LIČ – Spoj Gorskog kotara i Hrvatskog primorja čest je na mnogim područjima, a jedno od njih svakako su i – gljive! Dokaz tome je i prva Gljivarska škola koja je u organizaciju Gljivarskog društva “Grljak” iz Liča, dakle iz Gorskog kotara, održana dijelom i u Lovačkom domu Vepar, dakle na području Hrvatskog primorja, točnije Bribira i Vindolske općine. Ta je škola, ističe Držislav Tadić, predsjednik udruge “Grljak”, rezultat višegodišnje suradnje goranskih i primorskih ljubitelja gljiva, ali i činjenice da su geografski područja Liča, Fužina i Lukova na podruju Bribira vrlo slična.

– U proljeće gljive rastu “od dolje”, odnosno s primorske prema goranskoj strani, a u jesen je obrnuto pa gljivare iz različitih dijelova Županije puno toga veže. Zato smo i našu prvu Gljivarsku školu održali i kod nas i u Primorju – kaže Tadić koji govoreći o dvodnevnom edukativnom druženju kaže – Prvog dana škole polaznike ispred Lovačkog doma Vepar dočekala prigodna izložba gljiva, koju su, osim polaznika, pomno proučavali i ostali gosti. Uvodnim predavanjem “školarci” su upoznati općenito o gljivama, a poseban naglasak dan je na to kako pronaći, prepoznati i ubrati gljivu.

Izdašnost šuma

Rano ujutro drugog dana škole, putem predavanja te uz pomoć ubranih gljiva, objašnjeno je koje gljive ćemo taj dan ubirati, koje su slične gljive, ali ih nećemo ubirati bilo su nejestive, bilo otrovne. Obzirom na izdašnost Bribirske šume i šuma u okolica Fužina, odlučili smo se na lisičarke, rujnice, kostanjevke i naravno vrganje.

Ugodna šetnja i pronalaženje gljiva pretvorilo se iz teoretske u praktičnu nastavu i svojevrstan ispit. U početku su polaznici dosta oprezno prilazili gljivama, ali stalna blizina voditelja škole unijela im je potrebnu sigurnost, te su ubrzo prolazili šumom uzduž i poprijeko, tek rijetko tražeći pomoć, a koševi su se sve više punili, tako da se do ručka našla prilična količina lisičarki i rujnica, ali nije bilo kostanjevki ni vrganja. Nakon odličnog gulaša od divljači s njokima, okrijepljeni krenuli smo u drugi dio šume. Netom smo parkirali aute i ušli u šumu pala je prva kostenjevka a odmah potom i vrganj. Sreći nije bilo kraja, a na gotovo svakom koraku nailazolo se na još ovih gljiva. Povratak u Vepar prošao je u vedrom raspoloženju, ali se već polako osjećao umor, a tek je trebalo početi pripremati gljive za kuharsku radionicu. Malo poticaja dalo je adekvatno piće, a malo više strogi instruktori kuhanja.

Vrhunac večeri bilo je blagovanje pripremljenih delicija. Počelo se s juhom od miješanih gljiva, pa lisičice na lovački s tjesteninom, a kod palente sa rujnicama sa žara neki su već počeli posustajati, a još nije došao ni desert. Zadnji dan škole krenulo se u lov na vrganje. Za kraj škole bio je organiziran ručak “iznenađenja”, a iznenađenje je bilo u tome da si je svatko morao sam ispeći kobasicu i komad slanine na štapu. U idiličnom okruženju izletišta uz Vicićev most u Liču, čekala je vatra, a uz meso ispekli smo i pokoju gljivu – rekao je Tadić istaknuvši kako je prva Gljivarska škola bila uspješna pa će naredne godine nastojati biti još zanimljiviji.

Bogatstvo šumskih plodova

I dojmovi polaznika, koji su odabrali biti anonimni, bili su iznimno pozitivni. Neki su od njih domaći, neki iz Istre, čak i iz Slavonije, a svima im se dopala priroda, bogatstvo šumskih plodova te – “profesori”. Poduke su bile prave, stručne, detaljne i s upozoravanjem na zaštitu prirode pa ćemo sigurno doći i na narednu školu, rekla nam je jedna od polaznica.