Kako baratati pravim mačem, ali i kako uzgojiti peruniku iz koje kozmetička industrija stvara onaj fini neuhvatljivi miris ljubičica? Kako spojiti informatiku s poviješću i tradicijom? Možda na prvu dvije potpuno dijametralne stvari, ali sasvim spojive, potvrđuje primjer mladog informatičara, vlasnika OPG-a i zaljubljenika u povijest Gordana Grgurine iz Bregi.

Ovaj je svestrani Brežan, naime, onaj »strašni« vitez koji čuva stari grad Veprinac i turistima na slikovit način ukazuje na bogatu povijest ovog gradića, no isto tako već se pet godina u svom OPG-u bavi uzgojem perunika te različitog ljekovitog bilja. U svemu mu je, reći će, velika podrška supruga Ema, a kako doznajemo, obaveze oko OPG-a trenutačno su malo u drugom planu s obzirom na prinove u mladoj obitelji.
Govoreći kako je ustvari počela priča oko oživljavanja povijesti Veprinca i uopće odakle interes za povijest, Grgurina je kazao kako se prije devet godina počeo baviti oživljenom poviješću. U Rijeci se uključio u udrugu Ordo Sancti Viti koja se time bavi i tako je sve krenulo.

– S njima sam počeo, a kako sam iz ovog kraja, bilo mi je interesantno povezati cijelu priču s Leprincom. Kako sam radio u Leprincu povezao sam se s ovdašnjim zaljubljenicima u njegovu povijest, prije svega Zoricom Sergo i Rajkom Ukićem, kod kojeg sam i radio. Došli smo na ideju kako bismo napravili nešto u smislu oživjene povijesti i za Leprinac, i to za Markovu, rekao nam je naš sugovornik.

Povijesni prikaz koji su osmislili za Markovu naišao je na dobar prijem kod publike, pokazao se vrlo interesantnim, te je priča od programa za, primjerice, mališane, prerasla i u programe za turiste. I to kroz projekt Feel & Taste kroz koji se, dakle, povijest Veprinca, ali i OPG-ove ovog kraja povezalo, i predstavilo gostima. Inače, udruga čiji je član bavi se oživljenom poviješću u pravilu 15. stoljeća, a što je vrlo blizu onome što se gostima predstavlja i pričama o Veprincu s obzirom da je crkva sv. Ane izgrađena sredinom 15. stoljeća, Leprinački statut datira u početak 16. stoljeća… Same priče iz povijesti Veprinca bilo je dosta teško naći, izvora je malo, tako da su neke povijesne činjenice nadopunjene, a oživljene su i neke priče i legende koje su tradicionalno prisutne među mještanima i koje se prenose s koljena na koljeno.

Povijest je neiscrpan izvor

Tu je primjerice priča o grofici koja je dala da se napravi kip Bogorodice za ovdašnju crkvu prema njenom liku kako bi je ljudi pamtili. U Veprincu inače, postoji gradski grb na kojem su prikazane masline pa se tu govori o obitelji Oliva. Grgurina je pojasnio kako je jako teško doći do nekih podataka o ovoj obitelji i njihovoj ulozi u Veprincu, dok je s druge strane, primjerice, priča o obitelji Devinski dobro dokumentirana te se povezalo sve u jednu cjelinu.

Foto Marko Gracin

– Kroz udrugu se družim s povjesničarima i drugim zaljubljenicima u povijest koji i sami istražuju te imaju podatke, tako da nam je to pomoglo u stvaranju tih kostimiranih vođenja. A i sami Leprinčani znaju dosta toga. To su svakako vrlo zanimljive priče, a i nama samima zanimljive i mnogima nepoznate. I ima ih puno. U Leprincu je i »pržun« koji je uvijek zanimljiv i samo tematsko vođenje podigne cijeli doživljaj starog rada, dodao je Grgurina koji uprizoruje kapetana straže. Priča naime kaže da je podestat u Veprincu išao kastafskemu podestatu s obzirom da je Kastav bio veći grad. I Kastavci su poslali vojnike u Veprinac da pomognu braniti grad.

Inače, povijest je, reći će, neiscrpan izvor.

Uzgoj perunika

– Koliko god se već godina bavim time, uvijek se nešto novo nauči i istražuje. To nisu samo nekakvi povijesni podaci, već i kostimi pa i tehnike kojima se nešto izrađivalo. Tako da me, primjerice, zainteresirala i kaligrafija, od toga kako se pisalo, s čime, do toga kako se ustvari priprema sama tinta. Tako da smo miješali razne bobice dok nismo dobili pravu boju, ha, ha, otkrio je ovaj zaljubljenik u povijest ovog kraja.
Osim povijesti, ovaj se informatičar po struci, također bavi i uzgojem ljekovitog bilja i – perunika. Naime, njegov je OPG je, ipak, nešto novijeg datuma, pokrenut 2016. godine.

Perunika ima velik potencijal, reći će, i to sorta Dalmatica od koje se koristi korijen. Naime, spojevi iz korijena se koriste za izradu parfema od ljubičice. Korijen mora rasti minimalno tri godine, nakon čega se vadi iz zemlje i suši. I to opet barem tri godine. Korijen se tada destilira kako bi se dobilo prepoznatljivi miris ljubičica jer je iz ove biljke zasad nemoguće »izvući« i prenijeti u parfem njen prepoznatljivi miris.

Miomirisni vrt

Osim toga počeo je skupljati razne ljekovite i začinske biljke koje je sadio i rasađivao. Kako je godinama i planinar, tako je dosta biljaka donio i s planinarenja te posadio u svom »miomirisnom vrtu«. Donio je, uz ostalo, i nekoliko sadnica medvjeđeg luka koji se, doznajemo, uhvatio i pomalo se širi.

Foto Marko Gracin

– To traži dosta vremena. Bavljenje biljkama je počelo, rekao bih, jer je odličan način za izbacivanje stresa. Kako sam informatičar, onda mi malo zelenog paše, ha, ha. Nisam ni znao da će mi se to toliko »zapijažat«. A bilo je posla, trebalo je teren očistiti, prekopati. Zemlja tvrda… Ali je gušt kad vidiš da to bilje raste, kad vidiš da si nešto napravio, dodao je ovaj svestrani Brežan. Pojasnio je kako je većinu imanja zasadio perunikama. Same perunike, doznajemo, nabavio je u Italiji. Dosta je zahvalna za uzgajanje, lako se širi, no ovu sortu Dalmaticu se u Hrvatskoj teško nađe.

Za sada priču oko OPG-a nije previše širio, trenutačno je malo u drugom planu, s obzirom na pune ruke posla oko malih prinova u familiji, no reći će kako je projekt Feel & Taste odličan upravo za ovakve male OPG-ove.

Oklop od 2.000 eura naviše

Kapetanska oprema sama po sebi je zanimljiva priča. Naime, opremu se, reći će naš sugovornik, skuplja pomalo, nešto se da izraditi, dio se može naći na povijesnim sajmovima, odjeću se šije…

– Supruga Ema izrađuje povijesne kostime tako da mi je i ona pomogla. Materijali jesu skupi, ali, to je gušt pa se i napravi. Cipele se nažalost u Hrvatskoj ne mogu napraviti, ako se želi biti povijesno točan, onda se cipele naručuju iz Poljske, Italije, Slovenije… Što se tiče samog oklopa, on mora biti napravljen na mjeru, kazao je Grgurina. Dodao je kako kompletna oprema teži 30 do 35 kilograma. Sam oklop Grgurina je dao napraviti kod majstora u Mađarskoj. Dio opreme ima i iz Češke. Oklopi su dosta skupi, rade se na mjeru, ručno i stoje od 2.000 eura na više.