Bio je to prvi dan uskrsnih blagdana – 27. ožujka 1997. godine. Domovinski rat u Hrvatskoj bio je završen, život se polako počeo vraćati u normalu.

Turisti su sramežljivo počeli stizati na hrvatsku obalu, a mala Medveja, pitoreskna turistička oaza na području Općine Lovran, s dolaskom proljeća nadala se povratku prvih predsezonskih gostiju. U naselju Kali, na strmom obronku iznad Medveje, pojavio se bager koji je započeo rušiti starinu. Dolazak građevinskog stroja pobudio je interes tada znatiželjnog 15-godišnjeg dječaka. Sa svojim prijateljem otišao je do razrušene kuće koja se nalazila svega petstotinjak metara od njegovog doma i među kamenjem pronašao narančasto »jaje«. Uzevši ga u ruke na trenutak je pomislio kako bi to možda mogla biti i neka eksplozivna naprava. S narančastom napravom vratio se doma, bilo je podne i na televiziji su tada bile emitirane popularne španjolske serije.

Sjeo je na verandu, a dječja znatiželja navela ga je da istraži što to drži u ruci. Počeo je rastavljati dijelove te pronađene »igračke«, a upravo taj trenutak promijenio mu je život u potpunosti. Narančasta »loptica« eksplodirala mu je u ruci, raznijela šaku jedne ruke, dva prsta na drugoj, izgubio je vid na desnom oku, tijelo i glava bili su mu puni gelera…

U sekundi dječačke znatiželje, nepromišljenosti i nepažnje gotovo je izgubio život. Pola stoljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata, stradao je od eksplozivne naprave iz toga rata i postao stopostotni civilni invalid rata. Taj 15-godišnji dječak bio je Lovranac Toni Družeta, mnogima poznatiji kao bivši zamjenik načelnika općine, koji se nakon točno četvrt stoljeća od nemilog događaja prisjetio tog kobnog dana.

Sav izrešetan

– S prijateljem, susjedom, otišao sam vidjeti što se događa na tom novom gradilištu. Ušli smo u ruševinu i u jednoj pukotini je bila, ono što sam kasnije saznao, bomba. Bila je mala, veličine limenke od tri decilitra i bila je kompletno tamnonarančaste boje. U momentu kada sam je ulovio u ruke možda sam naslućivao što bi to moglo biti. Kako je bilo vrijeme ručka, otišao sam doma s tom napravom. Znam da je moja pokojna nona uvijek u podne pogledala dnevnik i nakon toga španjolsku seriju koje su onda bile aktualne. Bombu sam donio doma i sjeo na verandu. Otvorio sam je, rastavio sam je golim rukama. Bomba nije imala sačme, već samo upaljač. Imala je vanjsku narančastu ovojnicu i unutra je bio upaljač veličine današnjeg klasičnog upaljača, ali od dva dijela. Rastavio sam upaljač i vidio kako bi se on nazad trebao spojiti.

Dva-tri puta sam ga rastavio i sastavio… i onda je puklo. Kasnije sam saznao da su u cijeloj kući popucala sva stakla. U trenutku eksplozije u kući je bila moja nona i moj 12-godišnji brat. Nakon eksplozije sjećam se samo konstantnog zujanja u ušima, vidio sam da je nona brzo dotrčala, pokušavala mi je nešto reći, ali nisam čuo od tog zujanja. Bio sam svjestan svega, osjetio sam da desnom rukom mogu malo micati, a lijevom nisam uopće mogao micati, šaka mi je visjela. Od krvi, vid mi je postao crven… U svega nekoliko sekundi dotrčao je danas pokojni susjed Božidar Gržančić, skočio s visine od dva metra pred verandu, susjed Mladen Čepić koji je začuo prasak u minutu je stigao džipom do moje kuće. Primili su me, ubacili u auto i odvezli u lovransku bolnicu do koje sam bio pri svijesti. Po ulasku u bolnicu stavili su me na kolica i uspavali. Probudio sam se na Sušaku u jedinici intenzivne njege, u ondašnjoj šok-sobi u kojoj sam proveo sedam dana. Dok sam ležao omamljen lijekovima, nisam osjećao da mi je glava zamotana, a bio sam sav izrešetan – bubrezi, jetra, crijeva, slezena, glava, lice, bez ruke i prstiju … – prisjeća se Družeta tog teškog životnog trenutka u kojem je, kako je kasnije saznao, stradao od talijanske protupješačke bombe koju su Talijani koristili kada su se povlačili s pozicija na kraju Drugog svjetskog rata.

Družeta je na operacijskom stolu doktora Zambellija bio 10 sati, tijekom operativnog zahvata dali su mu oko 10 litara krvi. Međutim, najveći šok je doživio nakon što su ga preselili na odjel na katu, na maksilofacijalnu kirurgiju gdje je ostao još tri tjedna. Trenutak premotavanja ruku i suočavanja s posljedicama stradanja nikada neće zaboraviti, i danas o tome teško govori.

– Kada su mi skinuli zavoj na desnoj ruci, vidio sam da nemam dva prsta. To mi je bio veliki šok jer sam prste i dalje osjećao, a više ih nije bilo. Tada su počeli premotavati lijevu ruku i tada sam shvatio da, iako je isto tako osjećam, lijeve šake nemam… Reakcija moga tijela na viđeno bila je da sam počeo povraćati iako nisam imao što izbaciti iz sebe jer sam danima bio na infuziji – govori Družeta koji je i danas podvrgnut liječenjima, prošao je desetak operativnih zahvata, a redovito odlazi i na čišćenje lica i tijela od baruta i malih gelera koji su se zavukli pod kožu.

Posvuda pogledi

Nositi se s novonastalom situacijom, Družeti, tada učeniku drugog razreda opatijske Hotelijersko-turističke škole, bilo je izuzetno teško.
– Najteže mi je bilo kada sam se vratio u školu nakon stradanja. Osjetio sam te poglede u autobusu, školi, koji su otkrivali kako nisam ugodan oku. Oni koji me nisu poznavali zbog mog izgleda držali su se na distanci, a oni koji su me poznavali su mi prilazili, ali i njima je bilo ponekad teško nositi se s mojim izgledom, gledati me…

Tada mi je jako nedostajao taj socijalni moment da ljudi priđu meni. Ipak, moji prijatelji u razredu su mi bili jedna velika snaga i podrška i zato sam i danas s mnogima u kontaktu. S njima sam otišao i kasnije na maturalno putovanje i maturalnu zabavu. Bile su to i godine prvih simpatija i ljubavi. Zbog svog izgleda bilo mi je vrlo teško prići djevojci – to mi je bio posebno težak moment jer nisam mogao ostvariti nekakvu vezu. Svoju budućnost tada sam vidio u hotelijerstvu i turizmu, a znao sam da sam i po tom pitanju ograničen. Ipak, ustrajao sam i kasnije završio Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki – govori Družeta.

Iako je, posebno u početku, Družeta u mnogočemu bio ograničen, njegova snaga duha bila je jača od svih zapreka. Družeta nije odustao ni od nogometa, koji je počeo igrati još kao 10-godišnji dječak, ni od druženja sa svojim prijateljima. Baš naprotiv, postajao je, usprkos hendikepu, još aktivniji. Angažirao se u udrugama, kao mlad 23-godišnjak ušao i u lovransku politiku, a proširio je i popis sportova kojima se bavi. Okušao se na jakim međunarodnim utrkama polumaratona, maratona i ultramaratona u Italiji, Francuskoj i Bosni i Hercegovini. Kao svoj najveći sportski uspjeh navodi završenu utrku UTMB – Ultra Trail Du Mont Blanc u sklopu koje je 2015. godine prešao 170 kilometara i 10.000 uspona. Utrku je završio za 37 sati i 15 minuta. Te iste godine bio je i najbolje rangirani Hrvat u Ultra trail world touru – svojevrsnom svjetskom kupu u brdskom trčanju.

– Moja prva proteza bila mi je jako teška i nekorisna, ruka me je jako žuljala dok sam je nosio pa sam se jedva čekao vratiti iz škole da je skinem, da mi se ruka odmori. Danas je to već puno drukčija tehnologija, danas su proteze od karbonskih vlakana i teže svega 400-500 grama. Mogu je nositi cijeli dan i ne smeta mi. S njom mogu voziti automobil, vozim čak i motor, koji sam prilagodio svojim potrebama – što mi je bila strast iz mladosti. Sve u svemu, mislim da sam se jako dobro snašao. Vrlo brzo nakon stradanja vratio sam se nogometu koji je oduvijek bio moja velika ljubav. I dan danas sam aktivan, igram za veteransku ekipu Nogometnog kluba Lovran – priča Družeta, koji je aktivan i u maškaranoj skupini iz Lovrana In Bambo veritas, udruzi Naš Lovran – sekciji Lovranska lantina, dopredsjednik je udruge Ognjišće iz Lignja, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Lovran, član Planinarskog društva Knezgrad te je predsjednik ŠRK Alba iz Labina.

Opet će biti minskih polja

Družeta je svoju osobnost izgradio nevezano uz invaliditet. Kako kaže, svoju osobnost gradi angažmanima u udrugama, kroz sportska druženja, politički rad…

– Danas mogu reći da sam sretna osoba. Ljudi su me prihvatili bez obzira na tu moju vanjštinu, koja je možda u nekim momentima i odbojna. Oduvijek sam bio jako društven, imao dosta prijatelja. Naravno, kako smo stariji, krug prijatelja se smanjuje, ali ja volim reći, baš kao što i ona pjesma kaže – da »imam mali krug velikih ljudi« – djevojku Klaru, pokćerku Aleksandru, mamu Zorku, brata Rinota, nećaka Roka, šogoricu Ivanu, moju širu obitelj koja je oduvijek bila uz mene, nekoliko pravih prijatelja. I zaista ne bih ništa mijenjao. Naravno da, posebno kada mi netko kaže »a lako tebi, imaš veliku invalidninu«, pomislim kako nitko ne zna koliko bih volio pomaknuti sat i dati sve da taj 27. ožujka 1997. godine mogu vratiti samo jedan sat prije negoli sam otišao na to gradilište i prije nego je bomba eksplodirala. Danas zato osjećam veliku empatiju kada čujem da naši ljudi žive uz još uvijek minirana područja zaostala iz Domovinskog rata ili pak da migranti zalutaju u minsko polje. Zaista je žalosno da danas u 21. stoljeću mi imamo minska polja u Hrvatskoj. Djece, kao što sam bio ja, ima i danas, veselih, radoznalih, razigranih, i zato se uznemirim kada shvatim da ratnih zaostataka ima i više desetljeća nakon rata. Nažalost, svjedoci smo ruske agresije na Ukrajinu i nadam se da će taj rat biti uskoro okončan, i opet će se ponoviti povijest jer poraženi kada se povlači, iza sebe ostavlja bombe i mine i neminovno je da će biti još nedužnih žrtava po okončanju rata u Ukrajini – zaključio je Družeta.

Zahvalan na vezivanju kopački

U startu, dok nisam imao protezu, pomogli su mi suigrači vezati kopačke. Pamtim tu njihovu pomoć i asistenciju. Dan danas znam točno tko mi je sve bio spreman uskočiti i zavezati kopačku, mogao bih ih sve nabrojiti. U svakom slučaju, zahvaljujem im od srca. Igrao sam nogomet bez proteze, međutim, nakon jednog pada, kako se nisam mogao dočekati na ruke, sav sam se razderao. Tada sam zapravo shvatio da moram nabaviti protezu i početi je nositi – priča Družeta.