OPATIJA – Lovranski umjetnik Boris Kačić izložit će svoje najnovije radove u Umjetničkom paviljonu Jurja Šporera u Opatiji, a otvorenje izložbe “Između groteske i harmonije” najavljeno je za četvrtak, 12. studenoga u 19 sati.

Za ovu je izložbu koja ostaje otvorena do 13. prosinca pripremio četrdesetak radova, uglavnom većega formata, nastalih u tehnici akrila na platnu. No u svoje je slike često “ugrađivao” i razne pojedinosti, koristeći se i kolažom i drugim postupcima.

– Budući da je Boris Kačić ubrzo nakon završenog studija likovnih umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, početkom devedesetih otišao u Švedsku, izgubio se na više godina s oka opatijske javnosti.

No, nakon čak dvadeset i dvije godine izbivanja, vraća se kući, u Lovran i već godinama ponovno intenzivno radi u rodnom kraju.

Prije svega slika, no također i sustavno priređuje izložbe u Lovranu, Rijeci, Rovinju, Puntu, te rado odlazi i u Pariz, gdje zajedno s uglednim hrvatskim slikarima, izlaže i na zapaženoj smotri, Biennale Européenne des Blancs Manteaux (izložba Croatie – Paris: Boris Kačić, Đanino Božić, Zdravko Milić, Bojan Šumonja, Predrag Todorović).

Ova mu je izložba, Između groteske i harmonije, što se priređuje u umjetničkom paviljonu Juraj Šporer, osobito važna. Na opatijskim slikarskim izložbama Ex-tempore je, kao i na prvim međunarodnim slikarskim natječajima Mandrać u Voloskom, krajem osamdesetih osvajao nagrade i priznanja.

Međutim, Opatijcima se ovoga puta predstavlja radovima koji se posve razlikuju od onih što ih je izlagao krajem osamdesetih i početkom devedesetih – naveli su iz Hrvatskog muzeja turizma koji je organizator izložbe.

Kustos izložbe Ervin Dubrović, u katalogu izložbe, o najnovijim Kačićevim radovima piše: “Iako mu je krajem osamdesetih, na početku umjetničkog rada, umjetničko ishodište apstrakcija, nakon nekoliko godina postaje mu zamorna i nedovoljna. Počinju mu nedostajati čvrste okosnice – predmet slikanja, prizor i motiv

. Odjednom mu postaju naročito bliski njemački ekspresionisti te Chagall i Klee, ali i mlađi slikari poput Hundertwassera. Osobito ga privlače ljudski likovi, češće lica nego cijele figure, kao i likovi i obrisi životinja, pijetlova, bikova, riba…

Kačić stvara svoj osobni svijet, koji ne gradi s iluzijom da nikad nitko ništa slično nije radio prije njega, nego s uvjerenjem da radi prave stvari, da mu slike dolaze iz njegove nutrine, da su iskrene i spontane.

Ima potrebu za slobodom i za redom istodobno. Borisov je svijet vedar i poletan, ma koliko mu je ishodište ekspresionističko i – groteskno.

Ekspresionisti i njihovi nasljednici, pobornici “nove stvarnosti”, optuživali su iskrivljeni i pokvareni svijet, prikazivali su očaj i bol.

On, naprotiv, nikoga ne proziva i nikoga ne optužuje, on ne vodi borbe i ratove; naprotiv, on samo slika i niže linije, mrlje, tkanja i oblike. Ne moralizira i ne poučava, njegove slike ne treba čitati, nego ih prvenstveno treba doživljavati.

Slikar s glazbenim osjećajem, svojedobno je doista svirao i nastupao kao glazbenik. Zato je u njegovu svijetu bitna i neizbježna, gotovo ukorijenjena – harmonija.

Možda mu u slike jedino ponekad probija i ponešto melankolije, čuđenja i zapitanosti. U njegovu se djelu susreću, kako bi to rekao Friedrich Nietzsche, apolonijsko i dionizijsko.

Apolon je simbol sklada, Dioniz, pak, razuzdanosti. Boris Kačić u svojim slikama spaja obje osobine, udružujući na osoban i samosvojan način grotesku s harmonijom.”