Ako bi se razdoblje od dvadeset godina promatralo kao polovina prosječnog radnog vijeka, onda je ovo priča o tome koliko se pojedine profesije iz temelja mogu promijeniti u samo dva desetljeća bavljenja određenim poslom. Primjerice, tko je prije dvadesetak godina tek počeo ulaziti u novinarstvo, i to kroz područje zdravstva i medicine, o samoj materiji, ali i nepisanim pravilima struke, učio je izravno kroz razgovore sa stručnjacima, a ne uz pomoć konzultacija s “chatbotom”.

Standardni odgovor većine kirurga na revijalno novinarsko pitanje koliko kolegica imaju na odjelu tada je obično glasio: “Znate, kirurgija baš i nije za žene…” Naime, opća percepcija kirurških grana u praksi tada je još uvijek bila da je riječ o prostoru koji gotovo pa ekskluzivno pripada muškarcima u medicini. Jedini donekle prihvatljiv argument na pitanje zašto kirurgija “baš i nije za žene” u to sam vrijeme čula od ortopeda kojeg i danas cijenim kao stručnjaka, ali i čovjeka.

“Ortopedija je poput teške bravarije”, sažeo je. Žene jednostavno biološki nemaju dovoljno snage za sve izazove koje su, barem tada, takve operacije podrazumijevale. No, ugledni profesor, ali i gotovo svi kirurzi od prije dvadesetak godina ipak su se prevarili.

Foto Marko Gracin

“KRIV” JE RUKOMET

Zahvaljujući promjeni paradigme, novim tehnologijama i tehnikama, žene su kao specijalistice još prije desetak godina u Hrvatskoj suvereno i u sve većem broju počele ulaziti u kirurške grane i operacijske sale, a s njima i ortopedice. Njima se nedavno pridružila i dr. Kika Vrkljan Škugor koja je specijalistički ispit položila 7. kolovoza i tako službeno postala prva specijalistica ortopedije u povijesti Klinike za ortopediju Lovran.

Iako bi se po njezinoj sitnoj građi zbog koje se doima još mlađom nego što jest, moglo zaključiti da je ortopedija njezino prvo probijanje “staklenog stropa” i ulazak u prostore koji se smatraju prvenstveno “muškima”, riječ je zapravo o bivšoj rukometašici i rukometnoj reprezentativki koja je kroz ortopediju povezala svoje dvije ljubavi – sport i medicinu.

– Za mene je izbor medicine povezan sa sportom. Cijeli život sam se bavila sportom, a to podrazumijeva i ozljede, pa sam se završetkom srednje škole našla pred izborom – ili profesionalni sport ili medicina. Prevagnula je medicina, a u toj se kombinaciji ortopedija sama po sebi nametala jer sam već pri upisu fakulteta imali cilj postati ortopedica, kaže mlada liječnica.

Rukomet je, kako i sama kaže, sport u kojem su ozljede česte i teške. Ona je imala sreće i u svojoj je sportskoj karijeri bila pošteđena teških ozljeda. No, uvijek su bile prisutne manje popratne ozljede koje su se mogle liječiti paralelno s treninzima ili pak smanjenjem opsega treniranja.

– Srećom, niti jedna od mojih ozljeda nije zahtijevala operaciju. Ja sam inače iz Zagreba i rukomet sam igrala za Rukometni klub Lokomotiva. Odrasla sam kroz taj klub. Igrala sam i za Lokomotivu, i za reprezentaciju, a nakon toga sam došla na fakultet u Rijeku. Prvih godina fakulteta nisam mogla igrati jer nisam stizala uz fakultetske obaveze. Poslije sam nastavila igrati u Rijeci i prije dvije godine završila sam svoju karijeru u rukometnom klubu Zamet, kaže dr. Vrkljan Škugor.

Foto Marko Gracin

Dok je pohađala srednju školu, rukomet kojeg je igrala na poziciji krila nije smio patiti zbog školskih obaveza.

– Naime, ja to nisam željela. S druge strane, moji roditelji nisu dopuštali da zbog sporta zapostavim školu. Ne mogu reći da nije bilo naporno, imala sam puno izostanaka iz škole zbog natjecanja i treninga, ali, eto, uspjela sam, ističe.

Kaže, sportska karijera ju je oblikovala kao osobu, ali kao liječnicu.

– Sport vas uči odricanju, ali vas i osamostali. U sportu, pogotovo profesionalnom, morate biti fokusirani i posvećeni tome. Ili jeste ili niste u tome. To vas odredi i za život te nauči da preuzmete odgovornost kada je treba preuzeti. A takva je i kirurgija. I u kirurgiji morate preuzeti odgovornost kada odlučite napraviti operaciju, upozorava dr. Vrkljan Škugor.

TRAŽENA SPECIJALIZACIJA

Ovoj Zagrepčanki more nije bio presudan faktor za dolazak u Rijeku na studij medicine. Sebe opisuje da je po tom pitanju više tip koji voli planine. No, na Rijeku se brzo priviknula.

– Na faksu mi je bilo predivno, upoznala sam jako puno ljudi. Riječka medicina je manji fakultet nego zagrebački, a kroz sport, s obzirom na to da sam vodila i sportsku udrugu na fakultetu, upoznala sam puno ljudi s različitih godina. Jako sam zadovoljna što sam studirala upravo na Medicinskom fakultetu u Rijeci i da moram ponovo upisati medicinu, ponovo bih je upisala u Rijeci, ne dvoji lovranska ortopedica.

Ni šest godina medicine, ni niz pretkliničkih i kliničkih predmeta tijekom studija, nisu je odvratili od prvog izbora zbog kojeg je i upisala fakultet.

– Ortopedija mi je bila želja od samog upisa fakulteta i nije se promijenila tijekom studiranja. Kako kroz fakultet prolazite i kroz internističke grane, shvatila sam da one nisu za mene, ali mi se svidjela kirurgija, a onda kad smo prolazili kirurške grane, potvrdila sam si da nisam pogriješila pri upisu i da mi je ortopedija jedan jedini izbor, kaže dr. Vrkljan Škugor.

Od kolega s generacije na riječkom Medicinskom fakultetu, desetak ih specijalizira ili su specijalizirali ortopediju.

– Mislim da je to dosta velik broj ljudi s jedne godine i mislim da mogu reći da je ortopedija danas dosta tražena specijalizacija. Primjerice, i u Zagrebu se na natječaje za specijalizaciju iz ortopedije javlja tri do četiri puta više kandidata nego što je otvoreno specijalizacija. Većina žena koje su i dobile specijalizaciju iz ortopedije, tijekom svoje specijalizacije su kružile i u Klinici za ortopediju Lovran. Specijalistice ortopedije već od ranije rade u KBC-u Rijeka, na zagrebačkoj Šalati i na Rebru, a znam da kolegice rade i u šibenskoj bolnici. Tako da nas ima po Hrvatskoj, a ja sam samo jedina specijalistica ortopedije koja radi u Klinici za ortopediju Lovran, skromno će dr. Vrkljan Škugor koja priznaje da joj je u Lovranu od prvog dana ugodno.

Foto Marko Gracin

Osim što su je kao specijalizanticu pacijenti ponekad znali zamijeniti za medicinsku sestru, u Lovranu se nikad nije susrela s predrasudama po kojima bi se je razlikovalo ili na bilo koji način diskriminiralo u odnosu na muške kolege.

– Nikad nisam imala osjećaj da me kolege, bilo specijalizanti, bilo stariji kolege, gledaju kao ženu, niti me itko sputavao u poslu jer sam žena. Osjećam se od prvog dana punopravno i ravnopravno s kolegama. Stvarno se ovdje u lovranskoj bolnici osjećam ugodno i lijepo. A kad sam početkom mjeseca položila specijalistički ispit, mislim da su svi odreda na neki način bili ponosni na mene, naglašava dr. Vrkljan Škugor.

SOFISTICIRANI INSTRUMENTI

Ipak, u njezinom bavljenju ortopedijom pronašli smo nešto “teške bravarije” s početka priče. Dr. Vrkljan Škugor, naime, svakodnevno dvaput spaja dva dijela naše županije putujući iz Crikvenice gdje živi do Lovrana gdje radi. Priznaje da joj je u jeku turističke sezone to najteži dio posla. Ujutro je situacija u prometu još donekle dobra, s obzirom na to da radi od 7.30 sati, ali zato povratku iz Lovrana u Crikvenicu u poslijepodnevnim satima ne nedostaje prometnih izazova.

– Kada spominjete usporedbu ortopedije s teškom bravarijom, moram naglasiti da su instrumenti s kojima danas u ortopediji radimo daleko sofisticiraniji nego što su bili prije 20 godina, napredak je svakodnevan i svakoga dana nešto novo izlazi na tržište. Sve više toga se može napraviti s poznavanjem tehnike instrumentiranja, a operacije se mogu napraviti bez velikog fizičkog napora. Postoje naravno uvijek situacije kad treba primijeniti snagu, no dosad nisam naišla na nešto što žena ne bi mogla izvesti, ističe prva lovranska ortopedica.

Trenutačno u operacijskim salama uskače gdje god je potrebno. Smatra da joj je takav pristup itekako potreban u stjecanju iskustva.

– Kao mladoj specijalistici smatram da mi je u ovom trenutku najbitnije dobiti širinu jer će mi ona kasnije olakšati izbor pri odluci na što ću se u budućnosti najviše usmjeriti. Trenutačno radim sve što se može raditi, no svjesna sam da ne možeš biti kvalitetan i najbolji u svemu. Jednog dana, kad osjetim da je vrijeme, usmjerit ću se prema nekom području ortopedije. Nisam još odlučila što će to biti, no jedino što znam i što bih voljela ostvariti, jest spojiti ortopediju i sport. Taj spoj uključuje sportske ozljede, ali i druge patologije koje su povezane sa sportom kao posljedica bavljenja samim sportom, kao što je razvoj osteoartritisa zglobova, objašnjava dr. Vrkljan Škugor.

IZAZOVI ORTOPEDIJE

A kada spominjemo izazove suvremene ortopedije, zanimalo nas je što bi osim poznate činjenice starenja populacije izdvojila mlada ortopedica.

– Sve ovisi koju populaciju ciljate. Primjerice, sportaši će biti mlađi. No, generalno sve više ljudi treba ortopediju jer se životni vijek produljio, a što dulje živimo, dulje trošimo i naše zglobove. Općenito gledano, izazovi ortopedije su slični kao i u drugim područjima u medicini. Pojavom protetike odnosno endoproteza, polako se zaboravljaju pojedini operacijski zahvati koji su se radili prije same protetike te ih danas radimo rjeđe, a zapravo su to jako korisni zahvati jer odgađaju ugradnju endoproteza za deset do 15 godina. Primjerice, kod koljena, kad pacijent ima poremećaj u samoj osovini koljena, ako se na vrijeme dijagnosticira, uradi se korektivna osteotomija te je raspodjela sila na koljeno adekvatna i može se izbjeći razvoj osteoartritisa i ugradnja endoproteze. A ako se i razvije osteoartritis, on će se razviti puno kasnije. Trenutačno se dosta razvija i ortobiologija. Radi se na tome da se nađe način za očuvanje hrskavice i njezinu regeneraciju. Najveći problem kod zglobova jest da se potroši hrskavica, a danas još uvijek nemamo mehanizam da se ta hrskavica obnovi. Sama ortopedija ide u tom smjeru, no pitanje je vremena kad ćemo doći do rješenja. Zasad imamo na raspolaganju tehnike kojima pacijentu s oštećenom hrskavicom možemo pomoći da osteoartritis ne napreduje toliko brzo, pojašnjava dr. Vrkljan Škugor.

Na pitanje koliko operacija obavi u danu, dr. Vrkljan Škugor kaže kako broj operacija koje dnevno obavlja ovisi o tome koje zahvate radi.

– Jedan operater na dan može obaviti tri ugradnje proteze, a manjih zahvata poput artroskopije koljena može napraviti oko šest. Sve zavisi o opsegu zahvata, pa ako je riječ o velikom zahvatu, možete obavljati samo taj zahvat u jednom danu jer postoje zahvati koje radimo po sedam ili osam sati. Ja sam danas, primjerice, obavila jednu ugradnju proteze i jednu rekonstrukciju prednjeg križnog ligamenta te imala pacijente u ambulanti, navodi dr. Vrkljan Škugor.

Ako medicinu i liječništvo gledamo kao poziv, za kirurgiju i sve njezine grane u tom kontekstu bi se moglo reći da su visoko infektivne struke kojima se čovjek zarazi za čitav život. No, slično je i sa sportom kad se aktivna karijera završi. To potvrđuje i dr. Vrkljan Škugor.

– Trenutačno se bavim sportom samo rekreativno, trčim po svojim crikveničkim rutama. A u budućnosti ćemo vidjeti. Ne isključujem mogućnost da opet odigram koju utakmicu, zaključuje prva lovranska ortopedica i bivša rukometna reprezentativka.

ORTOPETKINJA? ORTOPEDICA? ORTOPEDUŠA?

Na početku razgovora dotaknuli smo se i pitanja kako zapravo glasi imenica kojom označavamo specijalisticu ortopedije. Ortopetkinja? Ortopedica? Nešto treće?

– Čula sam i ortopeduša, smije se dr. Vrkljan Škugor.

Iako jezično-tvorbenu problematiku nismo u potpunosti razriješili ni s pomoću jezičnih priručnika, saznali smo barem odakle potječe ime Kika koje je u slučaju lovranske liječnice službeno ime, a ne nadimak.

– Moj je tata odabrao to ime. On je podrijetlom iz Like, a u naše ličko rodoslovno stablo ušla je i jedna žena kao Kika, ali samo jer je nosila kečke i tako su je prozvali. Tata je znao za tu priču i kad sam se rodila on je to ime predložio mojoj mami i evo me, kaže dr. Vrkljan Škugor koja kaže kako dosad još nije upoznala niti jednu drugu Kiku.

DOKTORAT

Učenje za specijalistički ispit podrazumijeva višemjesečne zahtjevne pripreme, no dr. Vrkljan Škugor sada osim svakodnevnog rada u Klinici za ortopediju Lovran, nastavlja i s radom na doktoratu.

– Najprije se trebam malo odmoriti od priprema za specijalistički ispit, ali da, upisala sam doktorat i na kraju sam druge godine. Tema je ortopedska, istraživanje ide dobro i pri kraju smo skupljanja pacijenata, a kad ih skupimo, treba početi pisati sam doktorat. Nadam se da će i to biti ubrzo, kaže dr. Vrkljan Škugor.