BRSEČ – Izložba pod nazivom »Maske« čiji je autor Ljubo de Karina bit će otvorena u njegovom Parku skulptura u Brseču u subotu 14. ožujka u 12 sati. Organizatori su Općina i TZO Mošćenička Draga te Ekomuzej i Zajednica Talijana iz Mošćeničke Drage, a ostat će otvorena do 20. svibnja.

– Kad želimo posjetiteljima pokazati sav naš povijesni i umjetnički potencijal, pokažemo im Mošćenice, Brseč i naravno »galeriju na otvorenom« Ljube de Karine.

Nije na meni da objašnjavam Ljubotova djela, niti da pokušam odgonetnuti što zapravo predstavljaju njegove skulpture, no sigurno je da sam kao načelnik, a mislim da dijelim mišljenje mnogih, ponosan što je Ljubo de Karina naš »paezan«, originalni Brsečan koji je bacio svoj kamenčić sve do Japana i tako postavio na kartu svijeta i sam Brseč.

Ostavimo ga razmišljati i stvarati u miru brsečkih klisura i uvala, uživajmo i dalje u ugodnoj priči njegovih iskustava i pogleda na život i umjetnost, pronađimo u dodirnoj točki tradicije i suvremenog kiparstva njegovu misao koju prije svega posvećuje svom zavičaju, ljudima i krajoliku kojeg nikada nije napustio.

Na tome mu hvala. No kako svakog velikog umjetnika prati dobra žena, tako i mi, i to kao najbliži svjedoci, možemo njegovoj pokojnoj supruzi Mirni zahvaliti za kvalitetu i trajnost ovih djela jer su zacijelo njena podrška i poduzetnički impuls pridonijeli uspjehu ovog velikog umjetnika, naveo je u katalogu uz izložbu načelnik Općine Mošćenička Draga Riccardo Staraj, zaključivši da je stvaralaštvo Ljube de Karine otkrilo koliko je ovo područje bogato skrivenim potencijalima koje je uspio iskopati iz zemlje, oblikovati i osuditi na vječnost.

Profesionalni put

Kipar Ljubo de Karina diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1972. godine u klasi prof. Zdenka Kalina, prof. Drage Tršara i prof. Slavka Tiheca.

Još za vrijeme studija dobio je Prešernovu nagradu za kiparstvo. Stvara u drvu, kamenu i metalu. U njegovom je opusu nastalo nekoliko cjelina: Biomorfni oblici, Kamen na kamen, Prodori, Vertikale, Obloženi oblici. Izlagao je samostalno (Rijeka, Zagreb, Brseč, Piran, Dahn, Kraljevica, Labin, Varaždin, Wilhelmshaven, Opatija, Rovinj, Crikvenica) i skupno (Biennale mladih 1975. – 1981., Triennale hrvatskog kiparstva 1982. – 2000., Suvremeno hrvatsko kiparstvo u Beču, Berlinu, Bratislavi, Zagrebu, Pečuhu, Trstu, Ljubljani, Budimpešti (2009. – 2011.). Uz niz samostalnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu, imao je dvije monografske izložbe: 1992. u Modernoj galeriji u Rijeci (danas MMSU) i 1999. u Gliptoteci HAZU u Zagrebu. Autor je brončanih vratnica katedrale sv. Vida u Rijeci.

Umjetnički je voditelj Bašćanske glagoljske staze u sklopu koje je izradio četiri monumentalne skulpture glagoljskih slova. Sudionik je brojnih domaćih i međunarodnih kiparskih simpozija i radionica.

Autor je brojnih skulptura u javnim prostorima (Rijeka, Kawasaki, Lovran, Portorož, Trst, Zagore, Labin, Opatija, Brseč, Kandel, Kopar, Beli, Valun, Bari, Germersheim, Pirmasens, Bad Neuenahr, Tokio, Ilok, Lokve, Fužine, Zagreb, Gerovo, Baška i Otočac.

Drugačija priča

– Većina maski na ovoj izložbi stvorena je prije 30 godina za izložbu »Dobri duh Tramontane« koju je pokrenuo Goran Sušić, direktor Ekocentra u Belom, kao tribut stanovnicima Belog, i kako bi bile pratilice kamenoj plastici De Karinine ekostaze u Belom.

Zamišljene su kao duh legendi o mitskim bićima, Macmalićima, u okolici Belog. Ljubo danas oživljava nove maske u izvornom arhaičnom formatu. Tipičnu masku doživljavamo kao komad tkanine ili kartona, katkad s drvenom podlogom, s dva otvora za oči te moguće i prosjekom za nos, kako bi se maska prilagodila nositeljevom licu.

No De Karinine su maske drugačija priča. One su samostalna tijela u prostoru s vlastitim sadržajem koji ne ovisi o nositelju (koji je ustvari jedini prostor u kojem egzistiraju) i s kojim komuniciraju oblicima svog obrisa, obrade i variranja volumena i površina.

U tom diskretnom sudaru (ili pak suradnji?) leži upravo čar njihove dvostrukosti kako nas pozdravljaju razapete između svijeta blagih no jasno napetih krivulja i jasno, ali ne i tvrdo rezanih rubova, ostavljajući prostor za moguću daljnju ekspanziju i lirični prostorni međuplov, napisao je Vladimir Goss, profesor emeritus povijesti umjetnosti.