Nije sporno: ne postoji li adekvatna dozvola, sasvim je logično da građevinska inspekcija zatvori gradilište. Legalizam po tom pitanju, posebno na pojedinim lokalitetima uz samu jadransku obalu, ne da je opravdan, on je i više nego potreban.

Ali, ono što svakako treba razlikovati u tom procesu je težački, tradicijski, mukotrpni posao na stvaranju uvjeta za održavanje tradicije i valorizaciju života uz more od gramzljive apartmanizacije, posebno bešćutne prema tradiciji. Upravo bismo jednom ovakvom usporedbom mogli nastaviti temu o »zabrani gradnje« koju je donijela građevinska inspekcija za desetak minijaturnih kućica, točnije rečeno spremišta za ribarske alate na ekstremno strmoj obali uvale Peć, poznatije kao »Brsečka luka«.

– Ne sporimo da je inspekcija u pravu, ali ovdje se ne radi ni o kakvoj komercijalnoj gradnji, ma ne – isključivo o nastavku niza desetljećima poznate tradicije, izgradnji spremišta čija se površina kreće od četiri do pet »kvadrata« kako bi se izbjeglo stalno odvoženje alata za ribolov i pojedinih dijelova opreme barki u nekoliko kilometar udaljeni Brseč, pojašnjavaju nam Dalibor Hrelja i Nikola Peršić čije su »započete gradnje«, kao i one ostalih sumještana, zastale na putu dovršetka gradnje.

Kamik na kamik

Brsečka luka je to naime samo u očima stanovnika Brseča. Jer službeno taj status nema, pa je tako svaki milimetar lučice, obale i prilaznog puta nastao – rabotom. Da baš tim, pa i po samom arhaičnom nazivu, skoro zaboravljenim zajedničkim ljudskim radom neke zajednice za opće dobro i tako generacije i generacije kroz godine. Koliko god nas materijalizam druge polovice prošlog stoljeća kao i godine koje živimo u novom tisućljeću, udaljio jedne od drugih i učinilo nas većim ili nešto manjim egoistima, dobar dio stanovnika Brseča i dalje prakticira rabotu – odu ljepoti zajedništva, činom zajedničkog rada kojim dolazi do boljeg komunalnog standarda.

– Svaka lopata pijeska, svaka vreća cementa, ma svaki dio bilo kakvog građevnog materijala do Peći stiže uz silno puno truda, muke i zajedništva. Baš ničeg ovdje ne bi bilo da nema tog zajedništva i naše odanosti raboti. Pa pogledajte kako su to strmi i nepristupačni tereni, gdje bi svaki normalan rekao da je to nemoguće i gdje svaka radnja traje trostruko duže! To su mjeseci i mjeseci mukotrpnog kopanja na ruke u živom kamenu, jer tu nema mogućnosti pristupa strojevima da bi se uspjelo iskopat tih par kvadrata i onda s tim istim kamenom počet zidat malu kućicu. I taj »kamik« na »kamik« uklopi se u stijenu i postane dio ambijenta da ga ne naruši nego oplemeni kao ča su to i naši nonići i pranonići nekad radili, pojašnjava nam Peršić čiji su korijeni, po ocu i majci iz Brseča. To posebno naglašava kako bi dao do znanja da mu ni u kom slučaju nije cilj nagrditi unikatnu prirodnu datost, fantastičnu posebitost brsečke obale.

Dalibor je za razliku od popularnog pjevača »Koktelsa« Nikole, profesionalni ribar. Stalna nadgradnja lučice koju nadležne lučke uprave ne žele uvrstiti u taj formalni registar kako ne bi kasnije morale u njih ulagati, dio su tradicije, ali i nemalih ulaganja generacija i njegove obitelji.

Ribarstvo kroz stoljeća

– Vidite i sami – na obližnjoj plaži ili na drugoj strani Peći ima niz takvih kućica. Ima ih na kraju krajeva i ovdje gdje smo mi krenuli raditi. Da, mukotrpan je to posao koji ni u kom slučaju nema bilo kakve komercijalne ciljeve u budućnosti. Tu se radi isključivo o spremištima od nekoliko »kvadrata« uvučenih u stijenu kako bismo olakšali naše tradicionalno, stoljetno bavljenje ribarstvom. Jesmo, trebali smo najprije sačekati dozvole, no nemojte misliti da se i tako nešto nije pokušavalo. Ali ne ide to kod nas ni lako, ni brzo, zaključuje Dalibor.

A kad bismo se baš i vratili zakonskim odredbama, one itekako prepoznaju objekte manje od šest »kvadrata« kao takve za koje nije potrebno ishodovati građevinske dozvole. Dakako da su ovi vrijedni brsečki neimari i na to pazili, naravno da im je ali baš zadnji cilj učiniti ovaj prostor – ružnim. Suprotno, baš na mjestima gdje oni imaju za cilj postaviti kućice, uvlačilo se svekolikog smeća. Koje je itekako nagrđivalo prostor. Sada je sve uredno, a jasno je da bi tako bilo i u budućnosti kad bi desetak vlasnika kućica i članova njihovih obitelji praktično svakodnevno dolazio do Peći. Zapravo, nema baš ni jedne jedine logičke, tradicijske ili bilo kakve druge zapreke da bi se uskratilo dovršetak izgradnje ovih spremišta. Naravno, to ne može napraviti inspekcija, potrebno je ishodovati sve ono što zakon u takvim situacijama predviđa da bi se ovim vrijednim ljudima koji vlastitim sredstvima i mukom rade i za opće dobro, pomoglo.

Vrijedne ruke i brze zabrane

Zadatak je to jedinice lokalne samouprave – pa i zbog ovakvih slučajeva je postojanje velikog broja malih općina opravdano – kako bi se dogradnja, pa i samog smisla »Brsečke luke« uspješno okončala. Svakako da u tome mogu pomoći i stručni ljudi Primorsko-goranske županije koji i imaju ingerenciju za ovakve, poslove vrijednih ljudi uz morsku obalu.

Čudni smo, jako smo mi čudni ljudi. Čitav naš sustav kao da je okrenut protiv »malog čovjeka«, protiv ljudi koji žele sačuvati i oplemeniti tradiciju bez komercijalnih aspiracija. Nemoguće je pobrojati sve nagrde jadranske obale koje su prošle – nekažnjeno. Ali kad se vrijedne ruke slože u rabotu, zabrana stiže velikom brzinom. Ta se ploča o zabrani gradnje zalijepljena za spremište u izgradnji direktno naslanja na edukacijsku koja poučno pojašnjava kako su Brseč kroz stoljeća othranile i vrijedne ruke njihovih ribara. Pa i danas, kad se zbog gastronomskih, ali još i više zdravstvenih razloga okrećemo hrani iz mora, brsečkim se ribarima zabranom gradnje spremišta otežava, ako ne i onemogućava odlazak na more. Iz kog će izvući hranu, ali i zdravlje. Je, prekršaj je najrigidnijim tumačenjem propisa evidentan. Ali zar moramo biti baš takvi, baš toliko bešćutni prema aktivnostima onih koji u konačnici ne da rade bilo što loše nego suprotno, samo dobro.

Poštujući tradiciju odlaze na more kao bi iz njega izvukli – zdravlje.

Brsečani pitali, Ervino Mrak odgovorio

Komunalna problematika u Brseču također izaziva veliku pažnju javnosti, te se od nadležnih traže objašnjenja. Imati normalne civilizacijske uvjete za život jedna je od pretpostavki zaustavljanja raseljavanja stanovnika…

– Mi, mještani Brseča moći ćemo se priključiti na sustav sanitarne kanalizacije tek kada Liburnijske vode pošalju službeni dopis Općini Mošćenička Draga da je sustav prikladan za upotrebu. No, dopis ne stiže jer je novac za projekt potrošen. Uz to, sustav odvodnje je faličan jer nema funkcionalan završetak kanalizacijske mreže, odnosno nema pročišćivač otpadnih voda – poruka je mještana Brseča na koju je nedavno odgovorio direktor Liburnijskih voda Ervino Mrak.

– Sustav kanalizacije u Brseču je završen – investicija koja je bila sklopljena i ugovorena, a koja je financirana gotovo u stopostotnom iznosu EU sredstvima i sredstvima Ministarstva poljoprivrede, dok je asfaltiranje ceste osigurala Općina Mošćenička Draga. Cjelokupni sustav je u funkciji i on je privremeno riješen zajedničkom septičkom, sabirnom jamom većeg kapaciteta. Liburnijske vode će svim korisnicima na kućne adrese poslati dopise u roku od mjesec dana kako bi se mogli priključiti na sustav – objasnio je Mrak, te naveo kako je u daljnjoj fazi i realizacija uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, a koji će se napraviti zajedno s budućim golf kompleksom.

Podsjetimo, u prvoj polovici 2020. godine na području naselja Brseč su se izvodili radovi na izgradnji kanalizacijske mreže i vodovodnih cjevovoda. Projekt izgradnje sastojao se od dogradnje postojećeg sustava sanitarne kanalizacije u staroj jezgri naselja Brseč, proširenja mreže u ostatku naselja i proširenja i poboljšanja postojećeg sustava vodoopskrbe. Izgradnjom kanalizacijske mreže i vodovodnih cjevovoda na području naselja Brseč omogućeno je spajanje novih 40-ak objekata na sustav sanitarne odvodnje.

Nema škole, vrtića, pošte…

I zbog ovakvih poteza, nemogućnosti izgradnje spremište za alat, Brseč iz godine u godinu postaje sve siromašniji stalnim stanovnicima. Nema škole ni vrtića, nema pošte, ma nema skoro više ničeg. Odnosno ono što ima isključivo je plod zajedničkog rada ili umjetničke zanesenosti. S druge strane, itekako se tolerira novogradnje, pretvaranje jednog od najznačajnijih kulturno-povijesnih središta Liburnije u turističku spavaonicu što živi svega nekoliko mjeseci godišnje. I o takvim, demografskim katastrofama moralo bi se razmisliti prije definitivne zabrane gradnje spremišta iznad obale Peći.