Liburnijske ćakule

Piše Aleksandra Kućel Ilić: Ni med smeti ni pravice

Aleksandra Kućel Ilić

SNIMIO: MARIN ANIČIĆ

SNIMIO: MARIN ANIČIĆ

Pitamo se je li na prostore gdje živi ne više od 30.000 stanovnika, moguće uvesti bar malo više reda? To bi u konačnici, kada postane jasno da nema »jednakih i jednakijih«, vjerujemo dovelo i do boljih međususjedskih odnosa u toj našoj maloj sredini



Što nas sve tijekom ljeta 2020. diljem Liburnije guši? Nekoga maskice s filterom ili bez njega, nekoga previše popušenih cigareta, s filterom ili bez, nekoga kombinacija navedenog, nekoga možda i ništa od toga, no više od svega, za osjetljive na neugodne mirise, predmet kritike je upravo standardna, svakoljetna, nezaobilazna »štorija od smet«.


To je ta štorija koja je naš, domaći evergreen. Od Permana i njihove peticije, do Opatije i opet protesta zbog sličnih, nimalo turističkih tema. Pa zatim čitavo »more« divljih deponija koji svakodnevno niču diljem Općine Matulji, pa čak i u Parku prirode Učka, što je zbilja pucanj u srce Opatijske rivijere.


Ne može se za Liburniju reći da je neuredna i da se higijeni javnih prostora pod Učkom, na Učki i u čitavom susjedstvu koje se turizmom diči i od njega živi, ne pridaje pažnja. Pa ipak, niti ovo neobično ljeto tijekom kojega su čak i neka od inače nezaobilaznih mjesta poput prvih hotela na Jadranu, nažalost ostala zatvorena, ne prolazi lišeno neugodnih mirisa.




Ne ulazeći u pozadinu svega jer, kako je i najavljeno, odlučivanje o osjetljivim temama poput otpada morat će ipak odraditi profesionalci i konačno sjesti za stol i izraditi adekvatan materijal kojeg bi se u budućnosti trebali pridržavati komunalci, ali i svi koji ovdje žive, bez razlike – između redaka se ipak može pročitati da »ni med smeti ni pravice«.


Odnosno, dok se velika većina građana pridržava propisanih pravila, pri čemu primjerice umirovljenici čim dobiju račune odmah ih pohrle platiti, »da ne pobegnu«, ili bolje rečeno »da njin kune z žepa ne pobegnu«, očito je da ima i onih, u pravilu bolje platežne moći, a kojima je gušt i zadovoljstvo »biti kontra svega«. Dok nitko ne kažnjava, osjećaju se dobro kada od svih oko sebe »delaju mone«.


Dakle, dok jedni strpljivo plaćaju račune, drugi ih jednako strpljivo izbjegavaju platiti pa svoje kućno smeće tijekom noćnih sati, dok »grad spava«, a »spavanjac« se nažalost često događa i ljeti, odlažu gdje stignu. Oni »uhodaniji« u »biznis« – čine to bez pardona i tijekom dana. Igrača iz »noćne smjene« je ipak više, pa su ujutro prizori »bajkoviti« – košići za sitan otpad dupkom puni kora od lubenice i ribljih kostiju, a smeće iz običnih, neprimjerenih najlonskih vrećica razbacano izvan kontejnera mačkama i glodavcima u slast, tako da kamere ranojutarnjih šetača »imaju što zabilježiti«.


Također, jasno je da uz visoke temperature bude tu i dosta materijala »za sva osjetila«, za njuh pogotovo, a spuštati se u grad »z brega« valja činiti pažljivo i bez glave u oblacima jer kore od banana prijete ljetnim skijanjem bez opreme, balinjeradom bez sretnoga kraja i mogućim poslom za dežurne hitne službe…


Šalu na stranu, politiku isto »rinimo ća« do nekih hladnijih vremena, pitamo se je li na prostore gdje živi ne više od 30.000 stanovnika, moguće uvesti bar malo više reda? To bi u konačnici, kada postane jasno da nema »jednakih i jednakijih«, vjerujemo dovelo i do boljih međususjedskih odnosa u toj našoj maloj sredini. Jer, kako se kaže, »morda san bedast, ma nisan mona«.


Poskupljenje odvoza smeća koje se najavljuje nakon što su te usluge već i do sada, od kada nema Osojnice, odletjele u nebo, možda bi se lakše prihvatilo ako bi se znalo da je sve posloženo kako treba, od propisanoga s državnog vrha prema dolje… Kada bi se znalo da se odvajanje isplati i da se na kraju ne baca »sve u isti koš«. I da se one koji su »kontra svega«, pa i sebe samih, one kojima nije teško gledati u tuđi pijat, pa zaviruju i u tuđe kante, elegantno preobrati. Svaka pravilno zbrinuta vreća smeća – manje problema i veća sreća.


Uredan pojedinac uređenu Liburniju smije sanjati…