LOVRAN – Planinarenje, nogomet, skijanje, jedriličarstvo, atletika, plivanje – gotovo da nema sporta koji u biografiji Silvana Raffaellija, danas 80-godišnjeg umirovljenika iz Lovrana, nije zastupljen. Kao amaterski sportaš, trener i funkcionar, ovaj svestrani sportski, kulturni i politički radnik desetljećima je davao nemjerljiv doprinos lovranskom društvenom životu, da bi nakon završetka radne karijere i prestanka aktivnog bavljenja sportom pred sebe postavio ambiciozan zadatak kojim će objediniti svoja znanja, iskustva i poznanstva. Nakon više od osam godina iscrpnog istraživačkog, publicističkog i dokumentarističkog rada, Raffaellijev leksikon o lovranskom sportu u idućih bi nekoliko mjeseci trebao ugledati svjetlo dana te na sveobuhvatan i opsežan način, kroz brojne biografije, stogodišnji povijesni pregled te čak 700 fotografija, posvjedočiti o bogatoj i raznovrsnoj sportskoj tradiciji ovog ribarskog gradića. Djelo naziva »Pod lovorovim listom – Sportski leksikon i povijest lovranskog sporta 1912-2012.« nalazi se u završnoj fazi digitalizacije i grafičke obrade pa će nakon lekture i posljednjih korekcija krenuti u tisak.

– Najviše sam vremena uložio tražeći podatke o sportašima i sportskim dužnosnicima, intervjuirajući njih i rodbinu i poznanike pokojnih. Sve što su mi ti ljudi rekli nalazi se u 166 životopisa onih osoba koje se smatraju važnima za lovranski sport, dok je nekoliko stotina njih spomenuto u ostatku knjige. Najveći će prilog leksikona koji će izaći u velikom formatu ipak biti fotografije koje sam uspio sakupiti, svaka od njih će imati svoj opis i imena ljudi na njima pa će, što se izgleda, oblikovanja teksta i fotografija tiče, to biti reprezentativna knjiga. Nisam htio da te vrijedne i rijetke fotografije budu objavljene premale i loše posložene kako je slučaj u brojnim drugim leksikonima, stoga su one središnji dio knjige uz oko 200 stranica pisanog teksta – najavljuje Silvano Raffaelli.

Bogata povijest

Ideja za stvaranje jednog ovako detaljnog djela javila se dok je Raffaelli sređivao arhivu u jednom od brojnih sportskih klubova u kojima je djelovao. Užasnut nestankom desetljeća dokumentacije i izvješća koja je svjedočila o sportskoj povijesti, rezultatima i funkcioniranju kluba, stvar je uzeo u svoje ruke i to s jasnim ciljem – spašavanja od zaborava.

Košarka i odbojka

– Bio sam začuđen ponašanjem prema takvoj arhivi koja ima svoju vrijednost, posebno za Lovran koji je mali grad, ali je uvijek imao veliku sportsku aktivnost. To mi je smetalo, bojao sam se da će se zaboraviti događaji, sportaši, važne osobe koje su učinile nešto za sport u Lovranu, tako da sam, iako nisam bio vičan pisanju nečeg tako opširnog, odlučio napisati knjigu. Ona obrađuje stogodišnju prošlost lovranskog sporta, od godine kada je organizirano prvo sportsko društvo u Lovranu, tadašnji Hrvatski sokol, tako da sam 1912. godinu uzeo kao polaznicu – kaže autor, dodavši da je samu materiju koja se odnosi na sportski dio sažeo kroz pregled djelovanja lovranskih sportova, sekcija i klubova.

Povijest bilježi da je košarka u Lovran stigla vrlo rano, dvadesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je jedan inženjer iz sjeverne Italije u mjesto doveo potrebne rekvizite. Odbojka je tada već bila prisutna, a utakmice ova dva sporta održavale su se između zgrada kod lovranskog mula. Kako navodi Raffaelli, lovranska omladina košarku je rado prihvatila te postizala zapažene sportske uspjehe, a nakon što se u poslijeratnom razdoblju iz sekcije DTO-a Partizan formirao Košarkaški klub Istra, Lovranci su bili na pragu tadašnje republičke lige.

– Košarkaški klub prestao je mariti za mladež pa je morao prestati s radom, a košarka se kasnije igrala samo u školi ili su dečki haklali za svoj gušt. Popularan je bio i nogomet. Igralo se u blizini sadašnjeg igrališta i to s devet igrača jer je igralište bilo manjih dimenzija, ali su na gostovanjima Lovranci igrali u punom sastavu – priča čovjek na čijoj poduljoj listi zasluga stoji i osnivanje Nogometnog kluba Lovran.

Na inicijativu nekolicine lovranskih sportskih entuzijasta, među kojima je bio i Raffaelli, 1983. godine organizirana je skupština na kojoj se sastalo 40-ak sportaša i sportskih djelatnika, da bi godinu dana kasnije bio utemeljen klub koji je ponovo nakon godinu dana počeo s natjecanjima. Dugogodišnji dužnosnik kluba sjeća se i izgradnje igrališta na prostoru nekadašnje vojarne koje je NK Lovranu ustupio Ljubo Španjol, nekadašnji dopredsjednik Jugoslavenskog nogometnog saveza i direktor vlasnika terena Adriagradnje, navodeći da je ova priča samo jedna od brojnih crtica koje će se naći u njegovoj knjizi.

Sport je ljubav

Uz osnivanje nogometnog kluba i dva lovranska planinarska društva, trenerski i direktorski angažman u NK Lovran, čelništvo nad Zajednicom sportskih udruga Lovran i brojne druge funkcije, rad Silvana Raffaellija ističe se i u području kulture kroz udrugu Naš Lovran te autorstvo projekta i postava Muzeja lovranskog guca, ali i političkom angažmanu u lovranskom općinskom vijeću. Međutim, prva ljubav ovog bivšeg električara bila je i ostala sport koji, doduše u nešto drukčijem obliku, prožima i njegove umirovljeničke dane.

– Cijelog života sam amaterski sportaš, od svoje sedme godine kada sam živio u Rijeci. U mladosti plivanje, gimnastika, skok u dalj, kugla, izviđači, kasnije planinarstvo, jedrenje. Ipak, moja najveća aktivnost bio je nogomet, gdje sam nastupao za veterane Lovrana, na malonogometnim turnirima kao igrač i organizator, gdje sam radio kao trener i 12 godina kao tehnički direktor. Danas kada vrtim nazad te filmove, prisjetim se gdje sam ja sve bio i sudjelovao, čini mi se nevjerojatno, a istovremeno sam imao profesionalni i obiteljski život uz dvoje djece. Iako se nisam volio nigdje gurati, ljudi oko mene su prepoznali da ja to mogu, a biografije mnogih od njih nalaze se u leksikonu »Pod lovorovim listom«. Tu bih spomenuo i vrlo važne suradnike koji su mi pri pisanju pomogli ne samo u prikupljanju materijala, nego i u potpori, kao što su Đuro Marinović, Ivica Škec i Radovan Trinajstić, a zahvalio bih i Cvjetani Miletić koja mi pomaže pri uređivanju – zaključio je neumorni Lovranac.

S nestrpljenjem iščekujući da njegov magnum opus uhvati korice, Raffaelli se nada da će se javnosti djelo moći predstaviti u proljeće iduće godine, po mogućnosti na Dan općine 24. travnja. No, na koji god datum promocija padne, već sad se sa sigurnošću može reći da će se to zbiti na ponos cijelog Lovrana.

Istaknute ličnosti lovranskog sporta

Među 166 biografija koje će biti sadržane u sportskom leksikonu Silvana Raffaellija nalaze se sportaši, treneri i dužnosnici koji su u povijest ušli kao zapamćeni i važni za utemeljenje i održavanje sportske rekreacije Lovrana. Među njima autor ističe nekolicinu uvrštenih koji su, bez obzira na mjesto rođenja i životni put, dali izniman doprinos sportu ovog mjesta.

– Ako odmaknemo političke konotacije, nakon dolaska talijanske vlasti jedan čovjek iz Lovranske Drage postavljen je da vodi cjelokupni sport i događanja u Lovranu. On se zvao Michelangelo Ghersi, rođen kao Gržin. On je sve sportaše i kulturne događaje imao na okupu, uključujući dramu u ondašnjem malom pučkom kazalištu. Nakon kraja Drugog svjetskog rata za lovranski su sport posebno važni Ugo Abram i Eduardo Zuani koji su bili uključeni u DTO Partizan i njegove sekcije u kojima se mladež Lovrana uključivala u sport. Ondje su određeni ljudi poticali različite sportove, a u poticanju rukometa isticao se Valter Vošlajer, moj suradnik i kasnije dopredsjednik u ZSU Lovran za vrijeme mog mandata – pripovijeda Raffaelli, prisjećajući se i, kako kaže, najistaknutijeg čovjeka u izgradnji nogometnog igrališta osamdesetih.

– Naš bivši igrač Bruno Avdičević po struci je bio metalac i on je sve što je bilo od metala, ograde, stupove za rasvjetu i golove, sam realizirao. Radilo se o kilometrima cijevi i zavara. Toliko je toga napravio za igralište da mu je jedan kolega u šali kazao da je za svoj rad trebao dobiti barem dva Mercedesa. I njegova je biografija našla mjesto u leksikonu – naveo je Raffaelli.