanskoj jahti«, a danas baš nema takvih osebujnih ljudi, ni tu ni drugdje. Ali postoji nešto drugo, i to otkrivaju današnji mladi ljudi.

Ponuda Talijanske drame

Kako ste s kazalištem uskladili svoj posao, posve različit od teatra?

– Električar sam po struci. Prvo sam radio u brodogradilištu, do 1988. godine, a nakon toga u Elektroprimorju do mirovine, u kojoj sam već desetu godinu. Odradio sam punih 45 godina staža. Za sve nas koji smo se bavili kazalištem, to je velika prednost; raditi jedan posao, a u kazalištu biti u potpuno drugom svijetu, svijetu fikcije. A svi smo radili osam sati u realnom svijetu. I to je ljepota kazališta. Zato bi bilo dobro da se više ljudi koji imaju talenta bave kazalištem, da uđu u svijet fikcije i, naravno, da ga strogo odvoje. U jednom času, dobio sam ponudu Talijanske drame u Rijeci, bilo je to 1986. godine i bio sam na rubu prihvatiti je, no nije mi žao što nisam otišao. Ponude smo dobili Toni Plešić, Lučano Nikolić i ja; Toni je prihvatio, a mi nismo. Prevagnula je obitelj, jer kada se profesionalno bavite kazalištem, teško je posvetiti se obitelji.

Kako je došlo do suradnje sa Zajednicom Talijana Lošinja posljednjih godina?

– To je bilo izvan JAK-a, iako smo posuđivali JAK-ove kostime. To je bilo spontano, u Zajednici Talijana htjeli su da napravimo skeč iz djela »Maldobrie«, ali nisam pristao da to bude skeč, već tražio da to bude kompletna predstava sa zborom. Onda smo prilagodili i »Stilske vježbe«, a obradio sam i treći tekst i nadam se da ćemo ga uspjeti pripremiti za proljeće. To je »Čelična generacija«, žalosno-komična priča o dvojici umirovljenika i jednoj ženi. Nadam se da ćemo to realizirati, a ako bude sreće, da ćemo izvesti i hrvatsku verziju.

Nakon stanke u radu JAK-a, ove godine okupio se novi krug ljudi, s tek ponekim mlađim otprije. Koliko ste upoznati s njihovim radom i konzultiraju li vas?

– U zadnje vrijeme nisam puno na otoku, ali znam da su počeli raditi. Neću otkrivati tekst koji su izabrali, oni će to učiniti kada za to bude vrijeme. No, mogu reći da je vrlo aktualan i puno govori o današnjem vremenu. Grupa su koja je počela vrlo ozbiljno, odradili su nekoliko radionica scenskog govora i scenskog pokreta, jer imaju mnogo mladih koji nisu bili na sceni, pa su se kroz radionice upoznali s tim svijetom. Imaju vrlo zanimljivu redateljicu, mislim da bi mogli napraviti dobru predstavu i mislim da će osvojiti publiku koja dosad nije dolazila u kazalište. I ostali raniji članovi su sretni zbog toga. Rekli smo: krenite sami, mi ćemo pomoći ako zatreba, ali krenite sami. Pa kako god bude! Može biti i neuspjeh, ali poslije neuspjeha sigurno dolazi uspjeh. Dobro je što imaju i čovjeka koji ne želi na scenu, ali se želi baviti kazalištem, pozadinskim stvarima, a glumcima je potrebna sigurnost rasvjete, scene, šaptača itd.

Ambroz Haračić u filmu

Glumili ste i botaničara profesora Ambroza Haračića, zaslužnog za pošumljavanje otoka?

– Posebno me obradovalo to, kada mi je Dalibor Cvitković iz Turističke zajednice ponudio ulogu Ambroza Haračića u filmu. Cijeli sam život proveo u lošinjskim šumama i imao sam priliku, makar u igranom dijelu dokumentarnog filma odigrati čovjeka koji je zaslužan za to kako Lošinj danas izgleda.