Nesvakidašnja rođendanska fešta priređena je danas u opatijskome zaleđu, na Veprincu u predjelu Balači, u Villi Marija čija je ukućanka Marija Rumac Moretti proslavila 104. rođendan i okitila se titulom najstarije mještanke koja živi na teritoriju grada Opatije.

Vedra, razgovorljiva i vrlo zadovoljna zbog toga što su joj u posjet došli toliki čestitari, gospođa Marija, rođena Leprinčanka sa svima se rukovala, spremno odgovarala na pitanja brojnih novinara i spontano otkrila koja joj je najveća rođendanska želja, a to je – poživjeti “još deset let”.

Naime, da bi se preskočilo stotu treba istinski voljeti život, a kako je priznala ova vitalna udovica i majka dvojice sinova – život je prekrasan čak i kada baš ne ide sve kao “po špagu”.

Jer – za svaki problem mora postojati rješenje, pa ne valja bespotrebno trošiti energiju na ono što će se, kažu tako ljudi s iskustvom – s tobom ili bez tebe već nekako riješiti.

I dok je tako u krugu najbliže obitelji dočekivala goste, te sa svima koji su bili pozvani na tortu, kolače i šampanjac dijelila “kušćiće svojga živjenja”, otkrivajući lijepe, ali i one manje pozitivne trenutke sa svog puta, bila je posebno počašćena kada joj je s velikim buketom cvijeća došao čestitati i opatijski “sindaco”, dakle gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin.

Veprinac – bez konkurencije

– Sretna sam i počašćena, izjavila je prije zajedničkog fotografiranja u društvu obitelji, “sindaca” i onih uz koje je provela sve svoje rođendane od okruglog stotog nadalje – predstavnika Mjesnog odbora Veprinac-Učka na čelu sa Zoricom Sergo.

U ulozi domaćina našli su se uz slavljenicu i njezini gostoljubivi sinovi Aldo i Mario, nevjesta Tina i prijateljica Lidia. Goste su dočekali u dvorištu, nakon čega se u kući nastavila proslava uz zdravicu, slavljeničku tortu i “pašta kreme” – u standardu poznatije kao kremšnite.

Kraj slavljenice je sjedio počasni gost “il sindaco”, a prilikom puhanja svjećica, kada se nisu odmah uspjele ugasiti sve, poželio joj je ma ne još deset, nego i još četrdeset sretnih godina – toliko su naime sugerirale same brojke na torti. Cijelo joj je društvo zapjevalo “sretan rođendan”…

– Niki ne more znat koliko će živet, pa to ni ja nisan mogla znat. Ki zna zaš je tako, ma za sebe van moren reć da se nikada na nikega nisan jadila. Imela san dobar karakter i ljudi su me voleli i ja san volela njih, prisjetila se svojih prošlih dana slavljenica Marija Rumac Moretti.

U školu je išla u svom najdražem Veprincu, po domaći Leprincu i premda je brojna desetljeća proboravila s drugim suprugom u Italiji, gdje je živjela u Milanu, čim je to bilo moguće odlučila se ponovo vratiti svojim korijenima. Na pitanje gdje je život ljepši, u Milanu ili na Veprincu, odgovorila je bez razmišljanja kako je Veprinac za nju “bez konkurencije”.

Tancat i šit

Uz mladost je vežu mnoge lijepe uspomene, ali i neke vrlo teške iz ratnih i poratnih godina. Njezin je prvi brak naime završio vrlo brzo, budući da joj je suprug na samome početku zajedničkih dana nestao u ratu.

Dok je trajala njemačka okupacija ovih krajeva, zajedno s ocem bila je poslana u nacistički radni kamp u austrijski Klagenfurt gdje je provela godinu dana. Bila je smještena zajedno s još 200 žena u jednoj većoj prostoriji te su gotovo cijele dane radile u tvornicama motora i tekstila.

– Volela san delat i vavek san bila dobre voje. A kada je prišlo do kapitulacije Njemačke i kada je finil Drugi svjetski rat, svi smo pušteni z tega radnega logora. Rekli su mi da neka gren doma i ja san tako šla pomalo hodeć z austrijskega Klagenfurta prema Leprincu.

Ni bilo lahko, nogi su mi bile se natečene i jako su me bolele, spala san po štalah i bila više lačna nego sita, ma do osan dan san ipak prišla doma, prisjetila se 104-godišnja Leprinčanka nesalomljivog duha.

Svojeg je drugog supruga, Talijana iz Monfalconea upoznala kada je došao raditi u riječko brodogradilište “3. maj”. Iz tog je sretnog braka dobila dvojicu sinova, a živjeli su neko vrijeme na Veprincu, te zatim više od pola stoljeća u Milanu.

– Pitate me kada mi je bilo najlepše? A najlepše mi je bilo kada san hodila na tanac v’ Reku i v’ Opatiju. Volela san tancat i volela san šit. Čuda san tega umela zašit, ča je bilo jako dobro.

Aš kad umeš šit, moreš dosti tega sam storit. Još me pijažalo i na karti igrat. I va kartah me pijažalo dobit, ma i kada san zgubila, nisan se jadila ni karala, aš se je to samo igra, otkrila nam je svoje male tajne uz koje je doživjela visoke godine Marija Rumac Moretti.