Kamik, zelenilo, dreva od črešanj i ulik i mir… Prostran i jedinstven umjetnički prostor koji spaja prirodu i slobodu izražavanja, svečano je otvoren za javnost – u Brseču je u svibnju otvoren Park skulptura akademskog kipara Ljube de Karine.

Na obiteljskom imanju Starac koje zauzima više od 12.000 »kvadrata«, u prekrasnoj primorskoj prirodi harmonično je smješteno 60 skulptura ovog suvremenog i plodnog domaćeg autora. Izvedene su pretežno u kamenu i predstavljaju njegove najznačajnije kiparske cikluse kao što su Kamen na kamen, Prodori, Vertikale, Vertikale s otvorom, Oltar, Glagoljska slova, Kameni obluci te Mjesečev ciklus.

– Kada sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća naslijedio ovo imanje, odmah se rodila ideja da bi se ovdje moglo napraviti nešto slično današnjem Parku skulptura. Prvu sam skulpturu ovdje postavio još 1969. godine, kada smo u Brseču osnovali Udrugu »Jenio Sisolski« čiji je najveći uspjeh do sada bilo uređenje rodne kuće Eugena Kumičića – Jenia Sisolskog. I tako je to počelo, a na ruševnoj starini smo uspjeli izgraditi novu kuću. Koliko sam do danas napravio skulptura, »to niki ne zna«.

Foto Ana Križanec

Uz pomoć mlađe kćeri sam uspio pobrojati da ih samo doma imam oko 1.000. Recimo da ih je stotinjak onih većih, na neke sam već i zaboravio. Ovaj moj park skulptura je inače pravi raj za turiste koji jako vole ovdje dolaziti. Oduševljeni su i ne mogu vjerovati da se tijekom svog turističkog boravka u Brseču zapravo nalaze u jednoj galeriji na otvorenome. Možda me neki od njih smatraju i malo »ćuknutim« čovjekom, što zapravo i jesam, jer se inače ne bih tolike godine bavio ovim poslom. Sada se pripremam za izložbu u Opatiji, u »Šporeru«, koja će biti u srpnju. Ovo mi je i lijepa prilika da se prisjetim jedne osobe koja je imala velike zasluge u nastanku svega što danas vidite, a to je moja pokojna supruga Mirna de Karina s kojom sam u sretnoj vezi bio 56 godina. Imali smo skladan brak i nikada se nismo ozbiljno posvađali. Ona je bila moja desna ruka i sada mi jako fali, sve poslove sada moram obavljati sam, a dobro je jedino to što kuhati znam. Na sve što me muči najefikasnije zaboravim kroz kiparski posao koji je fizički vrlo zahtjevan. Kad radim tri ili četiri sata na dan, drugi dan obično moram odmarati. Ja sam pravi fizikalac, nema skulpture bez puno fizičkog dela. Danas se uz pomoć mobitela može organizirati da se skulptura napravi, ali ja u tome nisam vješt i radim po starinski, lakše mi je ovako. I najviše volim raditi sam, jer kada sam god imao neke pomoćnike, u pravilu sam radio još više – ispričao nam je nakon otvorenja Parka skulptura brsečki akademski kipar Ljubo de Karina.

Foto Ana Križanec

Zajedničkim su snagama ideju približavanja Ljubinog stvaralaštva svim posjetiteljima proveli u stvarnost Hrvatski muzej turizma iz Opatije te Općina Mošćenička Draga i Grad Opatija, pa su na otvorenju uz autora de Karinu o zanimljivom koraku koji umjetnost čini bližom svakom čovjeku govorili nova ravnateljica HMT-a Nataša Ivančević, opatijski gradonačelnik Fernando Kirigin, draški načelnik Riccardo Staraj, ali i ovdašnji župnik Petar Belanić.

Foto Ana Križanec

Ljubo de Karina, suvremeni hrvatski kipar rođen je u Rijeci 1948., a nakon što je diplomirao kiparstvo 1972. godine, usavršavao se u majstorskoj radionici profesora Vanje Radauša, a potom i Antuna Augustinčića u Zagrebu, te od 1973. ima status samostalnog umjetnika.

– Ljubo de Karina je kipar iznimnog talenta i osjećaja za rad s prirodnim materijalima, osobito kamenom i drvom, a radi i s metalom. U skulpturama prepoznajemo kiparovu duboku povezanost s prirodom, prostorom i duhovnošću, mediteranskim korijenima i tradicijskom kulturom zavičaja. Majstorski koristi masu i volumen istražujući odnose pune i prazne forme, težine i ravnoteže, kao i odnose mase, prostora i materijala. Nadahnut je mitskim predajama, staroslavenskom mitologijom i magijskim karakterom neolitske kulture – rekla je ravnateljica HMT-a Ivančević po čijim riječima je vidljivost de Karininih skulptura velika, budući da su postavljene na mnogim javnim prostorima diljem Liburnije i Rijeke, pa i puno šire – sve do dalekog Japana.

Foto Ana Križanec

Povijest Brseča na fotografijama

Nekoliko tjedana nakon otvorenja Parka skulptura, u Brseču je priređen još jedan značajan događaj i to izložba fotografija Brseča nastalih od 1964. do 2025. koja je otvorena u Galeriji »Eugen K.« u organizaciji Udruge »Jenio Sisolski«, a ostat će otvorena sve do 30. rujna.
– Izložba »Povijest Brseča na fotografijama« je temeljena na fotografskim zapisima terenskih istraživanja djelatnika i suradnika riječkog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Rijeci, arhivske građe Udruge »Jenio Sisolski« – Brseč kao i recentnih snimaka riječkog fotografa Istoga Žorža. Autori arhivske građe izloženih fotografija su akademik Branko Fučić, Vinko Malinarić i Srećko Urlich – stoji u najavi ove izložbe koju je u prigodnom katalogu predstavio Bernard Franković, predsjednik Udruge »Jenio Sisolski«.

Foto Ana Križanec

– Arhitektonsko nasljeđe Brseča i Brsešćine do danas nije sustavno obrađeno. Skromni su povijesni grafički zapisi brsečke urbane i ruralne arhitekture. Prve vedute Brseča, koje se nalaze na oltarnoj pali sv. Aurelija u župnoj crkvi sv. Jurja, i grafika – bakrorez Brseča Johanna Weicharda Valvasora slikovni su prikazi iz 17. stoljeća. U sljedećem stoljeću nema pronađenih crtanih zapisa, a početkom 19. stoljeća, za vrijeme najprije francuske, a potom austrijske vlasti, uvodi se popis vlasništva – gruntovnica i paralelno katastar. Na tim prvim katastarskim planovima nalazimo tlocrt Brseča i okolnih naselja. Nažalost, ti su planovi u malim mjerilima (1:2880) pa nema ničega drugog osim gruboga geometrijskog, najčešće četverokutnog oblika tlocrta građevine. Tri su građevinska zahvata u starogradskoj jezgri Brseča rezultirala većim arhitektonskim promjenama.

Foto Ana Križanec

Komunska šterna

Prvi je takav zahvat u 17. stoljeću kada brsečki župnik i kanonik Grgur Mavrović širi župnu crkvu sv. Jurja te u gradskoj jezgri sebi gradi kuću – župni dvor zvan Mašunarija. Ta je novosagrađena kuća pravo višekatno gradsko zdanje – po gabaritima i izgledu odskače od

ostale brsečke srednjovjekovne urbane arhitekture. Kanonik u oba slučaja ruši kuće čisteći teren za proširenje crkve i novogradnju. Drugi veliki arhitektonski zahvat dogodio se u 19. stoljeću, kada je obitelj Šabarić, Tome Kumičića, oca književnika Eugena, kupila brsečki kaštel od pazinskih grofova i srušila ga skupa sa zgradama uz zapadni srednjovjekovni gradski zid te sagradila novu obiteljsku zgradu s dvorištem (kortom) koje sa zapadne strane zatvaraju nove stambene i gospodarske kuće. Može se reći da je u isto vrijeme započeo treći građevinski zahvat u brsečkoj jezgri s gradnjom, potom i dogradnjom zgrade pučke škole i gradnjom vodospreme Komunska šterna čija terasa postaje centralni gradski trg, a ujedno i školsko dvorište.

Foto Ana Križanec

Ti su zahvati promijenili tlocrtnu sliku brsečke jezgre, a sigurno su bili temeljeni pratećom nacrtnom dokumentacijom – ne zna se koje je razine ona bila. Nažalost, osim projekta Komunske šterne, ostalo je zagubljeno ili nije bilo nikada ni nacrtano. Paralelno su se događale i promjene u stambenom dijelu jezgre. Ti su zahvati bili direktno u svezi s materijalnim stanjem obitelji, što posebno dolazi do izražaja kada imućnije obitelji grade vodospremu za kišnicu (šternu) uz kuću ili iza kuće, neposredno uz vanjsku stranu srednjovjekovnog zida. U brsečkoj starogradskoj jezgri tavani gube izvornu namjenu, podižu se kućne serklaže pa se može reći da je starogradska jezgra Brseča dobila jedan kat. Napušta se izvorna namjena tih tavanskih prostora, a podizanjem rubnih zidova novi se prostor pretvara u spavaonicu. Korištenje novih modernih građevinskih materijala nije izostalo, što je lako uočiti na preuređenim građevinama i nadogradnjama. Urbana arhitektura ograničena je na starogradsku jezgru Brseča. Identična je onoj koju nalazimo u drugim istarskim srednjovjekovnim gradićima i gradskim utvrdama.

Tipična primorska arhitektura

Foto Ana Križanec

Ruralna arhitektura naselja Brsešćine tipična je primorska arhitektura za naš kraj – nije pod utjecajem ni austrougarske ni talijanske, već za nju možemo reći da je skromna istarsko-liburnijska arhitektura. Početkom prošloga stoljeća zbog neimaštine radno stanovništvo napušta ratarstvo, poljodjelstvo i stočarstvo pa se u pronalaženju prihoda opredjeljuje za plovidbu po svjetskim morima ili rad u riječkoj industriji, što utječe na dogradnju i pregradnju postojećih zgrada te često napuštanje gospodarskih zgrada. Danas, pojava turizma i trend iznajmljivanja kuća za odmor rezultira nizom zahvata i promjena u prostoru. Gospodarske zgrade, najčešće sazidane u suhozidu i pokrivene slamom, nestaju te se na njihovim mjestima pojavljuju nova zdanja turističke i vikendaške namjene. Velik doprinos dokumentiranju arhitektonskog nasljeđa Brseča dala je sedamdesetih godina prošloga stoljeća d. i. a. Olga Magaš, mr. sc., detaljno arhitektonski snimivši sve kuće i izradivši jedinstveni tlocrt starogradske jezgre. Svoja istraživanja uspješno je uknjižila i obranila kao magistarski rad. Vrijedan je to brsečki arhitektonsko-urbanistički dokument i osnova za nova istraživanja. Njezin je rad u više navrata poslužio kao predložak za slična istraživanja drugih srednjovjekovnih liburnijskih i istarskih gradića. Uporabom fotografije kao medija zapisa najjednostavnije se istražuju promjene u urbanom prostoru.

Izložba je temeljena na fotografskim zapisima terenskih istraživanja djelatnika i suradnika arhiva riječkog Konzervatorskog odjela, na arhivskoj građi Udruge »Jenio Sisolski« iz Brseča, kao i recentnim fotografijama riječkog fotografa Istoga Žorža. Autori su arhivskih izloženih fotografija Vinko Malinarić i Srećko Ulrich, a izložene su i fotografije akademika Branka Fučića, velikog poznavatelja Brseča i Brsešćine u svim povijesnim segmentima života i svakodnevnih društvenih zbivanja. Izložba nema istraživačkih pretenzija, već je možemo smatrati malim doprinosom jednom budućem sustavnom studijskom pristupu obrade brsečke urbane i ruralne arhitekture – nadajmo se realiziranom u dogledno vrijeme. Fotografskim zapisima sa sredine prošloga stoljeća pridodano je nekoliko karakterističnih primjera promjena koje su u međuvremenu nastale. Izložbom je pokazano kako je to bilo prije pedesetak godina i kako izgleda danas. Neka su arhitektonska rješenja uspjela i hvale su vrijedna, dok druga, nažalost, nisu. Dakako, procjenu prepuštamo zainteresiranom posjetitelju izložbe – napisao je u katalogu Bernard Franković.

Foto Ana Križanec

Tko je sve izlagao

U Galeriji »Eugen K.« u Brseču do sada su izlagali: Nevenka Arbanas, Marina Banić-Zrinšćak, Quintino Bassani, Emil Benčić, Jasna Bogdanović, Đanino Božić, Renate Brandstätter, Mate Čvrljak, Josip Diminić, Barbara Essl, Antun Haller, Željko Hladnik, Claudio Frank, Maja S. Franković, Hari Ivančić, Zvonimir Kamenar, Tihana Karlović, Ivan Kožarić, Ljubo de Karina, Christine Kertz, Veronica Longo, Ivan Lovrenčić, Heide Maibach, Siniša Majkus, Josip Marčenić, Jasna Maretić, Carlo Marzuttini, Zdravko Milić, Ksenija Mogin, Orlando Mohorović, Bruno Paladin, Karlo Paliska, Renato Percan, Ivan Picelj, Marijan Pongrac, Zdenka Pozaić, Vojo Radoičić, Ervin Scalamera, Gloria Sellan, Sunčana Simichen, Zora Stančić, Ivo Šebalj, Miljenka Šepić, Jasna Šikanja, Željko Škalamera, Goran Štimac, Eva Ursprung, Franco Vecchiet i Istog Duško Žorž.